Ime Marija Jardela mnogim će ljubiteljima nogometa probuditi uspomene na jednog od najboljih napadača svoje generacije. Brazilac je posebno briljirao u dresu Porta, za koji je u četiri godine postigao čak 168 pogodaka u 175 utakmica, a u sezoni koja je prethodila Svjetskom prvenstvu 2002. zabio je 55 golova u 42 nastupa za Sporting Lisabon.
Osvojio je i drugu Zlatnu kopačku, no unatoč fantastičnim brojkama nije se našao na popisu brazilskog izbornika Luiza Felipea Scolarija za Mundijal u Japanu i Južnoj Koreji.
Ta odluka, priznaje danas 53-godišnji Jardel, obilježila mu je život.
- I danas se pitam zašto me Scolari nije pozvao. Nitko mi nikada nije dao objašnjenje. Bio sam među pet najboljih napadača svijeta i mislim da sam zaslužio barem poziv. Razumijem da je Brazil imao sjajne igrače, ali mjesto na popisu sam zaslužio - ispričao je Jardel za Gazzettu dello Sport.
Neodlazak na Svjetsko prvenstvo teško je podnio. Uslijedili su depresija, pretjerano konzumiranje alkohola i privatni problemi. Prvi brak se raspao, a pojavile su se i poteškoće oko skrbništva nad djecom.
- Upao sam u depresiju i počeo previše piti. Igranje na Svjetskom prvenstvu bio je san mojeg života. Osjećao sam da mi sve izmiče iz ruku, ali najgore je tek dolazilo - prisjetio se.
U ljeto 2003. prvi je put posegnuo za kokainom. Kaže da mu je droga davala osjećaj da je živ i da ga je privremeno udaljavala od depresije. U jednom je trenutku, tvrdi, ostao budan čak tjedan dana, a zatim je doživio predoziranje i bio blizu smrti.
- Jedan prijatelj koji je bio sa mnom spasio mi je život. Tada sam dotaknuo dno - otkrio je bivši napadač.
Iz teškog razdoblja izvlačio se uz pomoć psihijatara, a važnu ulogu u njegovu oporavku imala je i druga supruga Sandra.
- Mjesecima sam razgovarao s psihijatrima. Definitivno sam se izvukao kada sam upoznao Sandru. Pomogla mi je shvatiti smisao života i danas sam sretan - rekao je Jardel.
Dodaje kako su njegova djeca ponosna na njega, ne zbog onoga što je proživljavao, nego zbog načina na koji je uspio izaći iz tog razdoblja. S njima, kaže, često razgovara o važnosti traženja pomoći od obitelji kada je ona potrebna.
Jardelova karijera nakon propuštenog Mundijala krenula je silaznom putanjom. U siječnju 2004. stigao je u Italiju, u Anconu, klub koji je te sezone imao jednu od najlošijih momčadi u povijesti Serie A. Brazilac se ondje nije dugo zadržao, a iskustvo je opisao kao izrazito loše.
- U šest mjeseci nisam dobio plaću, a odigrao sam samo tri utakmice. Momčad je bila prepuna igrača, loše vođena i na kraju je klub bankrotirao. S navijačima se nisam baš povezao - ispričao je.
Prisjetio se i da je u tom razdoblju imao problema s težinom, zbog čega su ga neki navijači prozvali ‘Lardel‘. U Anconu ga je doveo Jorge Mendes, tada njegov prijatelj, a ne agent.
Unatoč kratkom i neuspješnom talijanskom izletu, Italija mu je ostala u lijepom sjećanju zbog hrane, klime i obiteljskih veza. Dvojica njegovih ujaka već više od 20 godina žive u Bologni, dok on danas živi u Fortalezi, gdje se bavi poduzetništvom i nekretninama.
U najboljim danima Jardel je bio sinonim za golove. Posebno je neugodan bio za Milan, kojem je u pet utakmica u dresovima Galatasaraya i Porta zabio četiri pogotka.
- Netko mi je rekao da me Silvio Berlusconi želio dovesti u Milan jer je volio golgetere. Tada su me zvali SuperMario. Transfer se nije dogodio zbog nekih birokratskih problema za koje nikada nisam saznao – objasnio je Jardel.
Na pitanje na kojeg ga napadača iz današnjeg nogometa podsjeća vlastiti stil igre, bez puno razmišljanja odgovorio je:
- Erling Haaland.
Jardel danas, kako kaže, živi mirnije i pomiren je sa samim sobom. Kada bi mogao razgovarati s mlađom verzijom sebe, imao bi jednostavan savjet:
- Više koristi glavu, a manje instinkt.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....