Posred press-lože nedostajali su samo - lavori. U dvosatnom, neslužbenom brifingu s predsjednikom kluba Zvonimirom Bobanom, naime, oni slabije prostate svako malo jurili su na WC. Jer, uslijed pitanja i odgovora unutar dijaloga 15-ak novinara i čelnog čovjeka kluba, mogao se čuti sustav navodnjavanja "kap po kap". Sa stropa na tri mjesta, dok je kiša zalijevala Maksimir, curilo je, dajući idealnu kulisu (i) pitanjima o novome stadionu...
Boban je, pak, stigao u "kabanici", štiteći pritom ne (samo) stadion, već klub, kao i ideje iza kojih i dalje čvrsto stoji. Bio je otvoren, gdjekad i otvoreniji nego što je možda bilo nužno, no na "doručku kod Goge" nisu se nudili samo kava i kroasani. Glede pitanja oko trenera, dakle smjene Marija Kovačevića, dolaska Pola Planasa i ustoličenja Jerka Leke, vertikale odgovornosti i izbora (ne samo) trenera, u svemu i uloge Alberta Capellasa, potrebe prodaje (Beljo, Stojković...), klinaca, i nužnih financija, kao i stadiona, prvi čovjek kluba nije stigao s opcijom "veta", a iako su njegovi, odnosno klupski odgovori podložni različitim tumačenjima, činjenica jest da je nastupio s legitimitetom demokratskih izbora, ali i rezultatima koji mu daju argumente za obranu vlastitog rada.
Mora li istupati više i javnije, možemo se složiti da - da, pogotovo jer je ona Kovačevićeva "pancirka", prema našem sudu, istodobno služila kao zaštita i drugim ključnim ljudima unutar kluba... A kako god tumačili odgovore, bilo je jasno da nije došao samo slušati, nego i uvjeriti.
Štoviše, krenulo se - protupitanjem: čemu tolika negativa, upitalo se, s obzirom na rezultate? I time se, zapravo, otkrilo možda i više nego u pojedinim odgovorima koji su uslijedili, jer, koliko god razumjeli predsjednika koji brani ono što radi, u toj se primjedbi krije nezgodna zamka: da rezultati, čim su dovoljno dobri, postaju univerzalni odgovor na svaku dvojbu. A nisu. Niti je svaka kritika negativa, kao što ni svako pitanje o pogrešnoj procjeni nije pokušaj rušenja cijelog projekta.
Uostalom, pisali smo o stvarima koje ne valjaju i onda kada je Dinamo osvajao naslove s prednošću od koje se konkurenciji vrtjelo u glavi. Valjda se nećemo praviti da ista pitanja imaju drukčiju težinu zato što je na čelu kluba netko tko nam je, po vrijednostima i nogometnoj biografiji, neusporedivo bliži od onih koji su ondje nekada sjedili. Kontekst se promijenio, ljudi još više, ali kriteriji bi, ako već išta znače, trebali ostati isti. Pa čak i viši, jer ovo je neki drugačiji, slobodniji, članski Dinamo.
Bobanu pritom valja priznati: nije bježao, nije se skrivao iza priopćenja, nije unaprijed razvrstao pitanja na dopuštena i nedopuštena, bez "veta". Govorio je iskreno, ponegdje i s viškom iskrenosti, izlagao logiku svojih odluka i dopuštao da se razgovor nastavi i ondje gdje mu argumenti nisu išli niz dlaku.
Posebice u Dinamu čija je nova priča građena na drukčijem funkcioniranju, a dva sata otvorenih odgovora ne znače nužno i dva sata odgovora koji će zadovoljiti sve. Bobanov nogometni autoritet, jasno, ne treba dodatnu armaturu, gradio ga je na terenima o kojima drugi sanjaju, no biografija i karizma nisu neograničen kredit za sve odluke koje tek treba donijeti. Može imati najbolje namjere, čvrstu viziju i potpuno pošten odnos prema Dinamu, a svejedno pogriješiti: u izboru trenera, suradnika, trenutka za promjenu, pa i u procjeni da su rezultati dovoljno uvjerljiv odgovor onima koji upozoravaju na ono što ne valja. Nije to bogohuljenje, nego mogućnost koja prati baš svakoga tko vodi klub.
Dojam s "brifinga" stoga je jasan: Boban nije došao kupovati mir, ali nije došao ni propitkivati vlastita uvjerenja, u njih vjeruje gotovo nepokolebljivo, preuzimajući pritom punu odgovornost. Najprije na sebe, a onda i na ostatak klupske vertikale, sportske, sve do trenera i igrača. Za to, konačno, ima mandat, dakako, ali mandat, jasno, nije oslobađajuća presuda. Demokracija, naime, ne znači da se nakon izbora pitanja spremaju u ladicu, dapače.
U svemu tome, ovaj petak, i to 13., ne treba ni podcijeniti ni precijeniti. Predsjednik je došao, otvoreno odgovarao, branio svoje ljude i nije se sklanjao od neugodnih tema. I dalje vjeruje u svoje postulate, ideju i viziju, štoviše, dojam je, čak i više nego prije, uvjeren da će doći na naplatu.
Oko trenutka smjene Kovačevića, oko situacije vezane uz Leku i Planasa, igrača, pojačanja, svega što je u njegovoj isključivoj ingerenciji, pri čemu se, barem iz njegove perspektive, neke preostale dvojbe mogu svesti na problem komunikacije. Je li nas uvjerio? Sve, očito, nije. Niti je to morao, to je demokracija. No, uostalom, ni oko novoga stadiona godinama nema konsenzusa. Jedini kojeg je bilo najlakše bilo postići je onaj stari: pod natpisom "Ovo je dom Dinama", u utrobi Maksimira - curi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....