Nakon što se godinama navikla da ima kandidate za individualna priznanja, nogometna Hrvatska suočava se sa prvim godinama "nove ere". Već treću godinu zaredom, ni u utrci za Zlatnu loptu (uz UEFA-u), ni za The Best (FIFA, FIFPRO), naš nogomet nema nominiranog kandidata. O našim igračima ne odjekuje ni u najavama velikih talenata, dakle mladih koji bi u budućnosti mogli postati veliki igrači. Što se događa, bilo bi logično pitanje da ne govorimo o skučenoj hrvatskoj bazi. Zašto se i kako događa ovaj trend, možda je primjerenija dvojba...
Ozljeda udaljila Gvardiola
U rasponu od 2015. do 2023. godine Hrvatska se ponosila kandidatima za prestižne individualne nagrade. Trebamo li se tome čuditi? Dakako da ne, jer naši su reprezentativni igrači bili članovi najvećih europskih klubova. Luka Modrić protagonist Real Madrida, Ivan Rakitić u Barceloni, Mario Mandžukić u Juventusu, Marcelo Brozović u Interu, a uz to svi "trofejni" Vatreni, kao i Livaković (nominiran za najboljeg golmana), kao Gvardiol (najskuplji branič svijeta). Trend dužeg protagonizma hrvatskih igrača u svekolikim nominacijama doživio je vrhunac prije osam godina kada je Luka Modrić osvojio i Zlatnu loptu i The Best. Tada se sve poklopilo - da s Realom osvoji Ligu prvaka, da s Hrvatskom ostvari senzacionalno finale Svjetskog prvenstva, te da ukupno gledano njegova forma bude maksimalna.
Treće izbore zaredom nemamo nominiranih za prestižne individualne nagrade. Nakon što su naši najveći igrači sišli sa scene, a neki su pri kraju, očekivalo bi se da će tradiciju nastaviti neko mlađe ime. U tom smislu prvi se nameće Joško Gvardiol, koji je još uvijek u statusu najskuplje plaćenog braniča u povijesti nogometa. Gvardiol je i član jednog od najboljih svjetskih klubova, Manchester Citya. No, moćni hrvatski branič je imao slabiju sezonu najvećim djelom zbog teške ozljede (fraktura potkoljenice), ali i zbog turbulencija Mamchester Citya u posljednjoj sezoni Pepa Guardiole.
Duža pauza ostavila je traga na Gvardiolovoj formi koja na Svjetskom prvenstvu nije bila dobra, kao potvrda da se nakon težih ozljeda i posljedičnih pauza treba naoružati strpljenjem dok se ne dohvate standardi potencijala. Što je u njegovom slučaju dodatno opterećeno stalnim seljakanjem na relaciji stoper-bek, kako u klubu, tako i u reprezentaciji.
Promijenjeni odnosi
Gvardiolova kvaliteta bit će u perspektivi sigurno vrijedna nove nominacije, njemu su tek 24 godine. Ima li Hrvatska još takvih potencijala? Ako bismo istaknuli neke koji će možda kandidatirati ubuduće, onda su to Martin Baturina i Petar Sučić, koji igraju u jakoj ligi (Serie A), ali za koje postoji konkretno zanimanje iz Premier lige. Tamo je i Luka Vušković, koji je vrlo mlad (19) plaćen čak 54 milijuna, što sugerira da tamošnji stručnjaci u njemu vide i poseban potencijal. Dakako da su predviđanja samo teorija, a da je uvijek otvorena opcija da praksa pokaže sasvim druge epiloge. Kako u negativnom smislu, tako i u nekim "neočekivanim" imenima...
Hrvatska je živjela svoju nogometnu priču, snagu, uspone i padove, i prije nego je spomenuta generacija iskoračila do velikih (trofejnih) dosega. Živjet će tako i ovo razdoblje dok se ne nametnu neka nova imena. Hrvatska baza je takva da su generacijski iskoraci ciklički. U devedesetima smo imali jednu brončanu generaciju i igrače koji su igrali u najvećim klubovima. U desetim i ranim dvadesetim godinama ovog stoljeća ponosili smo se drugim generacijskim poklapanjima. Vidjet ćemo kada će se dogoditi i treća era iskoraka. Ono što treba brinuti u tom kontekstu je neprijeporna činjenica da su se u odnosu na prethodne generacije bitno promijenili nogometni odnosi.
Idemo u lošem smjeru
Hrvatska ne proizvodi potencijale za velike iskorake već neko duže vrijeme. Uzroci su poznati, a sežu od upitnih stručnih pristupa preko financijskih limita, posljedičnih ranih odlazaka mladih u inozemstvo, do loših posljedica smanjenja lige, pada nekih važnih nogometnih rasadnika (Zadar, Slavonski Brod, Šibenik, Vinkovci...), pretjeranog uvoza dvojbenih stranih igrača te loše infrastrukture.
Nekad je, istina, bilo i lošijeg standarda, imali smo i ligu 16, 12, i slabije stadione, protočniju ligu. To je prošlost, danas je sve drugačije i uvjerljiv je dojam da se HR nogomet, prije svega institucionalno (od HNS-a dalje po hijerarhiji), u tom novom ne snalazi. Prije svega zato što se fundamentalnim pitanjima razvoja malo tko više bavi.
Trend pada moći reprezentacije nije presudno pitanje brige, jer se takve faze prolazilo u proteklih 30-ak natjecateljskih godina. Trend pada proizvodnje velikih potencijala, te naglasak na trgovačku filozofiju elitiziranog HNL-a, uz sve udaljenije stvarnosti donjih liga, to je ono što već godinama ukazuje da hrvatski nogomet ide u lošem smjeru. Kad se nogometna organizacija, "skrivena" iza prošle faze uspjeha reprezentacije, otvoreno suoči s tom stvarnošću i prizna je sebi, to može biti prvi korak u promjene takvog negativnog trenda. I realnog predviđanja nominacija za individualna priznanja...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....