Prvi put smo službeno pričali prije 15 i pol godina, kad je kao nadareni lijevi bek na kojeg na Poljudu nisu ozbiljnije računali došao na posudbu u redove Hrvatskog dragovoljca. Pet dana nakon što je zaprešićkom Interu zabio svoj prvi gol u prvoligaškoj karijeri, u travnju 2011. kazao nam je sljedeće:
"Još kad sam bio u mlađim kategorijama Hajduka govorili su mi da sam bomba, bio sam mlađi i poneki put bih pretjerao. Griješio sam i to tek sada shvaćam, sazrio sam, mirniji sam, ali i dalje ne dam na sebe. Ne dopuštam da se netko sprda sa mnom. Ako si dobar prema meni, onda sam i ja prema tebi".
Danas, manje od tjedan dana prije nego što će 25. rujna proslaviti 36. rođendan, Tonći Kukoč-Petraello više nije anonimni splitski klinac već čovjek za kojeg zna cijela nogometna Hrvatska. Prije svega zbog toga što u javnim istupima nije štedio nikoga, a taj mu je otvoreni gard bez dlake na jeziku sigurno otežao i put prema većoj igračkoj karijeri. Iskusni igrač drugoligaša Segeste, njegove 13. seniorske klupske adrese. Sam će reći vrlo sretne 13., a mi dodati i najvjerojatnije posljednje 13. u karijeri.
- Potpisujem sve što sam rekao prije 15 godina. Kad bih nešto mogao promijeniti, jedino bih sam od sebe u nekim trenucima tražio da budem strpljiviji. Gledajte, otkad sam sa šest godina počeo igrati nogomet u Dalmatincu pa sve do sada, griješio sam i time naštetio samom sebi. Ali nikad u svojoj karijeri, u svom cijelom životu, nisam bušio druge da bih došao do neke pozicije. Nikad nikome nisam nanio zlo. Uvijek je bolje učiti iz tuđih pogrešaka, a ja sam, eto, učio na svojima - počeo je svoju posebnu životnu priču jedan poseban nogometaš.
- S 18 godina sam mislio da sam popio svu pamet svijeta, iako su otac i majka uvijek bili u pravu, tri koraka ispred mene. Uvijek bi se dogodilo ono što bi oni najavili. Iskustvo se skupo plaća, neke stvari koje sam napravio kada sam bio mlad danas ne bih sigurno. Onaj tko s 30 plus godina kaže da bi sve ponovio, taj ne želi dobro sebi.
Kad podvuče crtu, iako njegova igračka priča još nije završena, je li zadovoljan s onime što je dosad napravio?
- Nitko mi ni za što nije kriv, uvijek sam ja bio taj koji je donosio odluke. Zadovoljan sam s karijerom. Uvijek mi kažu "trebao si više", a ja kažem "mogao sam isto tako i napraviti ništa". Igrao sam u Hajduku, s njim u sezoni 2012./13. osvojio Hrvatski kup. Igrao sam za svoju državu, U21 reprezentaciju, igrao u inozemstvu i tamo osvajao trofeje, proputovao svijetom. Ako čovjek za nečim žali, on duboko u sebi nema mira. Moramo sami sebi oprostiti svoje pogreške i shvatiti da je svaki dan nova borba.
Staloženi pristup čovjeka kojeg je hrvatska javnost upoznala kao nekog tko u svojim istupanjima nema kočnice. Kako gleda na taj eksplozivniji dio svog karaktera?
- Jednostavno sam takav. Imam mali krug ljudi oko sebe, ne možeš biti sa svima dobar jer onda gaziš sebe. Uvijek kažem i stojim iza toga, moraš biti legitiman. Najbitnije je kako se ponašaš kada nitko ne gleda, jer to je ogledalo čovjeka. Ljudi su oportunisti, glume da su uz tebe kada ti ide dobro, tapšaju te po ramenu, ali prvom prilikom kada osjete da padaš, oni će te dočekati na dnu da te zgnječe. No moramo biti jači od tog trenutka, boriti se i onda će, vjerujte mi, doći i trenutak kad će ti ljudi pasti pa ćemo vidjeti kako će se oni snaći u tim teškim situacijama. Čovjek treba prihvatiti svoje mane, ja sam ih prihvatio i danas sam sretan čovjek.
Onaj tko ga u Hrvatskoj nije znao, saznao je za Kukoč-Petraella iza Božića 2014. kad je na splitskom malonogometnom turniru Četiri kafića briljirao na parketu i potom na sebi istaknuo majicu s prekriženim znakom HNS-a. Odrezana mu je zbog toga i kazna od 10.000 kuna.
- Već sam više puta rekao da je to najgori dan u mom životu, zatvorio sam si tim potezom mnoga vrata. Da mi Bog da jednu šansu da nešto ispravim, upravo bih taj trenutak odmah ispravio. Ne želim se ni prisjećati toga. Oprostio sam sebi taj potez, ali kada negdje vidim tu sliku, block, delete...
Tonći Kukoč-Petraello. Mnogi, vjerojatno većina, koji su putem medija upoznati s tim imenom i prezimenima, prokomentirat će "ma taj nije normalan". Je li stvarno lud?
- Ja nisam lud, samo nisam kao drugi. Ne živim život da bih se svidio drugima. Znate, kada sam bio mlađi i kada bi pričali laži o meni, želio sam pokazati drugima da to nije istina, ali onda bih gubio sebe. Damire, bolje je da ljudi misle da sam budala, jer ja sam onda uvijek u prednosti. Što je čovjek savršeniji izvana, to više u sebi ima demone. Tijekom karijere kada bi me upozoravali "čuvaj se onoga tamo, on je opasan", s takvima bih uvijek bio najbolji, jer takvi imaju srce lava. Uvijek treba biti oprezan sa slatkorječivim ljudima. Oni koji izgledaju predobro, gotovo savršeno, takvi su najopasniji.
Kako bi onda opisao sam sebe?
- Kao borca koji nikada neće postati civil i koji nikada neće izdati svoju obitelj, svoju suprugu, bez koje bih visio na lusteru. Kao čovjeka koji se nikada neće prodati ili izdati svoje principe da bi došao do uspjeha. Ako ne može pošteno, bolja je smrt, nego izgubiti sebe.
Suprugu će istaknuti kao svoj najveći životni uspjeh.
- Ponosan sam na svoju Katarinu, koja je uz mene od naše 18. godine, i koja je u početku morala trpiti sve te stvari koje sam radio i koje su nam donijele probleme. Odrekla se svega da bude uz mene. S 23 godine smo otišli u Italiju, ostavila je obitelj i prijatelje. Prije toga, dok sam bio igrač Hajduka na posudbi u Hrvatskom dragovoljcu, uvjeti su bili katastrofa i kada je njen otac to vidio, rekao je "nećeš tu živjeti, dolaziš kod nas". I bio sam kod njih, hranili su me, a svaki dan me čovjek vozio na trening. Danas je teško naći pravu ženu, a još je teže da su tvoja i njezina obitelj dobri. Mene je Bog blagoslovio s ovim darovima, jer obitelj je svetinja.
Da se danas može vratiti na početak, što bi napravio drugačije?
- Problem je bio u glavi i strpljenju, nisam volio nepravdu, ali tko je voli? U tim trenucima sam trebao biti strpljiviji, ali nisam izdržao, sada da se vratim ponovno u te godine, izdržao bih sve, nitko me ne bi mogao izbaciti iz takta. Ali, ne mogu se vratiti, zato sam vam i rekao na početku da čovjek treba prihvatiti svoje mane. Jedino tako može naprijed, jer ako u sebi žališ, to raste u tebi, to je teška patnja.
U rujnu i listopadu upisao je tri nastupa za U21 reprezentaciju u kojoj su tada, između ostalih, bili i Lovre Kalinić, Marcelo Brozović, Mateo Kovačić... Posljednji nastup upisao je u Estoniji, ušao je u 76. i izašao u 81. minuti. Nakon toga više nije oblačio najdraži dres.
- Bilo je jako hladno, doslovno sam ušao s klupe, osjetio mišić i izašao. To što nikad nisam pozvan u A-reprezentaciju isključivo je moja krivica. Kada danas pričam s mladim igračima, uvijek im kažem da uče na mojim pogreškama, da uvijek daju svoj maksimum jer nikad ne znaš tko te gleda.
Kukoč i Petraello, ovo drugo je čisto talijansko prezime od oca. Tonći je rođeni Splićanin.
- Radnička obitelj u kojoj ni meni ni sestri nikad nije ništa falilo. Otac i majka su se ubijali od posla, kao dijete to ne shvaćaš, ali kako dođu godine sve ti se otvori pred očima. Majka kao majka, otac je uvijek bio opasniji, imao sam takvo strahopoštovanje prema njemu da mu nikad u životu ništa nisam odgovorio. Ni dan-danas to ne činim. Otac je jedini čovjek koji iskreno želi da budeš bolji od njega. Jeste li svjesni da danas živimo u vremenu gdje djeca tuku svoje roditelje? Pa gdje će ti duša...
Sam je znao reći da su ga odgajale i splitske ulice. Bilo je svega u tim mladim danima...
- Išao sam u Trgovačku školu, imali bismo dva dana prakse, i onda bih morao biti osam sati u Konzumu. Umirao bih od dosade, pa sam jeo čokolade i bombone, samo da me maknu. Oni bi me onda poslali u drugi Konzum, a ja bih još više... Onda su me izbacili, došao sam kući, a otac crven kao paprika. I kaže od sutra ideš sa mnom praksu odrađivati u Brodomerkur, pa tamo jedi brokve, ha, ha... I tamo sam bio godinu dana na praksi, uživao sam, nikada nije bilo dosadno, šef mi je bio Maleš, išao bih od skladišta do skladišta i radio. Da nisam bio nogometaš, ne bih ja bio Gašo, jer moji roditelji to nikad ne bi dopustili, a ja ih nikad ne bih razočarao ili izdao.
Gašo, nadimak koji se u Dalmaciji koristi za ljude kojima rad baš i nije drag. Za Kukoč-Petraella svašta se može reći, no da je lijen ili neradnik, baš i ne. Fizički izgleda strašno moćno.
- Pazim na svoje tijelo 0-24. Svaki tjedan putujem za Zagreb kod Branimira Vajde gdje mi radi terapije za tijelo. Imam svog nutricionista, kondicijskog trenera, znam kada trebam ići spavati, koliko je potrebno odmora mom tijelu. Znam da neću moći vječno igrati, ali ću pokušati odgoditi kraj još koju godinu. Jer ovaj način života nije od jučer, traje od 18. godine.
Hajduk je bio i ostao njegov klub. No velika karijera u njemu nije mu bila suđena. Ukupno 29 službenih natjecateljskih utakmica i dva postignuta pogotka.
- Hajduk živi vječno. Grb je u mom srcu. On je dio mene.
Još kad je bio tinejdžer, bio je na pragu prvog odlaska. Htio ga je ruski Saturn Ramenskoje.
- Direktor Ivan Buljan uzeo je 5-6 igrača iz juniora i potpisali su profesionalni ugovor. Ja nisam, i javio mi se Bruno Akrapović, koji je bio u stručnom stožeru Saturna, i pitao me želim li doći na probu. Oni su bili u Turskoj na pripremama, a Hajdukov plan je bio da igrači koji nisu potpisali odu igrati za GOŠK. I mi na sastanku, dođe Buljan i počne nabrajati imena, dođe do mene i kaže Kukoč sutra ujutro se javi u Kaštela. Ja mu odgovorim "javi se ti, jer s tom pameću nećeš nigdje!". Svi u šoku, ujutro umjesto u Kaštelima, bio sam u Beleku. Dobio sam ugovor za sedam dana i onda se javi Hajduk da hoće 250.000 eura. Dva mjeseca sam bio u Rusiji, potpisao ugovor, ali Hajduk nije odustao, morao sam se vratiti natrag. Nije bilo uzalud, jer čekao me profesionalni ugovor s Hajdukom. Morao sam se prvo svima ispričati, ali sam odbio, rekao sam "ispričat ću se klubu, ali Buljanu nikad". Tako je i bilo. Da nije bilo mog odlaska u Rusiju, ne bih dobio ugovor s Hajdukom.
Otišao je u ljeto 2009. na polugodišnju posudbu u Istru 1961, pa u zimu 2010. na polugodišnju posudbu u Mosor. Onda početkom 2011. nova posudba u Hrvatski dragovoljac i povratak u Split u ruke slavnom bugarskom nogometašu.
- Krasimir Balakov je zaslužan za sve što se tiče Hajduka i mene, on je bio taj koji me zadržao. Imao je već dva lijeva beka, Rubena Limu i Gorana Jozinovića, dočekalo ga je 50 igrača pod ugovorom. Igrali smo prijateljsku utakmicu, ja sam je dobro odradio i odlučio je stati iza mene. Kada je poslije njega došao Mišo Krstičević nismo kliknuli, ali on je jako dobar čovjek, ne zamjeram mu ništa.
Vraćamo se ponovno na 2011. i njegove sigetske dane kad je jasno poručio "imam stan odmah do Poljuda i Hajduk je moj klub, no time se ne ubijam, ne moram igrati u Hajduku da bih uspio". Uz dodatak koji bi potpisali i puno iskusniji od njega koji su to i prije i kasnije iskusili: "Pritisak u Hajduku je golem, ne vjerujem da negdje u svijetu postoji takav, svi koji pričaju da bi uspjeli na Poljudu neka samo dođu dolje i probaju".
Kukoč-Petraello je jedan od onih koji je sreću potražio drugdje. Dijete Hajduka koje se tijekom karijere medijski povezivalo s brojnim zanimljivim klubovima u kojima ipak nije završio. Zagrebački Dinamo, Rijeka, pa čak i beogradski Partizan.
- Blizu Dinama nikad nisam bio, blizu Rijeke jesam. Ondašnji njen direktor Ranko Buketa, dok sam bio igrač Hajduka, našao se sa mnom i mojim agentom u Splitu, ali nije se tako rasplelo, otišao sam iz Splita u Bresciu. Istina je da me i Partizan kasnije htio...
U ljeto 2013. dogodio se taj transfer u grad u podnožju Alpa, a godinu dana kasnije i u Bugarsku.
- CSKA Sofija je kao Real Madrid, a ima najbolje i najopasnije navijače u Bugarskoj. Uživao sam u svakoj minuti koju sam odigrao za taj klub. Guštao sam igrati utakmice u gostima, cijeli stadion bio bi za CSKA. Problemi su nastali kada se predsjednik povukao, jer on je bio jaki političar, a kada su počeli problemi u politici, povukao se iz kluba i nažalost dogodilo se to što se dogodilo. Klub je zbog financijskih problema izbačen u 3. ligu. Tada se i zbivala ta priča oko Partizana. Trebao sam otputovati tamo, ali tu noć Partizan je izgubio, a trener dobio otkaz. I, kako to već biva, novi trener, novi igrači. Otišao sam tada u Livorno.
Tek pet nastupa u prvoj polusezoni u Serie B, onda još samo dva u drugoj, u dresu današnjeg europskog hita Coma. Nije mu Italija bila suđena i početkom 2017. otišao je u Zrinjski.
- Mostar je lijep grad u kojem ne možeš prevariti navijače. Osjete odmah kakav si. Od tamo pamtim taj drugi dio prve sezone s Blažom Sliškovićem kao trenerom. Ostalo je pet kola do kraja i svi su nas otpisali jer nam je Željezničar bježao pet bodova. No na kraju smo mi postali prvaci. Imao sam u Mostaru odličan odnos i sa suigračima i s navijačima.
Nakon godinu dana u Zrinjskom, upoznao je novu državu. Još jedan gigant, tradicijski gledano. Mađarska je definitivno bila pun pogodak, tamo je igrao nogomet karijere. Ukupno 76 nastupa, tri gola i 17 asistencija u dresu budimpeštanskog diva.
- U Honvedu sam proveo dvije i pol godine, igrao dva finala Mađarskog kupa, osvojili jedan, igrali i Europu. Još jedan dio karijere u kojem sam baš uživao. Mađarska puno ulaže u nogomet, novi stadioni, trening-centri. Igrač se tamo stvarno osjeća kao igrač, divota je bilo tamo igrati. Baš mi je bilo teško palo kada sam odlazio, ali, jebiga, to je život.
Nakon Honveda, te koronavirusom napadnute 2020. godine, otišao je u još jedan mađarski klub, Kisvardu. Nakon stravičnog potresa na Banovini krajem te 2020., stigao je u pomoć unesrećenim ljudima tog kraja.
- Bio sam tada igrač Kisvarde. Odradio bih trening u Mađarskoj pa otišao u okolicu Petrinje i selo Župić te cijeli dan bio tamo. Upoznao sam mnogo ljudi, penjali smo se po krovovima, čistili kuće. Zvao sam i ljude iz Istre koji su imali kućice i pitao ih za pomoć, da ih pošalju kako bi ljudi imali gdje spavati, pa će ih onda vratiti kad se snađu. I oni su ih slali o svojem trošku. Tek kad se dogodi neka nesreća vidiš koliko dobrih ljudi ima. Ne volim posebno isticati svoju ulogu u tome, niti sam o tome pričao otkako sam član Segeste. I drugi su pomagali, ne samo ja. Tu u Sisku želim samo da me pamte po mojim dobrim igrama.
Početkom 2021. nakon skoro osam godina izbivanja vratio se igrati u domovinu.
- Opatija je bila top, tamo je Zoran Bogolin glavni, ništa mi nije falilo. Obitelj Bogolin se prema meni odnosila kao da sam im ja sin. Sve što mi je trebalo, oni su mi dali. Zahvalan sam im do kraja života.
Na današnju adresu došao je početkom 2024. godine.
- Ovo mi je četvrta sezona u Segesti. Iznajmio sam stan pa ja i supruga živimo u Sisku. Imamo mi stan i u Zagrebu, ali ne mogu svaki dan putovati. Ili sam cijeli u tome ili me nema nikako. Sve mi je posloženo, ujutro rano imam svoj trening, popodne s ekipom i onda oporavak. Uživam u Sisku, ali ne mogu se previše opustiti, život me naučio, svaki dan je nova borba, novo dokazivanje. I kada smo igrali u 4. ligi ponašao sam se i odnosio prema klubu na isti način kao danas.
Danas su Siščani pod vodstvom trenera Damira Milinovića drugoligaši, koji ciljaju i malo više. Kukoč više nije lijevi bek, njegovo glavno radno mjesto je na lijevom krilu na kojem je djelovao i 9. rujna u velikoj pobjedi Segeste protiv Osijeka u šesnaestini finala Hrvatskog kupa.
- Prošle sezone kada je došla nova uprava, koju predvode Marko Medarić i Davor Ivić, ostala su nas petorica igrača. Došao je trener Milinović i krenuli smo sve iz početka. Upali smo prošle sezone i u krizu, ali izdržali smo sve. Bili smo među momčadima koje su imale etiketu da će se boriti za ostanak, a na kraju smo osvojili dvostruku krunu, Drugu NL i Županijski kup. Klub, stručni stožer i momčad, svi smo bili kao jedno i zato je i došao uspjeh. Šef Milinović mi je puno pomogao na terenu, gurnuo me prema naprijed i to mi stvarno odgovara. Nije mu lako sa mnom. Kada ne dam gol ili ne asistiram, priča sa mnom kao da je psiholog, ha, ha. Govori mi "nemoj biti ljut, doći će sljedeća utakmica i zabit ćeš", ali to je jače od mene. Nikad mi nije svejedno kad ne zabijem, bilo to na treningu ili na utakmicama.
Kome idu posebne zahvale što je Kukoč-Petraello i dalje u akciji?
- Moja supruga Kate, šogorica Maja i obitelj, moji roditelji, sestra i moj kum Jerko Radić ljudi su koji su bili sa mnom kada sam patio, kada nisam imao ništa. Bili su mi podrška u najtežim vremenima i hvala im na svemu.
Uskoro će rođendan, 25. rujna na torti će biti 36. svjećica. Što si želi u 37. godini života?
- Ne želim se ni prisjećati da mi je uskoro 36... Jedini rođendan koji sam iskreno proslavio bio je onaj kada me sa sedam godina udario automobil. Jedva sam tada ostao živ. Bog me ostavio da živim i očekuje od mene da napravim sve što mi je suđeno. Odrekao bih se svih trofeja u inozemstvu i trofeja s Hajdukom samo da sa Segestom odigram jednu sezonu u elitnom razredu hrvatskog nogometa. To je moj cilj koji me budi svakoga jutra. Dat ću sve od sebe pa na kraju, što Bog da. Ja vjerujem da možemo uspjeti.
Za kraj, klasično pitanje za kraj...
- Uvijek me pitaju do kada ću igrati. Dok me smrt ne zasluži. Kažu mi da se opustim, ali kako? Kad je svaki dan nešto novo, nova borba, beskrajna. Kraj svima nama bit će kada nas zakopaju. Moramo se žrtvovati ako želimo uspjeh. Nismo svi isti, ovo je moj život i takav ću ostati do smrti.
Poseban tip, posebnih misli. Lud? Ne, nije lud, samo drugačiji od drugih...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....