Na razgovor je došao biciklom. Iako je osječki nogometni stručnjak Milan Đuričić Čvaljo nedavno zagazio u svoje 82. ljeto, sportski duh koji ga je od malih nogu vodio kroz život ni danas ga ne napušta, pa ga se na osječkim ulicama svakodnevno može vidjeti u vožnji biciklom, a nogometa se ionako nikada nije ni planirao ostaviti.
Čovjek kroz čiji su trenažni proces prošli brojni veliki i zaslužni osječki nogometaši, od Branka Karačića, Jasmina Džeke, Ivana Šmudle, Gorana Popovića, preko Mirka Lulića, Vlade Kasala, Davora Šukera do Bakira Beširevića, Damira Vuice, Ive Ergovića, Ivice Beljana, Petra Krpana, Davora Rupnika, Stipe i Jurice Vranješa, Josipa Balatinca, Marka Babića..., još je donedavno radio u akademijama osječkih nogometnih klubova, a sada će se rado odazvati na poziv mladih igrača da s njima individualno radi. I to, kako veli, volonterski.
- Vraćam zajednici neki dug kojeg osjećam da moram vratiti, ali to ne znači da radim s popustom što se tiče zahtjeva koje imam. Tu sam i dalje jednako nepokolebljiv kao i kada sam radio u klubovima. Rad, red, disciplina, fokus i ponavljanje. Bez toga u sportu nema ništa. Uvijek moraš težiti ka perfekciji iako znaš da je nikada nećeš dostići – kaže nam uvodno čovjek koji se u Osijek doselio kao 10-godišnji dječak.
Roditelji su ga iz rodnog Detkovca kod Virovitice poslali kod tetke i tetka da mu priušte bolje školovanje, a malom Milanu tada se, u većoj sredini, otvorio i nogometni put. Bila je to, kaže, kombinacija učenja, štijanja bašče, dostave mlijeka i igranja nogometa u Podravlju, na livadi koju su zvali Sahara.
Nogomet mu je bio zabava, a s ozbiljnijim treniranjem počeo je tek po povratku iz vojske. Igrao je prvo za osječki LIO, pa za Metalac i ne koncu za Osijek. Bio je napadač. Poslije je otišao u Sloveniju te igrajući za Muru i Maribor postao ‘‘libero‘‘, a kada se opet vratio u Osijek, došlo je do ozljede i odluke o prestanku igračke i početku trenerske karijere, za koju se pripremao još dok je igrao.
Đuričić najmlađi trener u povijesti Osijeka
I već 1977. godine ostvario je fenomenalan uspjeh, kada je u Gradski vrt donio juniorsku titulu prvaka Hrvatske. Čedo Maras, Luka Kostić, Šmudla, Ilija Šormaz i ostali slavljem protiv Hajduka 2:0 i Dinama, predvođenog Markom Mlinarićem, 2:1, pokazali su da bi se na njih uskoro moglo i ozbiljnije računati. Međutim, za pravu seniorsku priliku morali su dočekati upravo dolazak Đuričića na mjesto prvog trenera u ljeto 1979. godine. Bile su mu 34 godine, čime je postao, ali i do danas ostao najmlađi trener u povijesti Bijelo-plavih.
- To je sve bilo prerano. Ljudi u klubu su prepoznali moju ljubav, a ne znanje – iskren i samokritičan kakav je uvijek bio prisjetio se Đuričić tih dana.
Koji su mu donijeli i prve probleme, koji će ga poslije pratiti kroz cijelu karijeru. Uvijek je isticao da je slijedio postulate Luke Kaliterne, kojeg je smatrao najvećim nogometnim pedagogom i stručnjakom na ovim prostorima, a onda i Tomislava Ivića te tadašnjeg nizozemskog ‘‘totalnog nogometa‘‘. Silno ga je želio primijeniti i u Osijeku, pa je uveo brojne nove metode. Skratio je teren, uveo treninge na pijesku, treniranje u prslucima, glavomet...
- Znao je doći Tonko Vukušić i reći da moji više udaraju glavom na jednom treningu nego njegovi u par godina. Meni je to trebalo, kao i dueli, pa veliki golovi u maloj dvorani, ‘tri boje‘, agresija, dinamika... Bio sam usmjeren na presing, obranu i prekide i to ti je davalo moć kada si imao kadar za to, ali kad nemaš igrače za to, onda ne možeš ništa. I što još, stalna ponavljanja. Pa Novak Đoković će i danas 300 puta udariti bekend. To moraš živjeti. Danas ih je jako malo koji su spremni patiti. To su procesi koji traže puno strpljenja i ponavljanja. Kada nešto ponoviš 50.000 puta, onda ti to postaje automatika. Djeci treba trenirati glavu, a to je krvav posao. Ja znam danas reći: „Bježite od Đuričića, kud ste na mene naletjeli...” – smije se i vraća na svoje trenerske početke.
Dao je priliku ‘klincima‘, ali u svlačionici su ga dočekali i donedavni suigrači, legende poput Ivice Grnje, Ivana Lukačevića...
- A, čuj, bilo je problema. Moja shvaćanja nogometa bila su nešto modernija, avangardnija, imao sam drugačije zahtjeve. Njima više nije do trke, ne mogu prihvatiti ono što ja želim, a njihovu kvalitetu ne možeš istaknuti kako bi oni željeli i naravno da se udaljavamo. Onda te kritiziraju svi, publika, novinari... Svi kritiziraju, a nitko ne nudi rješenje. Znam i ja da nije dobro, ali nema rješenja. Ali, najbitnije je da nikada nije došlo do zle krvi – kazao je naš sugovornik, čije metode te sezone nisu dobro prošle i Osijek je ispao iz prve lige, u koju će se vratiti već godinu poslije, ali bez njega.
Najbolji plasman Osijeka
Ipak, u Osijeku su držali do Đuričića, pa je novu priliku dobio već 1983. godine. I opet ostao vjeran sebi, pa mladići poput Lulića, Kasala i Dražena Kukurića postaju važni članovi seniorskog sastava te u kombinaciji s nešto iskusnijima poput Karačića, Džeke, Ivice Kalinića, Branka Žeravice, Dragana Lepinjice, Ante Rakele, Branka Davidovića, Luke Dilbera... Bijelo-plavi pod Đuričićem sezonu završavaju na 6. mjestu Prve jugoslavenske lige, što je bio i ostao najbolji plasman Osijeka u povijesti u bivšoj državi.
- Uvijek sam bio vjeran sebi i sigurno sam na tom putu griješio. Griješim i danas. Treba vremena da se svlada gradivo, da naučiš kako uklopiti različite igrače i karaktere u isti sustav. Kod mene znalci nisu prolazili ako nisu mogli trčati i igrati obranu. Često se sjetim Ivice Osima, koji je bio vrhunski čovjek i vrhunski trener. Jedno vrijeme su ga novinari maltretirali za neke igrače i on je dugo odolijevao, dok nije rekao. "Znate što, onaj koji ne može trčati, ne može ni igrati!” U tome je sva istina. Zato sam uvijek tražio mlade koji imaju moć trčanja i moć ponavljanja – govori Đuričić, a mi se prisjećamo kako mu je bivši predsjednik, danas pokojni Antun Novalić, 1997. godine doveo iz Mađarske Pala Fischera i Zsolta Mariasija.
Fisher je svojevremeno bio velika nada mađarskog nogometa, napadač koji je jedno vrijeme bio i u Ajaxu, no nije bio radnik. I tako, dok je momčad skupljala ‘‘runde‘‘ trčanja, tada već 31-godišnji Pal redovno je zaostajao. Đuričić bi na njega počeo vikati i tražiti da prati ritam ostalih, a Fischer bi lakonski odgovorio: "Pal ne maraton, Pal gol!” te nastavio po svome. Svima je bilo jasno da se on kod Đuričića neće naigrati, premda je uprava očekivala da Fischer igra. Na kraju je u cijeloj sezoni skupio 12 nastupa, postigavši četiri gola, pa je rastanak bio neminovan. Mariasi je, pak, upisao svega tri nastupa.
- Čuj, ja sam tada rekao i Novaliću i dopredsjedniku Vladimiru Bučeviću da oni neće igrati, jer ne rade ono što od njih tražim. Bilo je na tom putu svega, ali kako život ide i kako stižu ‘šamari‘ tako sve više učiš i kompletiraš se, ali nikada ne naučiš sve. Ja uvijek kažem da ćemo umrijeti glupi i molim Boga da mi da još tri života da bih nešto naučio, da ne odem s ovog svijeta kao neznalica. Stid me kako sam nekada bio šupalj, a svaki ‘šamar‘ koji sam dobio bio je zaslužen – ne odstupa Đuričić od samokritike. Ipak, kod jednog igrača nije pogriješio.
Šukera sam naganjao da igra obranu
Davor Šuker prve je seniorske minute upisao upravo kod Đuričića. Kao što će to kasnije biti i s J. Vranješem, Balatincem i Babićem. U listopadu 1984. godine, Šuker je s nepunih 17 godina ušao u igru protiv Vojvodine.
- Meni je tada pomoćnik bio moj prijatelj Ljupko Petrović. I malo-malo on meni govori: "Da sam ja trener, meni bi Davor stalno igrao od početka”. Ja mu na to kažem da to ne vidim tako. Vidim ja kakav je Davor igrač, to bi svatko vidio, ali vidim i da nije još spreman igrati od prve minute. I, što se događa. Ja odlazim, Ljupko dolazi na moje mjesto, a Davor i dalje ulazi s klupe. Pitam Ljupka kako to da ne igra od početka, a on meni kaže: "A kako ću? Ne igra obranu.” E, rekoh, lijepo si ti to rekao. Vidi, ja tada nisam imao znanje kako da tog Davora, sa 17 godina, zaštitim da on uvijek dobro izgleda, a da momčad i ja zbog toga ne trpimo. Nisam imao to znanje, a da sam imao, možda bi Davor bio još veći igrač – veli Đuričić i nastavlja o Šukeru:
- E, sad, svi pričaju da smo mi stvorili Šukera. Ma nismo! On je bio bogomdan talent, ali i još nešto. Kad god sam ga ja trebao, znao sam gdje je. Na Sokolskom domu, tadašnjem Partizanu, gdje je po 5-6 sati igrao nogomet, vježbao dribling, finte... On je bio majstor od malih nogu, nismo ga to mi naučili, mi smo samo tu i tamo ponovili, ali to što je tamo ‘‘turpijao‘‘ bio je temelj na koji smo mi dodali malo taktike i kondicije. Danas više nema livada i ulica na kojima su igrači postajali igrači. Nama je danas dribling zamro, nema ga, a nekada si imao driblere na izvoz. Bez takvih nema sreće – kaže, pa se opet vraća na Šukera:
- Bilo je jasno kao dan da će on postati to što je postao. Ali, i za njega sam imao iste zahtjeve kao i za ostale. Kad smo ga priključili treninzima seniora rekao sam mu: "Sine moj, ti meni moraš juriti, ne spremam ja tebe za Osijek, iako bih volio da i Osijek jednog dana igra totalni nogomet, ali ne, ja tebe spremam za puno više.” Naravno, on se žali: "Treneru, ja neću zabijati golove ako budem igrao obranu”. Da, sad ćeš malo zastati, ali to ti nitko neće uništiti, a kada te osposobimo i za ovo ti ćeš otići negdje jako daleko. Rekao sam mu da dajem bjanko ček da će tako biti. Kada je došao u Real kod Fabija Capella, koji je naganjao njega i Predraga Mijatovića da rifljaju obranu, sjetio me se, jer mi je poslije o tome pričao – istaknuo je naš stručnjak, koji uvijek govori kako je puno učio iz košarke.
Učio od košarkaških trenera i Ante Kostelića
- Više sam bio na pripremama košarkaša nego nogometaša. Pratio sam treninge Mirka Novosela, Kreše Ćosića, Ranka Žeravice, Slavka Trninića, Bože Maljkovića... Pratio sam literaturu, bio sam znatiželjan, bio sam sirotinja i nisam imao druge nego učiti. Kad je Ante Kostelić došao u Osijek trenirati naše rukometašice, odmah sam otišao na njegove treninge i odmah smo se sprijateljili, igrali smo hokej na Staroj Dravi, on je dolazio kod mene na treninge juniora i radio s njima, a ja sam upijao njegove metode, jer sam vidio da je to velika vrijednost. On je izuzetan čovjek, bogatstvo naše Hrvatske. Tko je spreman proći sa svojom djecom to što je on prošao? On je za mene junak, nešto najsvjetlije. Njega treba čuvati i poštivati – objasnio je Đuričić, koji je autor i nekih izjava koje se pamte, a koje nije lako na prvu razumjeti.
"Preko tjedna radiš fantastično, a onda dođe nedjelja i utakmica, i sve ti to pokvari,” jedna je od tih rečenica.
- Pa to je tako. Imaš igrače koji su na treningu perfektni, a dođe utakmica nema ih nigdje. Ima i onih koju su na treningu katastrofa, a kad dođe utakmica sve pokidaju. To je, doduše, bilo prije. Danas više to ne prolazi. Danas bez kontinuiranog rada nema ništa, a to su godine krvavog rada. I to je najveći problem danas s našom djecom. Njih treba obučiti, a mi ih danas ne pripremimo ni 50 posto za ono što ih čeka. Muka mi je kada se u mlađim kategorijama juri rezultat. To nije dobar put. Djecu prvo treba osposobiti. Da se razumije, i ja sam mislio da sam najbolji na svijetu, a danas mladim trenerima kažem da uzmu ono za što su zreli, a ono za što nisu neka ostave sa strane, ali neka redovito uče i nadograđuju se. Na žalost, znanje je danas zanemareno u svim sferama. I dan danas učim, satima sam pored laptopa, gledam, analiziram, slušam, pratim podcaste... Pametnih ljudi ima koliko hoćeš i sretan sam kada dođem do neke nove informacije koja ti otvara prozorčić za dalje – veli ovaj 81-godišnjak, koji ne želi ni za jednim porazom, ni za jednim otkazom.
A bilo je bolnih. Kao primjerice onaj u drugom izlasku Osijeka u Europu 1998. godine. U 1. kolu Kupa UEFA na Gradskom je vrtu pao Anderlecht s 3:1, a u uzvrat je Osijek ušao ziheraški i imao prolaz sve do 86. minute, a onda je primio gol za poraz 2:0 i bolno ispadanje.
- Ma nije mi to najteže. Nisam bio zreo, odnosno bio sam zreo za to koliko smo ostvarili i dobio sam po tamburi. Pa što da ja sad pričam? Naučio sam kroz život neke stvari, ali još učim. Tada sam imao toliko koliko sam imao i to sam dao. Što se tamo dogodilo? Imali smo prolaz do par minuta pred kraj i razmišljam "ako nekoga uvedem, mogu pokvariti ono što imamo", to je borba i misliš izdržat ćemo. Ali nismo, dobili smo gol i onda su poslije svi pametni, a ja sam glup. To je tako – veli Đuričić, kojega pokušavamo navući na tanak led, pa ga pitamo za otkaz koji je dobio u proljeće 1999. godine, nakon što je momčad doveo do finala Kupa Hrvatske, koji će potom s Osijekom kao trener osvojiti Stanko Poklepović.
Još se sjećamo kako je Špaco poslije te utakmice rekao: „K.... sam ja osvojio. To je Đuričićev trofej!”
Zabrinut za hrvatski nogomet
- Veliki Špaco, uvijek je bio korektan, ali nema kod mene žalosti zbog toga. Naravno, ostaje činjenica da je to bila kulminacija dvije godine krvavog rada. Predsjednik Novalić me jako poštivao, ali mi je nakon prva tri mjeseca rekao da me nije doveo da podmlađujem momčad, nego da donesem rezultat. Kazao sam mu: "Predsjedniče, u pravu si, ali ja ti s ovima to ne mogu dati.” I tada sam priključio Juricu, Balatinca..., koji su mogli trčati i ponavljati. Napravio sam kombinaciju koja je funkcionirala, ali opet do neke granice. Ja sam nekada malo i žurio, ali sve iz neznanja. Uglavnom, ništa mi nije žao, ja sam sretan da sam iz nečega izvukao barem kapljicu znanja. Radio sam i u Sloveniji, Austriji, Francuskoj... Svugdje mi je bilo dobro i nikad nisam otišao s nekom zlom krvi. Moji su koferi uvijek bili otvoreni i spremni za put. Ali, najsretniji sam što sam čak pet puta bio trener Osijeka. Nekada dulje, nekada kraće, nekada s više, nekada s manje uspjeha, ali pet puta sam zvan u svoju kuću i to je moje najveće zadovoljstvo – istaknuo je naš sugovornik, koji nam je nedavno ispričao kako je oduševljen s onime što u Osijeku danas radi Argentinac Federico Bessone.
No, dugoročno, Đuričić je zabrinut za naš nogomet.
- Moramo vidjeti kako pomoći djeci da ne izgube volju za sportom. A za to ih treba razvijati i dati im da igraju, a ne da se juri rezultat. Zagovaram već neko vrijeme da u mlađim kategorijama imamo ‘leteće izmjene‘, pa čak i u seniorima, u amaterskim ligama. Neka djeca su spremna za više minuta i oni mogu igrati, ali dosta ih je koji nisu za to spremni i treba im omogućiti da igraju onoliko za koliko su spremni. Tako će igrati svi i to je način da se spasi veliki broj djece. Ako ne igraju, oni će odustati. Kao i B momčadi. Mi smo se doveli u situaciju da razvijaš neko dijete 10 godina, roditelji plaćaju, trošak ima i klub, a onda kada napune 18-19 godina, baciš ih niz vodu. Bacio si tako i ogromna sredstva, a moglo se kroz idućih nekoliko godina njih nekoliko izvući i postati igrači, jer ne prihvaćaju svi jednako dobro i kvalitetno taj prijelaz u seniorski nogomet. Ljudi koji vode naš nogomet morali bi o tome razmišljati, jer ovo nije dobro – zaključio je iskusni osječki trener.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....