Bio je jedan od velikih talenata Dinamove škole, dijelio svlačionicu s Andrejem Kramarićem i Šimom Vrsaljkom, a onda je sa samo 16 i pol godina povukao potez koji mu je potpuno usmjerio karijeru. Filip Ozobić (35) prihvatio je ponudu moskovskog Spartaka i kao tinejdžer se uputio u potpuno neizvjesnu avanturu. U jednom od najvećih ruskih klubova s 19 je godina dočekao i debi u Ligi prvaka, ali njegova karijera poslije nije išla putem koji su mu mnogi predviđali gledajući ga kao jednog od najdarovitijih Dinamovih klinaca.
Kratko se vratio u Hrvatsku, nosio dres Hajduka, gdje su ga zaustavile ozljede, potom je u Slaven Belupu ponovno uhvatio kontinuitet, a onda je 2016. otišao u Azerbajdžan. Mislio je, kaže, ostati godinu ili dvije. Ostao je – deset.
Igrao je za Gabalu, Karabah, Baku i Turan Tovuz, nastupao u europskim natjecanjima, a dobio je i azerbajdžansko državljanstvo te odigrao 15 utakmica za tamošnju reprezentaciju. U prvenstvu Azerbajdžana odigrao je 227 utakmica, zabio 73 gola uz 39 asistencija. Upisao je i 20 utakmica u Europkoj ligi, 7 u Konferencijskoj, te još 45 u kvalifikacijskim rundama.
Danas je Ozobić ponovno kod kuće u Bjelovaru. U 35. godini vratio se tamo gdje je njegova nogometna priča i počela te odjenuo dres Mladosti iz Ždralova, člana Prve NL. Bila je to, kaže, njegova želja – završni dio karijere odigrati u svom klubu i pred svojim navijačima.
Filipe, nakon 10 godina ponovno ste u Hrvatskoj. Smatrate li se nakon toliko vremena stanovnikom Azerbajdžana?
– Ne, živjet ću ovdje u Hrvatskoj. Ovo je moj dom, moja država. Ali stvarno sam u Azerbajdžanu imao deset prekrasnih godina. Ljudi su me prihvatili kao svoga, igrao sam i za njihovu reprezentaciju, što mi je bila ogromna čast. Stvarno mi je bilo lijepo tamo i uvijek ću rado navratiti u Azerbajdžan.
Kada ste prije deset godina otišli tamo, vjerojatno vam na kraj pameti nije bilo da biste tamo mogli ostati tako dugo i ostaviti tako dubok trag?
– Iskreno, kada sam išao, nisam imao pojma kamo idem. Međutim, prvi dojam bio je jako pozitivan, već na aerodromu. Sve je oko mene bilo lijepo, vrhunske zgrade i ceste, parkovi. Baku je i tada već bio vrhunski grad, sad je još ljepši. Nisam imao pojma što će mi nogomet donijeti. Na kraju se tako posložilo da sam ostao deset godina i stvarno nikada nisam imao nikakvih problema.
Kakvi su bili financijski uvjeti?
– Novac je bio dobar, a kako su godine prolazile, bio je već i jako dobar. Financijski sam odlično prošao.
Financijski sam sjajno prošao
Je li to bilo puno bolje nego da ste igrali HNL-u?
– Apsolutno puno bolje. Možda bih toliko zaradio da sam sve te godine igrao za Dinamo, ali ostali klubovi iz HNL-a nisu mogli financijski parirati novcu koji sam imao u Azerbajdžanu.
A kakva je bila kvaliteta nogometa kada ste došli?
– Kada sam došao, u momčadi je moralo igrati pet domaćih igrača, a jedan od njih morao je biti mlađi igrač, do 21 godine. Ukupna kvaliteta bila je solidna, bilo je dobrih klubova. Ja sam najprije došao u Gabalu, mi smo igrali Europsku ligu, a igrao ju je i Karabah, s kojim smo se borili za vrh. Kako oni dosta ulažu, sve im je danas na višoj razini. Liga je značajno bolja nego što je bila tada.
Što je, osim novca, najviše utjecalo na dizanje kvalitete?
– Danas u svakoj momčadi mogu igrati svi stranci, nema više nikakvih ograničenja.
Zašto su se odlučili na takav potez?
– Tako su odvagali. Klubovi su se žalili da imaju puno problema zato što su u prvenstvu igrali s jednim sastavom, a u Europi s drugim. Dodatno im je teško bilo kad ispadneš iz Europe, a do kraja sezone imaš još dosta mjeseci, kud ćeš sa strancima? Stoga su im klubovi bez ograničenog broja stranaca u Europi puno konkurentniji nego što su prije bili.
To je dosta nezgodno za domaće igrače?
– Je, dosta je nezgodno, jako im se smanjila minutaža. Naravno, ima domaćih igrača koji igraju i ima tamo jako dobrih domaćih igrača, ali prije ih je bilo više. S druge strane, možda je ovo dobro i za domaće igrače, jer ih tjera da se još više trude kako bi izborili minutažu. Prije je puno njih znalo da ima zajamčenu minutažu samo zato što je domaći igrač i stoga se nisu trudili dati sve što su mogli. Trenirali su i igrali dosta komotno, a bili su izvrsno plaćeni. Azerbajdžanski igrači ne idu u inozemstvo, doma imaju sve što požele.
Koliko im pati reprezentacija?
– Reprezentacija nije dobra, prije je bila bolja, ali opet nedovoljno dobra da bi napravila značajniji iskorak. Dugo su vagali i na koncu su interes klubova stavili iznad interesa reprezentacije, ali s uvjerenjem da će i domaći igrači s jačom konkurencijom i boljim treninzima postajati bolji. Znate da je to dugotrajan proces pa će im trebati strpljenja.
Znamo da, primjerice, Sabah puno ulaže u svoju Akademiju. Ondje je šef Akademije naš Adin Mulaosmanović. Koliko Azerbajdžanci inače ulažu u škole nogometa?
– Ulažu dosta. Sjećam se Gabale kada sam došao. Oni su u svom kampu, malo izvan Bakua, imali deset terena. Tamo im je i stadion. Kontinuirano ulažu u infrastrukturu i razvoj igrača. Adin je već dosta godina i radi jako dobar posao. Igra Sabah i Ligu prvaka mladih, tamo je bio i Karabah. To što su širom otvorili vrata strancima ne znači da su zanemarili odgoj vlastitih klinaca. Dapače, ulažu više nego ikad, ali jasno im je da treba strpljenja kako bi dočekali dobru generaciju.
Protiv Arsenala pred 70.000 navijača
Kada već govorimo o infrastrukturi, Baku je spektakularan grad, ali ostatak države ipak nije na toj razini?
– Da, većina toga koncentrirana je u glavnom gradu. Mislim da bi bilo dobro kada bi i u nekim drugim sredinama napravili bolju infrastrukturu. Tu sigurno još imaju puno prostora za napredak. Inače, puno ulažu u stadione i terene, praktički svi klubovi imaju dobre uvjete za rad. Zadnju sezonu igrao sam za Turan Tovuz. Trenirali smo u Bakuu, a utakmice igrali u Tovuzu. I imali smo jako dobre uvjete, terena koliko treba. Evo, Kapaz je baš dobio novi stadion.
Koliko navijača dolazi na utakmice?
– Gabala ima najbolju publiku, tamo su stvarno odlični navijači. Tu su i Neftçi, Sabah, Karabah, Turan Tovuz. Na ligaškim utakmicama doduše nema puno publike, ali na europskim je sve rasprodano. Ja sam, primjerice, s Karabahom igrao protiv Arsenala pred 70.000 ljudi. Vole tamošnji ljudi nogomet, ali slabo idu na prvenstvene utakmice. Slično je i kod nas.
Koliko ima stranih trenera? Vidi li se i kroz to da se podižu nogomet i ambicije klubova?
– Dambrauskas je u Sabahu, ima još stranih trenera. Azeri na sve načine pokušavaju dići nogomet. Sve se podiže, budžeti klubova svake su godine veći. Ono što je nekada koštalo deset, danas košta dvadeset. To je bogata zemlja. Imaju naftu i plin, a Baku je doista spektakularan grad. Tko god dođe turistički, može se osjećati potpuno ugodno u gradu i državi.
Tko su vlasnici klubova? Jesu li uglavnom privatnici ili iza njih stoji država?
– Moj prvi vlasnik u Gabali bio je ministar u tamošnjoj Vladi, mislim ministar za izvanredne situacije ili nešto slično. Iza Karabaha je Azersun Holding. Neftçiju je SOCAR najveći sponzor, a Turan Tovuz ima privatnika. Ima svega u klubovima – i privatnog kapitala i države. Tamo i nacionalni Savez svakoj momčadi daje određeni iznos novca za sezonu, ali sada ne znam koliko.
Što je danas solidna igračka plaća u Azerbajdžanu?
– Teško je to reći, jer ovisi od kluba do kluba. Karabah, primjerice, može platiti jako puno, možda i iznose blizu Dinamovih. Neftçi također može dobro platiti. I Sabah isto. Ostali klubovi ipak su financijski slabiji, ali svi su igrači solidno plaćeni.
Kakav je život u Bakuu?
– Super. I mojoj se supruzi jako svidjelo. Stvarno tijekom deset godina nismo imali nijedan problem. Grad je siguran, uredan, raskošan, imaš sve što poželiš. Sve svjetske brendove, trgovine, restorane, kafiće, hotele, noćne klubove... Stvarno je život odličan.
A cijene?
– Kada sam tek došao, bilo je bitno jeftinije nego kod nas. Danas mogu reći da su cijene otprilike na razini Zagreba. Naravno, imaš svakakvih restorana, ali oni prosječni su cjenovno na razini naših.
U Bakuu ipak živi dosta siromašnog stanovništva?
– Mislim da kod nas ipak postoji izraženiji srednji sloj, dok je kod njih više podijeljeno – ili si bogat ili si siromašan. Naravno, ja sam živio i kretao se po boljim kvartovima pa nisam imao previše dodira sa siromašnijim dijelovima.
Spartak je istočnjački Real Madrid
Vas su prije pet godina uspjeli nagovoriti da igrate za reprezentaciju Azerbajdžana?
– Naravno da sam želio igrati za Hrvatsku, ali nije bilo šansi, previše svjetskih klasa je bilo ispred mene. I zato sam prihvatio poziv Azerbajdžana, što mi je bila i velika čast, ali i potvrda da me doista cijene i kao igrača i kao čovjeka. Imam ukupno 15 nastupa, igrao sam čak i protiv Portugala, ali Ronaldo baš tu utakmicu nije igrao. Dobili smo pet od tih 15 utakmica, tri remizirali, a uspio sam zabiti jedan gol. Doduše, za Hrvatsku sam ipak odigrao dvije utakmice. Igrao sam na turniru u Kini, Ante Čačić je bio izbornik. Tako je moj san ipak bio ostvaren, ne u potpunosti, ali je. K tome, igrao sam redovito za sve mlade selekcije Hrvatske.
Azerbajdžansku reprezentaciju vodili su i Robert Prosinečki te Nikola Jurčević?
– Najprije je bio Robi, a poslije Nikola, tada ja još nisam igrao. Obojica su tamo ostavili iznimno pozitivan dojam. I inače Azeri hrvatske trenere i igrače dosta cijene.
Vratimo se sada na početak vaše karijere. Bili ste Dinamovo dijete?
– Da. Nakon osnovne škole došao sam u Dinamo s 15 godina i tamo sam bio godinu i pol. Onda sam potpisao ugovor sa Spartakom iz Moskve.
Što se dogodilo?
– Dinamo je bio zadovoljan, igrao sam i za godinu dana starije i imao ponudu za stipendijski ugovor. No u to vrijeme su mi Marko Naletilić i Zvone Bljajić donijeli ponudu Spartaka iz Moskve, tamo su me baš jako željeli, poručili da me odmah vide u seniorskom kadru. A i ponuda je financijski bila stvarno dobra za tako mladog igrača. Imao sam 16 i pol godina.
I tako ste potpisali profesionalni ugovor sa Spartakom?
– Jesam, ali morao sam ostati u Hrvatskoj do 18. godine, nisam ranije mogao u Rusiju. Naravno da me Dinamo nakon potpisa za Spartak nije želio ostaviti u Maksimiru pa sam završio u Zadru. Igrao sam za juniore Zadra, koji su u to vrijeme bili vrlo dobri.
Nije vas to usporilo u razvoju?
– Ne, mislim da nije. Naravno, u Dinamu je sigurno bila veća kvaliteta igrača i konkurencija, igrači poput Andreja Kramarića ili Šime Vrsaljka, ali znao sam kamo idem i pripremio sam se za taj put. Rekao sam već da je i Zadar bio dobar, tamo su bili Ivan-Anton Vasilj, Dalibor Zebić, Jure Jerbić...
I eto vas s 18 godina u Moskvi?
– Tek kada dođeš u Spartak, shvatiš koliko je to velik klub, ljudi ovdje nemaju pravu predodžbu. To je praktički Real Madrid tog dijela Europe, stvarno ogroman klub, s vojskom navijača. Kao što je i Moskva čudo od grada.
U Spartaku se niste naigrali?
– Danas shvaćam da sam bio malo nestrpljiv. Prvu sezonu sam igrao za drugu momčad, a u drugoj sam lagano upadao u momčad, zaigrao u Ligi prvaka protiv Žiline, ali meni je to bilo premalo, želio sam punu minutažu. Ruska liga bila je u to vrijeme na vrhuncu, prepuna sjajnih igrača. I Spartak je bio moćan, s jako iskusnim igračima, a ja sam bio klinac.
Tko je tada od poznatijih igrača bio u Spartaku?
– Bilo je nekoliko sjajnih Brazilaca koje su predvodili Alex i Welliton. McGeady je stigao iz Celtica, sjajan igrač. Nigerijac Emenike, Argentinac Pareja, nekoliko izvrsnih ruskih igrača... I Pletikosa na golu. Tog su ljeta u momčad uložili oko 40 milijuna eura. Naravno da sam bio u drugom planu.
Balakov na startu, Krstičević na kraju
I tada ste izabrali posudbu u Hajduk?
– Hajduk je bio veliki izazov, ali te su me sezone ubile ozljede, posebno trbušnog zida. U Hajduku su tada bili Ahmad Sharbini, Anas Sharbini, Josip Radošević, Srđan Andrić, Goran Milović, Mato Neretljak... Od mlađih su dolazili Mijo Caktaš, Ante Vukušić, Franko Andrijašević... Dobra momčad. Krasimir Balakov je bio trener u startu sezone, Mišo Krstičević kasnije. Malo sam igrao i nisam bio dobar, nisam bio spreman.
Vratili ste se u Moskvu, raskinuli ugovor i izabrali Slaven Belupo?
– Morao sam nešto poduzeti, jer nisam više mogao bez igre, a i htio sam biti bliže kući u Bjelovaru. Zato sam otišao u Slaven Belupo, gdje sam proveo tri sezone, odigrao 86 utakmica, zabio 14 golova uz 20-ak asistencija. I tamo sam puno utakmica propustio zbog ozljeda. Zanimljivo, u 10 godina u Azerbajdžanu zdravlje me dobro služilo.
Ljetos ste se vratili u Mladost Ždralove, u Prvu NL?
– Iskreno, želja mi je bila karijeru završiti u Ždralovima. Nadam se da će biti uspješno.
Mladost Ždralove mnogi spominju kao budućeg člana SuperSport HNL-a?
– Daj Bože, ali još je rano govoriti o tome. Mislim da trebamo gledati samo sljedeću utakmicu. Mi smo novi klub u Prvoj NL, tek smo krenuli, pa ćemo vidjeti kamo će nas to dovesti.
Nije vas u Ždralovima bilo 20 godina, klub je danas drugačiji?
– U Ždralovima je nova tribina i sve sada izgleda puno ozbiljnije. Ždralovi nikada prije nisu bili u Prvoj NL, kompletan klub se jako digao. Stvarno sam zadovoljan uvjetima. Imamo sve što trebamo. Treniramo na glavnom stadionu na kojem imamo i teretanu. Nije kao u Bakuu, ali je OK.
A tek kad bude završena Arena u Bjelovaru... Uz nju će biti i pet pomoćnih terena?
– Svaka čast gradonačelniku Dariju Hrebaku, Bjelovar mi je inače neprepoznatljiv u odnosu na prije 10 godina, gradi se na svakom koraku. Stadion će biti prekrasan, a uvjete kakve ćemo imati u Bjelovaru mislim da trenutačno u Hrvatskoj ima samo Osijek. Bjelovar neupitno ima dovoljno potencijala za dobar klub u SHNL-u. U momčadi Mladosti iz Ždralova ima nas šest ili sedam iz Bjelovara. I kroz povijest je uvijek bilo dobrih igrača iz ovog kraja. Važno je da određeni broj domaćih igrača bude u momčadi, ti igrači donose posebnu energiju.
Koliko se hrvatski nogomet promijenio u 10 godina koliko vas nije bilo? Ne igrate sada SHNL, ali sigurno pratite što se događa?
– Vidim da su tereni puno bolji nego prije 10 godina. Nažalost, sve drugo mi se čini uglavnom isto. I dalje mi igrači pričaju o velikom manjku terena za treninge, a vidim da se stadioni nisu izgradili niti obnovili. Novi je samo u Osijeku... K tome, u moje vrijeme liga je bila jača. Pogledajte igrače koji su igrali tada i usporedite ih s današnjima. Vidi se razlika. Generalno, u 10 godina svjedočio sam velikom iskoraku azerbajdžanske lige, dok HNL nije išao tim putem. I to nije dobro.
I Azeri igraju puno intezivnije
Možete li usporediti kvalitetu nogometa HNL-a i azerbajdžanske lige?
– Ovdje su igrači možda tehnički i taktički bolji, ali tamo je značajno veći intenzitet. Uvijek se vraćamo na intenzitet kada se govori o HNL-u. Ljudi možda misle da je u Azerbajdžanu lako igrati, ali nije. Puno se trči i igrači su vrlo agresivni. Imaju dobre igrače i koji su dobro plaćeni i to se vidi. Stoga, po mom mišljenju, razlika između naše i njihove lige nije prevelika. Nedavno smo gledali Karabah protiv Dinama, sjetite se kako je Karabah izdominirao u Zagrebu, ali rezultat ga nije pomazio. Karabah nije uspio izboriti Europu nakon punih 13 godina, ali 13 godina u nizu jasno ukazuje na dobru kvalitetu momčadi. Zato je sad Sabah u Ligi prvaka.
Je li velika razlika između najjačih i najslabijih klubova u azerbajdžanskoj ligi?
– Pa, svakako postoji razlika. Liga ima 12 klubova, Karabah, Sabah i Neftçi ipak su na drugoj razini u odnosu na klubove s dna ljestvice. Međutim, dižu se i ostali klubovi.
Kakva je kvaliteta Prve NL?
– Zasad sam odigrao samo četiri utakmice, rano je još za generalni sud. Mislim da je liga jako izjednačena i da svatko svakoga može pobijediti. Igra se dosta tvrdo i zatvoreno, stvara se malo prilika za gol, što nije dobro. Tome doprinose i tereni koji nisu u dobrom stanju. Na tim terenima trebaju ti tri dodira da smiriš loptu koju inače smiriš u jednom dodiru. Možda ljudi koji nisu toliko u nogometu to ne razumiju, ali razlika je doista velika i zato se igra slabije.
Kako god, Ozobića je lijepo nakon toliko godina vidjeti na hrvatskim terenima. Mogao je u Azerbajdžanu potpisati novi ugovor, ali izabrao je povratak u Bjelovar. Osjetio je da se u Ždralovima priprema velika nogometna priča...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....