U vrijeme dok je Diego Armando Maradona ispisivao nogometnu povijest na SP u Meksiku, jedan je mladić potpisao ugovor karijere. Tada 26-godišnji srednji branič drugoligaša Šibenika, Davor Matić (66), došao je u Dinamo, bio je na meti još nekih klubova iz bivše države, ali nije previše dvojio...
- Kad me nazvao Miroslav Blažević, iste sam sekunde prelomio, sjeo u auto i dojurio u Zagreb – prisjetio se Matić jednog od najljepših dana u životu.
Bio je to Blaževićev drugi mandat u Dinamu, vratio se u Maksimir nakon što je s Prištinom osigurao status prvoligaša u ligi bivše države. I stvarao je Ćiro novu Dinamovu momčad, a na popisu možebitnih pojačanja bio je i Drnišanin Matić...
- Bio sam među najboljim igračima Šibenika, igrao sam i za amatersku reprezentaciju bivše države, bio sam kapetan te momčadi. I stigle su neke prvoligaške ponude. Zvali su me, uz ostale klubove, splitski Hajduk i beogradski Partizan, ali kad se Ćiro javio, nikakve dvojbe više nije bilo, Dinamo je bio moj izbor – kaže Matić.
Nogomet je počeo igrati u Drnišu i već nakon pola godine „snimili” su ga Šibenčani i doveli pod Šubićevac. Šibenik je tada bio trećeligaš, pa su ušli u drugu ligu i borili se za prvoligašku promociju. Šest godina proveo je Matić u Šibeniku prije dolaska u Dinamo...
- Dolazak u veliki klub poput Dinama bio je za mene istinski šok. Na početku sam bio malo izgubljen, trebalo je „pohvatati” niz potankosti koje su bile sasvim drukčije nego u Šibeniku. No, kako je vrijeme prolazilo, sve sam se bolje snalazio, na pripremama sam odlično radio i postao sam standardni igrač. Zahvaljujući Marku Mlinariću prilagodba na novu sredinu bila mi je lakša, Mlinka me cijenio i poštivao, i dan-danas ostali smo u dobrim odnosima. Bio je veliki igrač, a prije nego što je otišao u Auxerre, imao je golemu ulogu u situaciji kad sam trebao dobiti stan od kluba, stalno je Ćiri govorio da se to riješi. I riješilo se, dobio sam od kluba stan na Ravnicama, u kojem i danas živim. S Mlinkom mi je bilo najljepše igrati, kad nisam znao što ću s loptom, dam je Mlinariću i onda je on riješio sve probleme. Bio je genijalan igrač...
Šibenik je za Matića dobio određenu odštetu, a igrač je s Dinamom dogovorio dvogodišnji ugovor težak ukupno 50.000 ondašnjih njemačkih maraka. Međutim...
- Dobio sam nešto više od pola dogovorene svote, isplaćeno mi je bilo 30.000 DEM, a onih je 20.000 ostalo „negdje u zraku”. I nikad mi nije bilo isplaćeno. Kad se promijenila Uprava, onda su mi novi ljudi koji su došli rekli da oni nemaju veze s tim dugom, da mi oni nisu ništa obećali, da je taj ugovor potpisala bivša Uprava, itd... I u tom „ping-pongu” ostao sam bez novca. No, što je bilo, bilo je...
Došli ste kao srednji branič, ali u Dinamu niste igrali na toj poziciji, nego na zadnjem veznom!
- Točno, Ćiro mi je promijenio mjesto, osjetio je da ću mu kao zadnji vezni biti korisniji za momčad nego kao stoper. I pogodio je, brzo sam se prilagodio novom mjestu u momčadi i na kraju je i meni bilo draže da me prebacio u vezni red. Češće sam bio u kontaktu s loptom, mogao sam više sudjelovati i u napadačkim akcijama, a obrambeni dio igre ionako je bila moja temeljna zadaća.
U to je vrijeme u Dinamovu dresu počinjao igrati i Zvonimir Boban, Ćiro ga je promovirao čak i u kapetana momčadi. Bio je tu jedno vrijeme i Robert Prosinečki, ali ubrzo se preselio u Crvenu zvezdu...
- Bili su veliki talenti, vidjelo se da su pred njima sjajne karijere.
Matić je za Dinamo u četiri godine odigrao 69 natjecateljskih utakmica i postigao je osam golova. Imao je veliki peh, 1988. godine na utakmici s Vojvodinom slomio je nogu, pukle su mu obje potkoljenične kosti. Pauzirao je više od pola godine, vratio se u studenome 1989. godine, na onoj famoznoj utakmici protiv Zvezde u Beogradu. Odigrao je svih 90 minuta, bilo je 0:0, a nakon izvođenja 11-eraca (takva su onda bila pravila u slučaju remija) Dinamo je pobijedio 3:2 i osvojio bod, Matić je zabio pogodak s bijele točke...
- Teško je opisati što smo mi onda preživjeli i kako nismo primili gol, Zvezda se strahovito napromašivala, ma nismo izlazili ne iz 16-erca, nego iz peterca, ha, ha.... A onda, u samoj završnici dvoboja, imali smo zicer, Mladenović je pojurio u kontru, pratio sam ga, ali valjda me nije vidio i pucao je, vratar Stojanović obranio mu je taj udarac. A ja sam bio sam i da mi je dodao, pogodio bih praznu mrežu. No, dobro je završilo, pobijedili smo nakon 11-eraca...
Matić se, eto, tada vratio na travnjak nakon loma noge, ali više ništa nije bilo kao prije. Osjećao je probleme, ta noga više nikad nije bila kao prije loma, kost nije idealno zarasla. I nešto više od pola godine kasnije, u ljeto 1990., okončao je karijeru. U 31. godini života...
- Istekao mi je ugovor s Dinamom, nisam dobio ponudu za produžetak ugovora i odlučio sam prestati igrati nogomet. Nisam bio pravi, ta me noga mučila i smatrao sam da je najbolje prekinuti karijeru.
Profesionalna i prvoligaška karijera bila vam je kratka, trajala je samo četiri godine, ali ipak ste ostavili trag u Dinamu, navijači Plavih sjećaju vas se kao poštenog, beskompromisnog borca, iznimno zahvalnog igrača koji je uvijek davao sve od sebe na terenu. Pokojni radio-reporter Ivo Tomić u svojim osebujnim opisima igrača za vas je govorio „Davor Matić - Ćirin važan kotačić”! Žalite li za nečim, ipak ste kasno došli u taj svijet profesionalnog nogometa, bilo vam je već 26 godina?
- Jedino mi je pomalo žao što se nisam okušao u inozemstvu. A imao sam dvije ponude, jednu iz Španjolske, kad je u Elcheu bio Milivoj Bračun i pripremao je teren da dođem, te iz Švicarske, ali Ćiro me tada nije pustio. No, nema veze, sretan sam jer sam samome sebi dokazao da mogu igrati u velikom klubu kao što je Dinamo. A u ono vrijeme nije bilo baš lako iz druge lige doći u veliki klub... Ostvario sam svoj životni san.
Koje utakmice posebno pamtite?
- Ovu koju smo spomenuli protiv Zvezde, ali najdraža mi je svakako bila pobjeda protiv Hajduka na Poljudu 4:0! Tek sam došao u Dinamo i u kolovozu 1986. igrali smo u Splitu. A tri dana ranije ispali smo iz Kupa, izgubili protiv nekakvog niželigaša Budućnosti u Banovićima. U Splitu su nas dočekali posprdno, čak je i Miljenko Smoje napisao onu znanu najavu pod naslovom "Jebeš dobit‘ ovakav Dinamo”! I sve nas je to napalilo, Ćiro nas je strahovito motivirao, uvjerio nas je da smo bolji i da ćemo pobijediti. I odigrali smo čudesnu utakmicu, raznijeli smo favorizirane Splićane, utrpali smo im četiri gola, zabio sam drugi pogodak, bio je to moj prvijenac u plavom dresu! Bila je to doista plava rapsodija, odigrali smo fenomenalno i to su mi svakako bili najdraži trenuci karijere.
A kad vam je bilo najteže?
- Uh... Teško sam proživio 0:3 poraz protiv Radničkog u Nišu, bila mi je to i jedna od najlošijih utakmica, bio sam kriv za jedan pogodak. I to me baš pogodilo, psihološki sam potonuo, trebalo mi je vremena da se vratim u normalno stanje.
Kako ste prihvatili naprasni prestanak igranja?
- Bio je to veliki šok. Od 16. godine samo sam igrao nogomet i odjednom sam se našao u situaciji da nogometa više nema. I nisam znao gdje ću i što ću sa sobom...
A niste zaradili za život nakon karijere, niste osigurali egzistenciju. Jeste li ikada razmišljali o tome da ste rođeni u pogrešno vrijeme? Danas Dinamovi igrači za godinu-dvije igranja u plavom dresu zarade golemi novac.
- Prolazilo mi je to kroz glavu, naravno da sam razmišljao o tome. Kad vidim kakva primanja imaju današnji igrači, pa glava te od toga zaboli! I sve je to probilo neke normalne okvire, mnogi od tih igrača ne zaslužuju tako velik novac. K tome, danas je kudikamo lakše doći u Dinamo nego što je to bilo u moje igračko vrijeme. U ovo vrijeme interneta, odigraš utakmicu-dvije dobro, zabiješ nekoliko golova i društvene mreže i portali bruje o velikom talentu, kojeg se mora dovesti! A onda, kad dođe, pokaže se da baš i nije tako dobar kako se mislilo. Neki su transferi za mene bili neshvatljivi i siguran sam da nisam u zabludi. No, to je danas tako, drukčija su vremena. Ali, teren na kraju sve pokaže, teren nudi jedinu istinu. Može se o svakom igraču govoriti i pisati što se hoće, ali kad istrči na teren, onda se vidi istina i njegova prava vrijednost. Možeš ti odigrati jednu ili dvije dobre utakmice, ali najvažniji je kontinuitet dobrih igara. I nema li tog kontinuiteta, onda nastaju problemi.
Biste li danas kao igrač kakav ste bili uspješno egzistirali u današnjem nogometu?
- Vjerujem da bih, za dvije godine bih osigurao egzistenciju, ha, ha! Imao sam sve karakteristike koje se traže u modernom nogometu, trkački sam bio jak, borben, pun energije, discipliniran i ozbiljan. Iako je teško uspoređivati, u nogometu je temelj uvijek isti: moraš trčati! Bez trke nema ni igre i to je sva mudrost. Gledam današnji Dinamo, pa ova momčad ne može u jakom ritmu odigrati deset minuta. A to je zabrinjavajuće, valjda to vide i oni koji vode klub i treniraju te igrače. No, tko zna, možda previše treniraju, pa su umorni na utakmicama. Ili, pak, premalo treniraju...
Vratimo se vašim danima nakon prestanka igranja...
- Bilo je teško. Imao sam novca za život, ali ni slučajno nisam mogao godinama živjeti od zarađenog novca u nogometu. Bili su onda manji transferi, sve je bilo drukčije. Uglavnom, tražio sam se i sva je sreća da sam imao potporu obitelji, supruga Borka i kći Katarina stali su uz mene. Supruga mi je sad u mirovini, a kći je liječnica, zamjenica ravnateljice psihijatrijske bolnice u Jankomiru. Bilo je to za mene, a i za obitelj, teško razdoblje, bio sam u nekakvom vakuumu, ali sve smo teškoće zajedno prošli u tih četiri-pet godina. Svašta sam radio, nisam krao i varao, ali bili su to teški dani...
Jeste li tražili možda nekakvu pomoć od Dinama u tim danima?
- Jesam. Ali, naišao sam na zatvorena vrata. Znate kako je to, svatko ima nekog svog, a ja sam bio – ničiji! Ali, tako je to u životu, ne zamjeram nikome ništa. Nije nam tada bilo lako, ali danas sam prezadovoljan. To je život...
A onda ste upisali trenersku školu?
- Da, bivši vratar Hajduka, Mladen Pralija, igrao je sa mnom u Šibeniku i nagovorio me da upišem trenersku školu. Poslušao sam ga i tako sam se okušao i u trenerskim vodama.
Niste bili prvoligaški trener, radili ste u Maksimiru, Jarunu, Dubravi, Samoboru, Nuru...
- Kad sam odlučio biti trener, sam sebi rekao sam ‘Bit ćeš svoj!‘ Dakle, od prvoga sam dana odlučio da mi nitko neće sastavljati momčad, ni predsjednik kluba, ni Uprava. I to je zapravo veliki problem, jer većina klubova, čak i u nižim rangovima, traži podobne i poslušne trenere. A ja sam očito bio nepodoban, jer nisam želio ulaziti ni u kakve kombinacije, mrzio sam kad mi je netko iz klupskog vodstva došao i rekao ‘Mora igrati ovaj ili onaj.‘ Ma mora igrati onaj kojeg ja pošaljem na teren! I nikad nisam dao na sebe, uvijek sam branio svoj stav. A gdje god sam radio, u bilo kojem klubu, nešto sam napravio, igrači i momčad nakon mog odlaska bili su bolji nego kad sam došao u klub. Međutim, bio sam tvrd kod nekih svojih stavova. Možda bi sve bilo bolje da sam bio poslušnik, ali nisam tako odgojen, nisam mogao protiv sebe. Uostalom, igrači sve vide i znaju, brzo provale zašto netko igra prije onoga koji je bolji. I onda nastaju veliki problemi u svlačionici, a ja to nisam dopustio. Gledajte, svi ti klupski čelnici misle da znaju sve o nogometu i sastavljali bi momčad. Pa i ja bih želio pilotirati, ali ne znam to raditi. Zašto ti veliki "šefovi” onda ne sjednu na klupu i vode momčad, pa što će im treneri?!
Gdje vam je bilo najljepše raditi?
- U Maksimiru, kad je predsjednik bio još jedan bivši dinamovac Željko Pakasin. Ušli smo u drugu ligu, Pakasin je radio svoj, predsjednički posao, a ja svoj trenerski, nije se miješao u moje odluke. Jedino smo tako i mogli dobro funkcionirati, godinu i pol smo izvrsno surađivali. Klupski je interes i njemu i meni bio na prvom mjestu.
Danas ste pomoćni trener u HAŠK-u, ali pomno pratite svoj Dinamo, na svakoj ste utakmici. Igrate i za veterane Plavih...
- Lijepo je kad se okupimo i zaigramo, ali neshvatljivo mi je da je tako loš odaziv bivših igrača. Uvijek nas nekoliko istih dođe na utakmicu, nas petorica-šestorica, a onda se krpamo s nekim ljudima koji nikad nisu igrali za Dinamo ili igraju povjerenici. A to nije to. Premalo nas je i nije mi jasno zašto, na tom popisu veterana je 120 imena, a samo se nas nekoliko odaziva! Negdje je očito problem, ne znam gdje. Veterane sad vodi Silvio Marić, valjda će on pronaći odgovor na upit zašto je to tako. A ranije nas nikad ispod 20 nije bilo na utakmicama, gdjekad nisu mogli ni igrati svi koji su došli.
Matića još nešto jako smeta...
- Ne mogu vjerovati da nemamo u prvoj momčadi igrača iz omladinske škole. A po tome je Dinamo desetljećima bio poznat, sva su nadarena djeca iz Hrvatske željela doći u Dinamo. A danas je to drukčije i čini mi se da se ide u pogrešnom smjeru. Daj Bože da griješim, ali vrijeme će donijeti konačni sud.
Možete li sastaviti najbolju Dinamovu momčad od nogometaša s kojima ste igrali?
- Odlučio bih se za ovu postavu: Ladić – Cupan, Kasalo, Lulić, Z. Cvetković – Boban, Munjaković, Bračun, Mlinarić - Bogdanović, Shala. Bračuna sam stavio na zadnjeg veznog, to je kasnije igrao i u Zvezdi.
A vi?
- Bio bih pričuva, ha, ha! Tu su još Škoro, Mihajlović, Mladenović...
Najbolji igrač s kojim ste igrali?
- Marko Mlinarić! Daleko ispred svih!
Biste li nešto u životu mijenjali da možete?
- Ne, ne bih. Sve što se dogodilo valjda se i moralo dogoditi. Da sam u nekim trenucima bio drukčiji, fleksibilniji, možda bih i bolje prošao. Ali, teško je čovjeka mijenjati. A ja imam neka svoja načela kojih sam se uvijek držao i o tome nikad nije ni moglo biti rasprave. I ne žalim baš ni za čime, evo, još sam tu, nadam se da ću ovu sezonu odraditi u HAŠK-u, a onda supruga i ja planiramo otići u Dalmaciju. U Vrpolju imamo kuću, pa planiramo osam mjeseci živjeti tamo, a četiri mjeseca u Zagrebu. Imam desetak minuta autom do mora i pecat ću. Samo nek‘ nam je zdravlja, pa da još ovo malo života zajedno i mirno provedemo. Prestar sam za neke nove nogometne izazove, nemam više ni ambicije. Kad sam bio mlađi i bio pun elana i ambicije, nije se sve posložilo kako treba, nitko nije stao iza mene. Ali, nema veze, nije sve u nogometu. Život ide dalje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....