Od ‘objektivno čudesnog‘ do ‘ka‘e ovo?!‘

Od četvrtka, negdje poslije podneva, u Zagrebu, ali i šire, uprizorila se rijetko viđena manifestacija bijesa pomiješana s višegodišnjom frustracijom.

"Ka‘e ovo", postao je, praktički, pozdrav posljednjih dana, element poruke na društvenoj mreži, uz koju je bila prikačena maketa koja se u četvrtak nakon podneva, a onda i u nemuštim javnim i posrednim nastupima pokušala braniti sljedećih dana.

Zanemariv je broj Dinamovih navijača koji, bez obzira na tvrdoglavost kojom brani Marija Kovačevića, ne vide Zvonimira Bobana kao idealnog čovjeka za čelno mjesto kluba. U isto vrijeme, zanemariv je i broj onih kojima se dopao projekt arhitekata iz Milana, projekt koji baš Zvone Boban zdušno brani, uz stručnu podršku predsjednika ocjenjivačkog suda, Tome Plejića.

U tom okviru, u tom paradoksu koji se poigrao sa sociološkom slikom grada, ususret najgoreg mogućeg štrajka, živio je Zagreb posljednjih dana. I ne samo Zagreb. Jer, novi Maksimir nije samo mitsko mjesto i tlapnja kibica Modrih, nego i svih onih kojima je Maksimir katedrala hrvatskog nogometa i manje-više najčešći reprezentativni dom.

Nagomilana frustracija koja je živjela u svakome od nas koji je bilo kad u životu zapodjenuo temu Maksimira, pri tome se tu ne radi samo o nogometnim fanovima, u konačnom rješenju bila je podcijenjena. Ona slika krovova tribina koji se preklapaju, s rupama na svakom korneru uz hladnoću ravnih ploha nije bila ono čemu smo se nadali.

Ne, Zvone, nikome to na prvi, na drugi, pa i na treći pogled, nije izgledalo "objektivno čudesno". Nadali su se svi oni koji su godinama šibani vjetrom, oni pokisli i promrzli i oni koji su imali ogroman kamen u želucu kad su gledali kako svijetom, bližim i daljim, niču ljepotice od stadiona. Nadali smo se svi koji smo više puta prevareni kako će iza čudesnog parka Maksimir, jer to je, realno, jedino čudesno u tom prostoru, niknuti neka udobna, konforna silueta iz koje ćemo kao sav normalan svijet gledati nogomet, tu i tamo neki koncert, s kojega će slika ići posvuda i pri tome tom slikom nećemo biti osramoćeni.

Usput smo tijekom godina lutanja vidjeli tko zna koliko pokušaja prodavanja priče kako bi to trebao izgledati Maksimir. Niti jedna od verzija, čak niti približno, nije se pojavila ispred nas u četvrtak nakon podneva.

Prvonagrađeni rad za novi stadion Maksimir

VG13 ARCHITECTS

I tu je krenula bujica negodovanja. Počeli su se skupljati potpisi za peticiju s kojom se sve treba zaustaviti, potpisuju Boysi, mame, bake, a nema nikoga za obraniti ideju, osim Bobana i Plejića, tu i tamo nekog zanesenog arhitekta, čak nema u eteru niti klupskih ljudi spremnih poginuti za šefovu ideju. Jedan od investitora, stranka koja vlada državom, dala je naznačiti da se sve to skupa mora mijenjati, a Grad Zagreb, suočen sa štrajkom, valjda ima prečeg posla od komentara...

Da je Zvone Boban znao kako će izaći na pozornicu klupske fešte u Čitluku i da će ga tamo izviždati, vjerojatno se nikada ne bi zaputio u Hercegovinu. Tamo nikoga nisu zanimale meritorne ocjene stručnog suda, arhitektonska vrijednost djela, niti omaž Vladimiru Turini, jer od Turina se zna za pokojnog vratara Modrih i za opatijskog slavuja Šajetu. U četvrtak se o Turini, arhitektu izvornog Maksimira - a taj stadion nikada nije bio funkcionalan, a niti lijep - govorilo kao da je, Bože mi prosti, umjetnik kalibra Krleže.

Još je smješnije izgledala presica u kojoj su se na ekranima, u groznoj rezoluciji, redali nagrađivani projekti i na kojoj su svi akteri jedva čekali trenutak kad će priču zaokružiti Zvone Boban. Onda je stigla i večer, u međuvremenu su krenula negodovanja, a na svim dnevnicima, sada iz prostorija Dinama, pokušali su Boban i Plejić sanirati štetu. Iako se u medijima osjeća kao riba u vodi, iako s medijima tehnicira već 40 godina, nikada nisam vidio zbunjenijeg Bobana.

I što sad? Stadion neće stajati 200 milijuna eura, s popratnim sportskim objektima niti 300, jer tu je i prometni hub na mjestu sadašnjeg okretišta tramvaja na južnom ulazu. Ide to na 500, okladio bih se.

Ili ne idemo nigdje?

Niče, eto, Kranjčevićeva, a izgleda baš onako kako smo vidjeli da bi mogla izgledati na prvoj maketi. Kako vjerovati da Maksimir, kad se i ako se uopće izgradi, neće izgledati upravo onako kako smo vidjeli u četvrtak?

Maksimir nije i ne može biti pitanje ega. Zato, korak nazad, mudrost i - rješenje. Jer ovo to nije.