Kalojan Božkov posljednjih se mjeseci po Maksimiru sve češće spominje kao jedan od zanimljivijih igrača nove generacije. Igra, i to dobro, zabija, a prije desetak dana proširila se i priča prema kojoj je odbio Parmu kako bi se pokušao dokazati u Dinamu...
- Mnogi u Dinamu tvrde da je "mali" vrlo, vrlo zanimljiv materijal - čujemo od ljudi koji pobliže prate mlađe selekcije.
Ipak, kod takvih etiketa uvijek valja uključiti malu rezervu, pogotovo kada je riječ o strancu. Klinac koji sa 17 godina stigne iz Bugarske ili bilo koje druge države automatski zna dobiti dodatnu dozu egzotike, a onda se vrlo brzo uz njegovo ime nalijepe riječi "talent", "projekt" ili "veliki potencijal". Da je isti igrač stigao iz Bjelovara, Varaždina ili Osijeka, možda bi morao napraviti i koji korak više da bi dobio jednaku količinu pozornosti.
Međutim, Božkov ima dovoljno konkretnih argumenata da priča ne ostane samo na tome da je - stranac. Rođen je 2008., prošao škole Lokomotiv Plovdiva i Ludogoreca, igrao za mlađe bugarske selekcije, nosio i kapetansku vrpcu U-17 reprezentacije, kao i sada selekcije U-19. U Hrvatsku je stigao krajem 2024., u Lokomotivi se vrlo brzo prebacio i u juniorsku konkurenciju te sudjelovao u osvajanju naslova prvaka, uz osam pogodaka i desetak asistencija, iako je nominalno riječ o veznjaku defenzivnijeg profila. Nakon godinu dana Dinamo ga je povukao u Maksimir. Ove je godine zabio dva gola u završnici juniorskog Kupa, priključio se Dinamu B, a 9. rujna debitirao je i za prvu momčad protiv Bedema. Ušao je u drugom poluvremenu, a upravo njegov prodor i lopta u peterac prethodili su četvrtom Dinamovu pogotku. U nedjelju mu je Milan Badelj stavio kapetansku traku u juniorskoj vrsti...
Božkov je ovdje, međutim, tek povod za malo širu priču... Nekidan je, slučajno, u jednom razgovoru kolega koji zna roditelje, a oni "znaju ljude", jer su dio nogometnog obrazovanja po zagrebačkim klubovima, na stol bacio pitanje:
- Znaš li ti nekog Bugarina? Prema onome što čujem, doveo je značajan broj klinaca koji igraju po ovdašnjim klubovima...
Pitanje je probudilo znatiželju. Nešto smo i sami načuli, ali ni broj, ni razlog, ni ideju nismo ozbiljnije razrađivali. Zemlja koja je, naime, nekad izbacivala Stoičkova, Balakova, Lečkova ili Berbatova danas ima tek rijetke igrače ozbiljnog europskog formata. Ilija Gruev u Leedsu praktički je jedna od rijetkih velikih aktualnih iznimki. No, nkoliko poziva potom krug se suzio.
- Trag ti ide prema Lazaru Stefanovu - gotovo detektivski reći će poznavatelj zagrebačkih nogometnih prilika. - Zovu ga Lazo...
Puno ime mu je, dakle, Lazar Stojčev Stefanov, rođen je 1974. u Sevlievu u Bugarskoj, ali u Hrvatskoj nije od jučer. Trag mu u zagrebačkom nogometu postoji još prije više od desetljeća, igrao je i seniorski i veteranski nogomet za ZET, a hrvatski ga mediji već godinama povremeno navode kao bugarskog menadžera koji izvrsno poznaje tamošnje prilike. Ostatak priče, međutim, praktički je potpuno nepoznat, ali "mesa" - itekako ima.
Za početak, tko je zapravo Lazar Stefanov?
- Silom prilika prije 22 godine došao sam u Zagreb. Krenuo sam prema Engleskoj, stao u Hrvatskoj i - ostao. Igrao sam profesionalni nogomet u Bugarskoj, ali ozljeda mi je rano prekinula karijeru. Međutim, nogomet je ovisnost, bez njega ne možeš. Bio sam kasnije i sudac u Bugarskoj, ali odustao sam, tamo vlada mafija... Žena mi je Hrvatica, Slavonka, pronašao sam ovdje sreću, integrirao sam se i prihvatili su me. Ne mogu reći ništa loše o Hrvatskoj.
Nogomet mu, dakle, nikada nije nestao iz života, priča nam.
- Bugarski nogomet već 30 godina stagnira. Talenta imamo, nismo mi ništa lošiji nego što smo bili, nismo lošiji po meni niti od Hrvata, Srba, Bosanaca, Slovenaca..., ali jako loše radimo, a prijelaz iz juniorskog u seniorski nogomet je katastrofa. Zato sam odlučio pomoći igračima koji imaju karakter i žele uspjeti, a posredno time pomoći i bugarskoj reprezentaciji. Osnovno je - karakter.
A onda ključni info koji objašnjava zašto je cijela priča nesvakidašnja: koliko ste mladih bugarskih igrača osobno doveli u Hrvatsku?
- U Dinamu su sada Božkov, Martin Kuzmanov, kapetan bugarske U-17 reprezentacije, koji je stigao ovog ljeta, te Aleksander Sirakov, 2010. godište, s već šest golova na kadetskom kontu. Dakle, u Dinamu trojica. U Gorici imam Denčeva, 2010. godište, veliki potencijal, Antona Daskalova, također 2010., Antonija Velikova, 2011. godište i Pelivanova, sve reprezentativce. Doveo sam sada i dvojicu 2014. godište, Martina Stefanova, nismo u rodu, i Joana Cvetanova, koji je bio proglašen najboljim igračem ljetnog turnira. U Rudešu su Kalojan Georgijev, Matja Hristov (oba 2010.) i Mateo Borisov (2011.). Bilo ih je još, ali nisu izdržali. Karakter, jel‘?
Nabrajanje tu ne staje. Kroz Hrvatsku su preko njega prošli i Georgi Stojanov, Gizdev, Jovanov, Stefanov, Krastev... Drugim riječima, "neki Bugarin koji je doveo nekoliko klinaca" odjednom dobiva bitno ozbiljnije konture. Kako je cijela priča zapravo počela i zašto Hrvatska?
- Rezultati Hrvatske govore sami za sebe. U mlađim kategorijama samo Španjolska i Hrvatska su ove godine imali predstavnike na svim najvećim natjecanjima. Ja tijekom svibnja idem u Bugarsku, pogledam dvadesetak utakmica i tražim igrače koji mi se sviđaju. Nekoga zabilježim s 12 godina, pratim ga do 14., gledam kako razmišlja, kako se razvija, kakav je karakter. Ujedno razgovaram s roditeljima. Ako su normalni i ako imamo zajednički cilj, idemo dalje.
Hrvatska mu je, kaže, logičan izbor i zbog nogometa i zbog života.
- U Italiji danas ima valjda pedesetak mladih Bugara, ali tamo je puno teže. Ovdje je slavenski jezik, hrana, lakša je prilagodba, a i ja sam ovdje. Mogu ih pratiti, pomoći im.
No kada je riječ o maloljetnicima, nogomet je zapravo tek jedan dio posla.
- Ako dijete nema 16 godina, roditelji moraju doći, pronaći posao, riješiti boravak. Iznad 16 je lakše. Kalojan, primjerice, u Lokomotivi nije imao gotovo ništa i morao sam se zajedno s roditeljima pobrinuti za njega. To je borba. U Dinamu djeca dobiju stan i hranu, drugdje nije uvijek tako.
Inzistira, kaže, na uvjetima života.
- Ne može dijete doći iz Bugarske i živjeti bilo kako. Stan za trojicu u Gorici košta oko 700 eura, ali mora biti uredan, dvije spavaće sobe, normalni uvjeti. Kod mene nema toga da ćemo ih natrpati negdje samo da imaju gdje prespavati. Maksimalno se trudim omogućiti im komfor jer samo se tako mogu potpuno posvetiti nogometu.
I onda se ponovno vraćamo Božkovu: je li on predvodnik cijele te generacije?
- Apsolutno. Kalojan je čudesno dijete. Možeš ga samo zavoljeti. Karakter, radnik... Dat ću vam primjer. U Zaprešiću je sada za B momčad dobio tri minute. Nakon utakmice se otuširao i rekao: "Vozite me na trening." Nije plakao zato što je igrao samo tri minute. Nije pitao zašto nije igrao više. Samo: vozite me na trening. E, to je karakter. Ima veliku kvalitetu, želi slušati, raditi, sve upija i pokušava odmah ispraviti ono što mu kažeš. Nebo mu je granica.
Bugarska već godinama čeka igrača koji bi ozbiljnije zakoračio prema samom vrhu europskog nogometa...
- Uvjeren sam da Božkov može biti sljedeći nakon Grueva. Ali pazite, ne smijemo pogriješiti putem. Liga petice još je daleko. Možda će trebati tri, četiri ili pet godina, nije važno. Ne žurimo se. Niti on, evo, odbio je Parmu, zaljubio se u Dinamo, sada sanja istrčati pred Sjever, čudo jedno. A mene ne zanimaju igrači za kratke staze. Zanima me dugoročni rad. Ja sam strpljiv jer brzinom i nestrpljenjem vrlo lako možeš - uništiti talent...
Je li, dakle, riječ o trendu koji će za desetak godina imati ozbiljne temelje ili tek o nekoliko zanimljivih nogometnih priča koje su se slučajno susrele u Zagrebu? Vidjet ćemo. Slušajući Stefanova, cijela ideja ima logiku: tražiti talent tamo gdje sustav zapinje, dovesti ga u sredinu koja ga može bolje razviti i onda - čekati. Bez preskakanja stepenica.
No kako je jednom znao reći jedan trener: "Tu je teren, tu se dokaži." To će na kraju morati i Stefanov, pardon - njegovi puleni. I to baš na terenima koje često, i s razlogom, kritiziramo zbog infrastrukture, uvjeta i svega onoga što hrvatskom nogometu nedostaje. No čak i takvi, čini se, nekome izvana još uvijek izgledaju kao - korak naprijed...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....