Dok se već danima lome koplja oko toga kako bi trebao izgledati novi Maksimir, njegov, valjda, prethodnik ovog je vikenda pokazao bit svoje biti: mjesto na kojem se ljudi okupljaju.
A Maksimir je posljednja tri dana upravo to bio. Iako nije bilo smišljeno, smisliti simboličniji tajming praktički je nemoguće. U četvrtak je, dakle, predstavljen projekt njegova nasljednika, javnost se odmah podijelila, krenule su rasprave, ankete, kritike i obrane izabranog rješenja, a samo dan kasnije na starom je Maksimiru počeo Dinamov trodnevni "dVikend". Sam klub najavio ga je kao dio "posljednjeg poglavlja" stadiona i priliku da se od njega pošteno oprosti. Bili smo u nedjelju na Jugu, nakon "sto godina", ali kada smo silazili s tribina, nismo zapravo bili sigurni treba li mu reći - zbogom...
Kako god, cijeli plavi event počeo je u petak Lollipop Open Airom pod južnom tribinom, nastavilo se u subotu programom "Dinamovo", sportskim turnirima, sadržajima za djecu, nogometom, košarkom, odbojkom i nogotenisom. Na Maksimir je stigla i GOAT liga, projekt inspiriran Piquéovom King‘s League, u kojem sudjeluju i bivši, veliki igrači, a subotnja večer završila je zajedničkim gledanjem utakmice Hrvatske i Češke. Nedjelja je, pak, priču podigla na još višu razinu, tražeći veliko finale: ispod južne tribine osvanuo je košarkaški parket, Dinamo i Zagreb odigrali su prijateljsku utakmicu koja je završila 94:94, a potom je Futsal Dinamo ondje prvi put odigrao službenu prvenstvenu utakmicu.
Futsal Istra pokvarila je rezultatski dio fešte pobjedom 2:1, ali Bad Blue Boysi stvorili su ambijent koji je dijelom, recimo, na oči stavio retro naočale: Marko Mlinarić zabio je svoj posljednji u karijeri i najdraži gol u derbiju protiv Hajduka 24. ožujka 1996. godine iz spektakularnog slobodnog udarca, baš ispred Juga...
- Uh, a onaj Partizan, pa i repka, recimo onaj Šukerov gol Irskoj, a onda i vječna smrzotina protiv Olympiacosa - vrtio je reminiscenciju dinamovac pored, uz predivni povratak u neko drugačije doba.
Koje, zapravo, živi i danas, samo pitanje je hoće li ključni ljudi otvoriti vrata: dakle, dok se raspravlja o budućem Maksimiru, stari je, u svojoj posljednjoj sezoni - valjda! - na nekoliko desetaka sati ponovno postao ono što stadion zapravo treba biti: mjesto sporta, djece, navijača, bivših igrača, košarke, futsala, glazbe i susreta generacija. Dinamo je događaj i službeno nazvao hommageom onome što je Maksimir desetljećima predstavljao njegovim navijačima.
- Aj pusti to, pa mi smo Dinamo, prevedeno drama nam je "second name" - priča nam jedan od navijača, a velik dio njih u biti nije znao je li se oprašta ili možda ipak ne. A reakcija je bilo more, zasad nije sporno da velik dio navijača osporava projekciju novog zdanja, ali ujedno mnogi se racionalno pitaju: postoji li adekvatna i izvediva alternativa...?
U tome času, kada su se izvrtile sve potencijalne mogućnosti, mnogima je pogled na podrtinu ispod nas vrijedio - parsto milijuna eura.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....