Nije odveć teško detektirati puls Dinamovih navijača nakon Poljuda i uoči Anderlechta. Dominantan ton je razočaranje, uz sve izraženije nepovjerenje prema Mariju Kovačeviću, premda bi bilo pogrešno zaključiti da se oko Maksimira sprema nekakva pobuna. Bad Blue Boysi, naime, zasad se javno ne oglašavaju o treneru, izuzev nezadovoljstva oko "operacije stadion”, što je ipak zasebna priča, a Sjever, barem prema onome što se može iščitati, oko ovoga nema jasni stav. Međutim, podrška klubu i povjerenje u njegovu sportsku politiku nisu nužno ista stvar. A nakon posljednjih rezultata, pogotovo splitskog poraza, postaje sve jasnije da se između tih dviju stvari počeo otvarati prostor koji više nije tako lako ignorirati...
Živio je Dinamo, doduše, u svojoj povijesti situacije u kojima je Maksimir itekako znao iznijeti svoj pravorijek, bilo je dolazaka na treninge, otvorenih prosvjeda, zvižduka, poruka s tribina, raznih akcija koje su pojedinim trenerima znale ozbiljno zagorčati život, a neke i ekspresno otpratiti prema izlaznim vratima. Danas, doduše, ne živimo u takvom ambijentu. Naprotiv, postoji očita namjera da se klubu, njegovu vodstvu i projektu koji je pokrenut pruži vrijeme, ali ne treba zato umišljati da je plavi dom nekakav "la la land”, oslobođen nervoze, pitanja i nezadovoljstva.
Dapače, dovoljno je zaviriti u neslužbene navijačke kanale, na specijalizirane forume i mjesta na kojima se svakodnevno pretresa Dinamova stvarnost. U jednoj anketi, primjerice, provedenoj još prije derbija, čak 85 posto od 457 sudionika izjasnilo se protiv Kovačevićeva ostanka na klupi, a u drugoj, uoči Anderlechta, više sudionika predviđa poraz nego pobjedu Modrih. Jasno, nisu to reprezentativna istraživanja, niti nekoliko stotina forumaša može govoriti u ime svih dinamovaca, ali jesu zanimljiv pokazatelj raspoloženja dijela onih kojima Dinamo nije samo devedeset minuta nogometa, nego svakodnevna preokupacija. I koji su, očito, od očekivanja polako počeli prelaziti prema skepsi. A da se apatija, ili barem njezini prvi znakovi, uvlači pod modri oklop, daje naslutiti i sljedeće razmišljanje:
- Idem na stadion, bez obzira na to što nisam uvjeren u ovaj rukopis. Smatram da klub prije svega zaslužuje podršku - reći će nam jedan od onih koji ne odustaju.
Odgovor je to svojevrsnom oportunizmu koji privlači sve više pobornika; naime, posljednji rezultati, igra, ustrajnost na podršci treneru, a zaključno sa stadionom, u dijelu navijača počela je "bildati" i blok kontra ne samo trenera, već i Uprave, procesa, konačno i Zvonimira Bobana, što je, doduše, klasični narativ ovih krajeva. S druge strane krenula je "protuofenziva", temeljeći se na argumentaciji o procesu koji daje rezultate, iako u prvi plan iskače općenarodna - negativa. Ako, međutim, stavimo na stranu taj dio, posve je jasno da je Kovačević bez obzira na lanjski rezultat počeo bjesomučno trošiti kredite. Na način da sada, iz navijačkog kuta gledišta, živi na - "ler". Naime, inzistiranje na izjavama da će Dinamo biti bolji - a nije, da ima dvije momčadi - a nema, te, pogotovo da se sve zacrtano ostvarilo - stvar je prošlosti.
- Ne dopuštam da nam se mažu oči praznim osvrtima i analizama, kada i laik vidi da je situacija kritična: cijela ova sezona ne pruža nešto za što se primiti, a Osijek, Hapoel, Hajduk... vrište. Nije, da se razumijemo, došlo do toga da se sumnja u naslov prvaka, previše je do kraja, ali nemojmo se lagati: napretka nema, a sve ono što je vama pričao Boban na onom brifingu jednostavno ne postoji. Stoga sam pesimist, ne priznajući defetizam, no pitam se kao, recimo, čovjek iz realnog sektora, koliko bi se meni dopuštalo ovakvog igranja s ugledom tvrtke u kojoj radim, a gdje mi je povjereno jedno od elitnih mjesta - pita se hipotetski dugogodišnji zakupac Dinamove godišnje. - ‘Ajmo sad i realno, sjeti se kada su navijači dolazili na treninge, kada je klubom ordinirao Zdravko, kada je cijela atmosfera bila očajna, a jedan krivi korak nudio je put prema stepenicama. Sada Kova ima zaštitnika koji mu služi i kao "psiholog" koji često ulazi u svlačionicu, ima igrače koji su ga već izvlačili na pitanje svoga karaktera, navijače koji žive za ovu ideju... Dakle, jedino ga mediji kritiziraju, zamisli, iako, a bio sam dio te branše, ovo danas je kamilica u odnosu na onaj žrvanj koji su prolazili neki bivši stratezi. I to dupla kamilica...
Nitko, kada zagrebemo dublje, ne spori da se cijeli projekt može ili pogotovo mora lomiti na pitanju trenera, ali nije teško zaključiti kako izuzev kumulativno možda dva sata nogometa ove sezone, navijač Dinama nema se za što primiti. S te perspektive, lako je zaključiti kako Dinamo u četvrtak protiv Anderlechta ne igra samo za prve europske pobjede ove sezone, već će tražiti nešto opipljivo u atmosferi u kojoj je dio njegovih najangažiranijih navijača gotovo izgubio vjeru da momčad pod aktualnim trenerom može izgledati kao ozbiljan europski klub.
Odnosno, Dinamovi navijači nisu izgubili vjeru u Dinamo, ali jesu vjeru da će im Kovačević ponuditi Dinamo kakav žele gledati. Ne očekujmo, stoga, u četvrtak onu španjolsku "la banaladu", niti doček kakav je (sic!) proživljavao Gonzalo Garcia na početku sezone od stanara Poljuda, ali ako kola opet krenu nizbrdo, očekujte reakciju. I ona neće biti benevolentna.
Ako, pak, Dinamo pobijedi, trijumf u očima ZG-drukera neće biti prijelomnica, već kratkoročni zajam, koji se mora isplatiti u više od nekoliko rata...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....