Nekad legende, danas pojma nemaju!? Ovdje se sve promijeni u tjedan dana, i ne samo oko Dinama, Hajduka...

Negativa je toliko izražena da se i najmanja razina uvažavanja i logike izgubila u bespućima digitalne džungle. Što je realnost? Ono što nudi virtualni svijet ili ono što se događa u stvarnosti terena, stadionskog okruženja i okvira logičnih faza plusa-minusa jedne sportske i ine priče?

Nakon serije važnih pobjeda Gonzalo Garcia je postao ikona Hajduka. Nakon jednog remija (u Puli) odmah je žešće odjekivanje lanjske teze o tome da nema pojma i uništava Hajduk. Mario Kovačević je bio lani samo dobar čovjek i loš trener, pa nakon trofeja onaj "koji je svima pokazao" da je uspješan. Ove sezone ponavljaju se samo priče da ne zna, ne može, ne vidi, ne razumije, treba ga smijeniti, nema pojma.

Matjaž Kek je legenda Rijeke, vratio se na Rujevicu jer ga je preklinjao gazda kluba i prijatelj Mišković. Ovo je sada drugačija Rijeka, pa kako nisu isti odjeci terena, eto bujanja kako je Kek pregažen vremenom, starih metoda i pristupa, krut, nepovjerljiv, gotov. U tri najjača kluba iste promjene priča. Nekad je bilo od sezone do sezone, ili od sezonske krize do krize, a sada smo u fazi kada su znalci ili neznalice unutar tjedna, od utakmice do utakmice.

Mala je Hrvatska, pa sve odmah odjekuje. Kao kad je na tribinama koja tisuća ili stotina ljudi, pa se psovke i uvrede gromko čuju i na terenu. Simbolika je to stvorene nam zbilje kako ama baš ništa ne valja oko nas i stalno treba to sve obezvrjeđivati. Nitko nema pojma, sve je bezvezno i namješteno. Sva ta negativno definirana naracija postala je standard medija. Kao da više nije bitno što je realnost, nego je ključno kako to nekome izgleda. Znao ili ne znao, htio ili ne htio, ispravnih ili krivih namjera i postavki, bitno je slijediti ton negativnog odjeka.

Uvaženi kolega iz Italije, Ivan Zazzaroni (68), direktor sportskog dnevnika CDS, objavio je uvodnik čiji sadržaj ukazuje da u bitno većoj zemlji nije drugačije. Citiram iskusnog kolegu…

"Prvo što mi je palo na pamet kad sam pomislio na Juve - Napoli, Spalletti - Allegri, nije bio nogomet, već koncept poštovanja. Ili bolje rečeno, sramotno nepoštovanje prema njima. Na društvenim mrežama, koje toliko utječu na novinarstvo, pa čak i na nekada prestižne redakcije, prečesto se miješa sloboda izražavanja i kritika s nedostatkom respekta prema onima koji svoj posao rade s 20, 30 ili 40 godina iskustva, uz uspjehe na najvišoj razini. Profesionalci koji su prebrodili svaku promjenu bez ikakvog zaostajanja, ali koji su zbog uloga koje obnašaju prisiljeni trpjeti žestoke napade i glupa predavanja pojedinaca bez vještina i djela, bivši nogometaši beznačajne vrijednosti, nedorečeni talenti, svi jure za priznanjem, lajkom, malim ugovorom. Javnim priznanjem. Svjetlom. I novcem."

Neznanje, naravno, prevladava. Oni koji nisu sposobni razviti razumnu kritiku rješavaju je vrijeđanjem, teškim udarcima, jer ako ne udariš žestoko, nikoga neće biti briga. Pridjevi koji se koriste za napad uvijek su isti: gotov, spaljen, neuspješan, nesposoban. Oni "sofisticiraniji" govore o nedostatku taktičkog i strateškog osvježavanja, ali onda se dogodi da mlađi u ranoj karijeri dobiju teške lekcije, a oni navodno zaostali uvjerljivo pobjeđuju u važnim utakmicama. U nogometu je lakše griješiti nego činiti dobro. Treneri sve više ovise o materijalu koji im je na raspolaganju. Pogotovo u eri poput ove - s toliko utakmica - gdje je razlika u kvaliteti ključna. Mislim da je pokušaj podučavanja Spallettija ili Allegrija nogometu kao predlaganje filmskih scena Scorseseu. Čak i Scorsese može jednom, dvaput, triput upropastiti film prije nego što ponovno postane Scorsese.

Između Lucia i Maxa, vjerojatno će u nedjelju navečer ostati samo jedan. Pravi gubitnik, međutim, bit će nogomet, ubijen grubošću, egoizmom, osobnim, narcizmom. Frustracijom onih što nikada nisu bili takva meta…

Loše im ide, a razlozi više nisu važni: tko se ne oporavi, platit će. Ali uvijek će imati više dostojanstva od onih koji ne poštuju ni sebe. Netko je rekao da je potrebno manje mentalnog napora za osudu nego za razmišljanje. Toliko istine u riječima Emme Goldman. Došli smo do toga da je neznanje postalo gledište."

Premali smo da bismo bez velikih šteta prevladavali takve navale negative. Premalo nas je da bi od kontinuiteta obezvrjeđivanja i odbacivanja polagali nade u "svježe snage". Koje stasaju uz takvu negativu i prisvajaju je kao standard promišljanja…