Marko Mlinarić se 1995. godine vratio u Dinamo kao posljednji nogometni romantičar, da na najdražoj travi posljednji put mahne svojim navijačima, ali njegovo je putovanje kroz vrijeme natrag u mladost ubrzo preraslo u nešto veće i značajnije od oproštajne turneje. Mlinarić je odigrao čarobnu sezonu koju je zašećerio eurogolom u derbiju (4-1 za plave), iz slobodnjaka sa 25 metara preko živog zida u rašlje Tončiju Gabriću, nakon čega su plavi produžili prema dvostrukoj kruni.
Zlatko Kranjčar vratio je Mlinarića iz Segeste, gdje su zajedno igrali početkom devedesetih, a on je igri udahnuo smisao i usput još mentorirao napredak Edina Mujčina, koji je sljedeće sezone preuzeo njegovu ulogu ključnog kreativnca u veznom redu. A onda je 1997. ključeve momčadi Mujčin predao drugom povratniku u plavo jato, Robertu Prosinečkom koji je priču odveo u sljedeću dimenziju otvorivši prvi put klubu vrata Lige prvaka.
Euforija oko Prosinečkog tresla je Zagreb dobre dvije godine, rezultirala je sa dvije Champions league skupine, ali ispuhala se do 2000. godine kada su plavi ušli u turbulentno razdoblje, a Veliki Žuti krenuo u nove inozemne izazove. ‘Come back‘ međunarodnih klasa, igrača koji su ostvarili velike inozemne karijere i nastupali za reprezentaciju, tih je dana imao smisla, ali i prije i poslije toga bilo je previše slučajeva gdje se ta podgrijana juhica nije dala spasiti trenerskim intervencijama. Početkom sedamdesetih Slaven Zambata se vratio u Dinamo iz Belgije, a desetak godina kasnije u Maksimiru je nakon četiri spektakularne sezone u Brestu ponovno osvanuo Drago Vabec, ali stigli su potrošeni i objesili kopačke o klin nakon samo par utakmica za plave.
Igor Cvitanović je u Real Sociedad stigao kao Dinamov kralj strijelaca, ali u San Sebastianu je izdržao samo jednu sezonu i već 1999. godine nostalgiju za domom liječio je na zagrebačkom zraku. Nije igrao loše, čak i kada se iz vrha napada povukao u ulogu ofenzivnog veznog igrača to je držalo vodu jer je Cvita bio plemeniti nogometaš, ali ipak više nije bio onaj iubojiti golgeter iz prvog mandata. Osjetilo se to i u rubrici trofeja, jer naslov je prvo vratio Hajduk, a onda ga osvojio i NK Zagreb. Na izvjestan način Cvitanović je slijedio putanju karijere Joška Jeličića, koji je 1997. zamijenio Maksimir za Sanchez Pizjuan i dres Seville, ali se vratio u Zagreb prije nego što se raspakirao, da bi se u drugom pokušaju među plavima zadržao četiri sezone, igrao Ligu prvaka i osvojio tri nacionalna prvenstva.
Poslije gotovo sedam godina Liverpoola i Panathinaikosa Igor Bišćan se 2007. godine izvjesno vrijeme kolebao, pa onda ipak pristao na ideju povratka u Dinamo. Ubrzo je preuzeo kapetansku vrpcu iz ruku Luke Modrića te u sljedeće četiri godine osvojio četiri hrvatske lige s plavima. Premda je često izbivao zbog ozljeda, a momčad u Europi nije prolazila skupinu, Bišćanov se povratak (104 utakmice) pokazao kao pogodak. Nekoliko godina kasnije sličan bingo potegnuli su u klubu kada su nakon devetogodišnje turneje od Kijeva preko Monte Carla do Turske kući vratili Jerka Leku. Naoružan iskustvom, tada igrač sa 59 nastupa za reprezentaciju, veznjak je u drugom pokušaju s plavima osvojio tri titule, kup i superkup. Ognjen Vukojević i pokojni Nikola Pokrivač kao nogometaši Lekina profila nisu na povratku stigli utisnuti dublji trag i gotovo nezapaženo su prošli kroz svlačionicu.
Silvio Marić rekorder je discipline. U Dinamo se vraćao prvi put iz Porta 2001. godine, a poslije i iz Panathinaikosa, i oba je povratka obilježio titulama. Mihael Mikić se iz inozemstva u Maksimir vratio preko Rijeke i odigrao dvije i pol vrlo solidne sezone začinjene trofejima prije nego što se otisnuo na maratonsko studijsko putovanje Japanom. S neusporedivo kraćih japanskih ekskurzija prethodno su se u Dinamo vraćali Edin Mujčin i Goce Sedloski, ali s promjenjivim rezultatima. Edu su suigrači već oslovljavali sa ‘deda‘, a on je igrao ulogu momčadskog igrača i pomogao klubu da osvoji naslov 2003. godine. Na drugoj strani, makedonski as nakon iskustva u Sendaiju nije se u drugom pokušaju 2005. dugo dugo zadržao u Zagrebu i produžio je prema Turskoj.
Ljeto 2026. stane pod radni naslov ‘veliki come back‘ jer se u Maksimiru raspakirala cijela povorka nekadašnjih dinamovaca. Došli su u različitim fazama karijere, s različitim očekivanjima. Dok Mislav Oršić u 34. godini želi pomoći kao krilni napadač u rotaciji, Robert Mudražija želi dokazati da su ga prerano otpisali, a Lukas Kačavenda s ugovorom do 2030. u džepu ima jamstvo minutaže i u nekom sretnom raspletu može postati jedan od stožernih veznjaka momčadi. Dominik Kotarski je prošao klupsku akademiju i ostao emotivno vezan za plave, a sada mu se nudi prilika da krene ispočetka i vrati poljuljani rejting. Njegova motivacija: nakon Livakovićeve ‘jedinice‘ u klubu isti pothvat namjerava ostvariti i u nacionalnoj momčadi. Za razliku od 31-godišnjaka koji se upravo skrasio u Barceloni, Kotarskom je do kraja sezone zajamčeno 30+ nastupa.
Na koncu, s velikim upitnikom na leđima vraća se Luka Ivanušec nakon fijaska u Feyenoordu. Njegov talent i potencijal nikad nisu bili dvojbeni, ali u Rotterdamu su ga otpisali jer mu nisu pronašli ulogu i u tom pogledu malo podsjeća na Gabrijela Vidovića koji je u svojem drugom maksimirskom pokušaju ostao nedorečeni hibrid između ofenzivnog veznog i krilnog napadača. U Dinamu 27-godišnjaka prepoznaju kao malo drukčiju ‘osmicu‘ od Mihe Zajca ili Kačavende, ali iz Dinama se Ivanušec prije tri ljeta prodao kao dribler koji sije paniku u kaznenom prostoru zabadanjem s krilnih pozicija...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....