Postalo je prilično predvidljivo posljednjih godina da u svakom uspjehu trenera iz Hrvatske eter oplemene teze kako je to pokazatelj da su naši treneri podcijenjeni.

Kad je u pitanju uspjeh (primjerice, sada Jakirović) u inozemstvu, onda su aluzije na nižerazredni status HR trenera kod tamošnjih poslodavaca. Kad je u pitanju domaći uspjeh (primjerice, Kovačević), onda se širi teza kako to pokazuje da bi HNL trebao više respektirati domaću struku.

Na svim stranama svijeta

Pritom se, nimalo kolegijalno, a ni etički-cehovski, promiče teza kako su stranci koji rade u našim klubovima povlašteni. Svježiji je u tom smislu bio istup izbornika Zlatka Dalića. Jesu li u pravu oni koji to tvrde? Uvjerljiv je dojam da su sve teze o nepravednosti prema hrvatskim trenerima u domaćem i inozemnom okruženju ipak paušalne. Uostalom, pogledajmo činjenice...

U HNL-u, od prve sezone (proljeće 1992.), apsolutna većina trenera u više od 40 sudionika bili su Hrvati. Stranci su tek kasnije počeli pristizati, ali njihov broj u odnosu na domaće snage deplasirano je i uspoređivati. Uzmemo li i one trenere koji su iz BiH, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, odnosno s prostora Jugoslavije, a kod kojih je više njih s dvojnim državljanstvom (ili su dugo u Hrvatskoj), sveukupno bi se broj stranaca mogao svesti na 49 imena. Realno, "pravih" stranaca moglo bi se tretirati njih 24-25. Unutar 34 godine to je zanemariv postotak, a ako bismo računali od 2000., onda ispada praktično jedan godišnje! Samo prvoligaši iz ove sezone su od 2004.–2026. "potrošili" 284 trenera, ne treba ni spominjati da su u pitanju debelom većinom Hrvati...

Je li putovnica problem da strani poslodavci "ne vide" hrvatske trenere? Ne bi se reklo da je to tako jer, vjerovali ili ne, hrvatskih je trenera na svim stranama svijeta te nikad većeg broja u inozemnim angažmanima. Osim Bilića, Jurića, Tudora, Leke, Bišćana, Jovičevića, Kopića, Perkovića, Skočića, Jurčića, Krznara, Marija Cvitanovića, Tomasa, Talajića, Prosinečkog, Preleca (Ivankovića), Štimca, Klafurića, Sopića, Bašića, prije Ivankovića, Čačića i drugih, pa onda i onih koje držimo "našima", kao što su Jakirović, Halilhodžić, Petrović, Đalović, imamo, dakle, i "vrh" u liku i djelu Nike Kovača, koji radi u Bundesligi s bratom Robertom, pa i Edina Terzića, koji ima dvojno državljanstvo, i klub u Primeri nakon što je dostigao finale LP s Borussijom...

Gonzalo Garcia i Victor Sanchez

ANTE CIZMIC Cropix

Svakako je tom iskoraku hrvatske struke u očima svijeta doprinio uspjeh reprezentacije jer se, nažalost, po uspješnosti naših klubova u Europi HR treneri teško mogu nametnuti. Dakako da je u izborima inozemnih klubova važnog utjecaja i odjek igračke karijere. Oni koji su igrali u jakim ligama jednostavnije će dobiti povjerenje, ali u konačnici uvijek će za kontinuitet rada biti presudan rezultat, odnosno kvaliteta stručnog rada...

Prepoznat potencijal

Niz naših trenera radi ili je bio dio liga u zemljama u okruženju, bili su, jesu ili će opet biti angažirani u arapskom nogometnom području. Jedan od onih koji se tamo proslavio upravo je i Zlatko Dalić...

Dakle, ono što je osnovno, treneri dobivaju angažmane prije svega temeljem uspješnosti u karijeri i pritom, pogotovo u novije vrijeme globalizacije, pitanje putovnice i nije baš faktor utjecaja. Među inima to pokazuje i najmoćnija liga svijeta, Premiership, gdje se nakon konzervativnog doba bez stranaca u posljednjih 15–20 godina sjatilo mnoštvo inozemnih trenera, često i ne baš "svjetski poznatih". No, imali su minuli stručni rad u kojem je netko prepoznao njihov potencijal...

Prošle je sezone u jednoj fazi SHNL-a bilo pet stranaca u deset klubova. I to je valjda bio povod da se neki naši treneri sve češće izražavaju o "nepravednom statusu domaće struke" jer se, kao, strancima toleriraju neuspjesi. To ne može biti ni približno tako.

Stranci su dobivali otkaze, bili oni u Dinamu, Rijeci, Hajduku, Osijeku ili Istri. Negdje su "izdržali" punu sezonu jer su mudrije slagali uvjete ugovora ili im poslodavci nisu imali promptne alternative, ali da su povlašteniji ne bi se moglo kazati.

Europski pothvat

Nije teško prepoznati da se teza o "nerezultatima" odnosi u ovom trenutku najviše prema Gonzalu Garciji u Hajduku, potom prema Victoru Sanchezu u Rijeci. Podsjetit ćemo se, međutim, na pokoju činjenicu. Garcia je ostvario bolji plasman (drugi) u odnosu na prošlu sezonu, s više bodova (plus 5). Takvu je uspješnost (napredak u natjecanju) ostvario i u Istri, a u Hajduku je, kao i u Puli, potvrdio da mu mladi (i ne samo oni) igrači napreduju i ostvaruju transfere. Najviše je bodova na kraju svih sezona lige 10 u Hajduku imao Valdas Dambrauskas (72), ali ni to nije bilo dovoljno da duže opstane na klupi kluba koji nije ostvario bolji plasman od aktualnog još od 2005. godine. No, znao je biti i peti, četvrti, s domaćim imenima...

Victor Sanchez je sporazumno raskinuo ugovor s Rijekom. U prvenstvu nije bio uspješan, iako je izborio vizu za Europu. No, u Europi je napravio najveći rezultatski iskorak Rijeke.

Uvijek se može raspravljati o pojedinačnim dosezima, kvalitetama, ali zbilja nije u redu da se stvara neki front prema trenerima strancima, i to temeljem površnih dojmova. Kao što nije realnost da su naši treneri podcijenjeni u inozemstvu zbog putovnice. Činjenica da ih je najviše "vani" otkako je hrvatske samostalnosti govori u prilog drugačijoj zbilji. Eh, sad, zašto nisu više na klupama u ‘ligama petice‘ vjerojatno će više biti u faktoru inozemnih doživljaja stručnih potencijala, odjeka referenci u karijeri...

To je kao i kod igrača, netko dođe do Real Madrida, Barcelone, Chelseaja, Cityja, Juventusa, Intera itd., drugi stignu do Bruggea, Freiburga, Wolfsburga, Sassuola, Osasune, treći su u egzotičnijim ligama. Isto tako ima igrača koji su otišli u tzv. manji klub, recimo Como, ali tamo se dokazuju, iskoračuju i već stižu interesi iz velikih sredina. To su u pravilu ključni utjecaji za razvoj svake karijere, igračke i trenerske...