Otišao je Mišo Kovač, ali kao da nije. Jer, legende žive zauvijek. A nije li Mišo ozbiljna legenda, svevremenska, ona koja ne blijedi? Njegov trag nikad neće nestati. On će živjeti u ljudima, Dalmatincima, Splićanima, Šibenčanima, Zagrepčanima, Hrvatima, ma svima koji su uživali u njegovoj glazbi. A takvih itekako ima.
Ugođaj je na njegovom oproštaju bio kao da smo se zaputili na kakvu Hajdukovu utakmicu. Na svakom "kantunu" majice s njegovim likom, na svakom radiju njegove pjesme. Svako je auto na splitskim cestama toga dana slušalo iste pjesme. Pjesme Miše Kovača. A onda smo došli pred poljudsku ljepoticu i tamo smo zaista vidjeli, štono se kaže, i mlado i staro. Pripadnici svih naraštaja došli su posljednji put pozdraviti majstora svog zanata. Ulaznice su bile besplatne, pušteno ih je u dostupnost nekih 34 000 i sve su "planule".
Poljud je, dakle, po prvi put ove sezone bio potpuno rasprodan. Odnosno, Mišo je uspio ono što Hajduk ove sezone nije - uspio je rasprodati Poljud. Uspio je rasprodati mjesto na kojem igra simbol grada kojeg je najviše volio. Znao je često u razgovorima spominjati da je rođen u Šibeniku, a da ga je Split stvorio. I znao je napominjati koliko je puta rasprodao Gripe. Bilo tijekom stvaranja imena, bilo kada je već postao velik. Po mnogima najveći. Njegova se zapravo veličina osjećala na svakom koraku, svakom udahu i pogledu. Bilo je tužnih pogleda, ali bilo je i onih uzbuđenih, koji su zapravo sretni što mogu po posljednji put poslati dostojan pozdrav majstoru. Ma, zapravo, Poljud je bilo pretijesan za sve one koji su htjeli uživo ispratiti ovaj u biti spektakularan ispraćaj. A jedino je takav Mišo i zaslužio.
Te je emocije jednostavno trebalo osjetiti, teško se to bilo kakvim kanalom može prenijeti. Čudno je, eto, bilo vidjeti pun stadion, a da na travnjak ne istrčavaju igrači Hajduka, kao i da u centru igrališta stvarno nije s mikrofonom. Ali, Mišo je sigurno bio s prisutnima na stadionu. Živio je u njihovim glasovima, u svjetlima njihovih života, u stihovima koje su u njegovo ime izvodili mnoge kolege. Osjećao se baš nekakav naboj, baš onakav kakvog je Mišo bezrezervno i nesebično širio oko sebe. Bio je to čovjek pun ljubavi koji je živio pravo i iskreno i koga su voljeli svi, baš svi. A to je jako teško postići. Nije se Mišo ni trudio nešto posebno, on je samo bio ono što stvarno jest.
I, kako nam je rekao njegov prijatelj, bivši hajdukovac Nikica Cukrov. Koga ljudi slušaju? Onoga koga vole. I to jest tako. Tako je i Mišo po posljednji put napunio Poljud u gradu koji ga je stvorio. Nema tko se nije naježio na Poljudu, jednostavno. A bilo je na Poljudu ljudi od Dubrovnika, preko Zagreba do Slavonije. Mišo je, dakle, bio čovjek svih nas. I zato će i dalje živjeti. U glasu, pričama, slikama i pjesmama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....