Dva naslova u četvrtoj ligi (Strmec Bedenica i Polet Sveti Martin na Muri), četiri naslova u trećoj ligi (Međimurje triput i Mladost Ždralovi) i jedan naslov u drugoj ligi (Varaždin). Šampionsko stubište u trenerskom nacrtu skicirao je u tišini čak 14 godina. Kao najpravilniju nogometnu gradaciju koja vodi do konačne destinacije i najviše stepenice. Od početaka na Čretu - igralištu u Bedenici, mjestu koje broji točno 1266 stanovnika - do "milijunske" postaje i prijestolnice, s najvrućom klupom na hrvatskom nogometnom planetu, gdje su pobjede uvjet, trofeji obveza, a "igra" vječna težnja. Spočitavale su mu se dobrota i mekoća. Ljudski atributi koji su, pak, na prvu loptu možda bili nespojivi s radnim mjestom podno južne maksimirske tribine. No, travnjak se ponovno transformirao u nogometnu svetinju i zbivanja na njemu su jedina istina.
Mario Kovačević u premijernoj je sezoni s Dinamom pobijedio predrasude, raspršio sumnje i u maksimirske vitrine parkirao oba trofeja poslije povijesne rekonstrukcije na svim razinama. Manje od 48 sati nakon upečatljive fešte s navijačima na Maksimiru, kao odjavna scena njegove najveće pobjede u trenerskoj karijeri, 51-godišnjak iz Jablanice ekskluzivno je za Sportske novosti u Dinamovu hotelu secirao detalje iz kampanje za pamćenje, ali i otkrio svoju životnu avanturu do najprestižnije klupe u državi.
U tri sata druženja, naročito iz neformalnih dijelova razgovora, od Kovačevića se stječe dojam majstorske nogometne potkovanosti, u kojima maksimirski trener "off the record" i detaljno objašnjava pojedine situacije na terenu, pa s taktičkim idejama i spoznajama ostavlja efekt na sugovornike jer furiozno Dinamovo proljeće nije bila slučajnost, nego ideja s temeljima i bogatim potencijalom za budućnost. S konstantnim osmijehom i toplinom, kao i ljudskim odnosom sa svim klupskim djelatnicima, ali i navijačima, koje ne odbija za fotografiju, autogram ili usputno ćaskanje, autor dvostruke krune ekspresno je svima ušao pod kožu i s pobjedničkom sezonom dovršio jedno od najvećih poglavlja u svojoj priči od trnja do zvijezda.
Nakon "generalke" za proljeće iz snova, koju je odradio protiv austrijskog Hartberga u siječnju na Maksimiru, usputno je odgovorio na pitanje o zdravlju i poručio: "Lako za to, samo da mi vratimo naslov u Zagreb". Misiju je ispunio, ali kakvo je stanje sa zdravljem?
- Hvala na pitanju, u redu je sve. Idem na uobičajene kontrole, možda su malo tlak i stres povišeni, ali sada je sve dobro.
Do kada je potrajala fešta nakon titule?
- Do dugo u noć. Nogomet se igra zbog navijača, lijepo je da su toliko slavili s nama, a poslije smo mi, igrači i stručni stožer, uz obitelji i prijatelje, još sami proslavili. Tko je bio najveseliji? Fran Topić i Bruno Goda uvijek podižu atmosferu, ali svi su bili na razini. Nisam dugo vidio ni da su se Mišić i Livaković tako veselili, koji su osvojili već puno trofeja. I ne smijem zaboraviti Mihu Zajca, i on uvijek radi pravi štimung i atmosferu.
Pet godina prije najveće sezone u trenerskoj karijeri, dok ste bili u Varaždinu, kao da ste u izjavi "isprovocirali" da u budućnosti sjednete na Dinamovu klupu. Tada ste poručili: "Odakle su krenuli Dalić, Toplak, Besek? Branko Ivanković je prvo bio trener Trnja iz Trnovca. Gdje sam ja mogao biti trener, pa naravno da nisam mogao biti trener Dinama". Danas je to vaša uloga i vlasnik ste dvostruke krune s Dinamom, a kako biste uopće opisali sve što se dogodilo u zadnje tri godine vašeg života?
- Postojale su sumnje, ali sumnje mi daju snagu. Tako je bilo i kada sam ulazio s Varaždinom u prvu ligu, stalno je bilo upita "kako će on voditi Varaždin u prvoj ligi?". Meni je bilo čudno da to netko uopće dovodi u pitanje. Probijao sam se kroz manje sredine i kroz škole nogometa, to je normalan put razvoja. I Klopp je bio trener u Mainzu, nije bio odmah u Borussiji ili Liverpoolu. Varaždin je zadnji klub koji je ušao u prvu ligu i u njoj ostao, a nakon njega su svi novi klubovi odmah ispadali. Do zadnjeg kola s Varaždinom sam se borio za Europu, to je bio veliki uspjeh i nakon toga se priča nadogradila, pa je i izborena Europa. Kasnije, znate sve što se dogodilo. Poslije bolesti sam preuzeo Slaven Belupo, koji je sezonu prije toga bio deveti, a u trenutku moga dolaska bili su zadnji. Imali smo jedan bod, a dolazio nam je Dinamo iz Lige prvaka i sami znate što je bilo. S istom ekipom koja je bila zadnja borio sam se za Europu do kraja i igrao finale Kupa, a ako to nije uspjeh... Moj put je bio normalan, možda sam preskočio Rijeku ili Osijek prije Dinama, ali netko je primijetio taj moj rad prije. Osvojio sam sedam titula prije, ovo mi je osma. Razumijem da su se Dinamovi navijači bojali, ali svugdje sam bio uspješan i napravio više od onoga što se tražilo, čudi me da se to umanjivalo, a i sada smo napravili ono što se očekivalo.
Što je ostalo isto u vašemu načinu rada, metodologiji i pristupu od nižih liga do danas?
- Ne sramim se niti jednog svog kluba. Dok sam radio u školi nogometa u Varaždinu, imao sam malu djecu i morao sam raditi još jedan posao da ih prehranim, pa sam bio trener u Bedenici. Trenirali smo navečer, oni su bili četvrta liga, amaterska, i nedjeljom su igrali utakmice. Bili su pretposljednji u četvrtoj ligi kada sam ih preuzeo na polusezoni, tada smo ostali u ligi, a iduće sezone uveo sam ih u treću ligu. Paralelno sam radio u školi nogometa i htio sam dobiti licencu, a sve sam si plaćao sam da možda u budućnosti budem trener u prvoj ligi. S Međimurjem sam triput bio prvak, ali nismo dobivali licencu da idemo u viši rang. Za svaki trening sam se pripremao kao za utakmicu, kao da mi je i zadnji. To mi je ostalo i danas. Tada sam radio sam, bez pomoćnika. I kondiciju, i zagrijavanje, to mi je puno pomoglo kasnije. To me izgradilo i od svake ekipe sam tražio zajedništvo. I u Bedenici sam napravio klapu, ostajao sam s igračima da se veselimo i zbližimo. To se osjeti i danas u Dinamu. Sada imam luksuz, devet ljudi u stožeru.
S dvostrukom krunom u trenerskoj ulozi već ste i nadmašili igračku karijeru. Što bi Mario Kovačević kao trener danas poručio Mariju Kovačeviću kao igraču da bude bolji?
- Nažalost, ključne godine, od 16. do 19., nisam mogao trenirati veliki nogomet zbog rata u Sarajevu, nego sam igrao samo mali. Imao sam glavu za veznog igrača, ali sam imao slabiji udarac. Da sam imao drugačije mogućnosti, vjerojatno bih bio bolji. Malo sam golova zabijao, na tome bih sigurno radio.
Kako ste se uopće izvukli iz ratnog Sarajeva i dogurali do Varaždina?
- Bio sam mjesec dana u Zagrebu. Tada je bilo primirje, pa smo se vozili autobusom preko aerodroma i Igmana, preko "kozjih staza". Nismo smjeli pogledati prema dolje zbog provalija, ne znam kako je autobus uopće tamo prolazio. Spustili smo se u Jablanicu, tamo smo imali ratni turnir i Sarajevo je igralo. Tada sam prvi put izašao iz Sarajeva i prvu ratnu utakmicu igrao sam s UNPROFOR-om, a teren je bio oštećen od granata i jedva smo nekako odigrali. Tada smo malo počeli igrati, dvije godine nismo trenirali veliki nogomet. U Zagrebu sam imao tetku, kod koje sam tada otišao, pa sam se čuo s Ivicom Osimom oko toga da ću ići igrati u Graz, imao sam neke garancije, ali to se izjalovilo i završio sam u Varteksu. Živio sam na stadionu i sezona je već počela, a ja sam došao s torbom Sarajeva i nisam imao ništa od stvari, sjećam se da mi je tetak kupio jedne hlače. Prijatelj iz Sarajeva poznavao je Anđelka Herjavca i preporučio me, a nakon što sam autobusom došao iz Zagreba, pokucao sam na vrata Herjavca, predstavio se i rekao tko me poslao. Tada su oni trebali samo napadača, a ja sam bio vezni, pa su me poslali u Podravinu iz Ludbrega, koja je tada ušla u drugu ligu, i rekli su da će me pratiti. Tamo sam živio šest mjeseci u hotelu, bilo mi je lijepo i igrao sam dobro, a nakon već prvih utakmica došao me pogledati Branko Ivanković, koji je tada trenirao Varteks, i povukao me nazad.
Na koji način vas je rat oblikovao?
- Za mene ne postoje nemoguće stvari zbog toga što sam tamo prošao. Ne bojim se ničega zbog toga. Bio je to jako težak period, koji je došao nakon najljepših godina. Svakoga dana možete ostati bez života jer nitko nije bio siguran, poginulo je više civila nego vojnika. Oko 1600 djece. To me samo ojačalo jer smo se borili. Doslovno nismo imali ni struje ni vode. Biciklom ili pješke išao sam na treninge, imao sam 10 kilometara, ali ni jedan trening nisam preskočio. S dva prijatelja iskopao sam bunar jer smo morali čekati redove za vodu. Kupili smo korijene drveća da bismo mogli skuhati juhu, ali drva su bila mokra pa su se trebala prvo sušiti. Živjeli smo od humanitarne pomoći, snalazili smo se, imali smo mali vrt i sadili smo povrće i voće, a moram reći da je Hrvatima u Sarajevu puno pomagao Caritas i zbog toga smo preživjeli.
Kako ste tada doživljavali nogomet?
- Sarajevo je bilo dobro organizirano, trenirali smo u dvoranama, koje su kasnije srušene. I tada sam se ponašao kao profesionalni nogometaš. Održavali su se ratni turniri, dizao se moral kroz sport. U ratu sam već razmišljao o tome da ću biti nogometaš. Mislili smo da će to brzo proći, ali odužilo se, nažalost.
A kako iz današnje perspektive gledate na saznanje o bolesti prije tri godine i sve ono što ste prošli?
- Kada sam izašao iz Sarajeva, svaka godina mi je bila plus. Uvijek sam nakon toga bio sretan i na sve gledao pozitivno. Otkrio sam to na vrijeme, moram ponovno spomenuti svoga prijatelja Krešu Gregurića, koji je nešto osjetio kod mene i odveo me u bolnicu. Nisam bio kod doktora 30 godina, nisam bio bolestan. Obitelj mi je na prvom mjestu uvijek i odgajam ih da budu skromni, a kada se to dogodilo, oni su mi najviše pomogli. Jedva sam čekao početi ponovno raditi i sve nakon bolesti je filmska priča. Moram spomenuti i liječnike koji su mi spasili život, gospodina Paladina i gospodina Nikolića. Nisam ni u snu mogao zamišljati da će mi život ići u ovome smjeru.
S dvostrukom krunom u vitrini ne žalite za bogatom ponudom iz Saudijske Arabije dok ste bili u Koprivnici, zar ne?
- Ma, niti u jednom trenutku nisam zažalio. Zahvalan sam ljudima u Slavenu, a iako nisam u karijeri zaradio neki novac, svugdje sam bio zadovoljan i nisam trčao za novcem. Bilo mi je lijepo u Koprivnici i bilo mi je žao otići, a sportski i ljudski motivi su me zadržali. Pokazali su u klubu da me cijene i nije mi žao što sam odbio tu ponudu.
Sjećate li se kada vas je Zvonimir Boban prvi put nazvao?
- Kako se ne bih sjećao? To je već bilo krajem četvrtog mjeseca prošle godine. Drugi dan smo se sreli i razgovarali puno o nogometu, a on je uzeo vrijeme i rekao da će mi se javiti. Javio mi se nakon utakmice Dinamo - Slaven Belupo (5:0), u kojoj smo mi bez sedam igrača objektivno dominirali prvih pola sata, ali nismo zabili, a onda nas je Dinamo deklasirao. Rekao mi je da nikada nije bio sigurniji da trebam postati trener Dinama jer ako se takvi principi igre primjene i ako ih Dinamovi igrači ispoštuju, to može biti sjajna priča. To je trenutak koji se ne zaboravlja.
Čega ste se najviše bojali u Dinamu?
- Nije bilo straha od Dinama, nego više od javnosti. To me pratilo u prvoj polusezoni, ali sada toga više nema.
Koji poraz ste najteže preboljeli? U Vinkovcima ste izgledali maksimalno razočarano nakon poraza od Vukovara, jesu li to bili najteži trenuci?
- Tu utakmicu Vukovar je bio bolji i čestitao sam im, ali mi smo stvarno tu utakmicu odigrali slabo. Poslije te utakmice bio sam razočaran u sebe, znao sam da igrači mogu bolje, ali sreća da je brzo došla nova utakmica.
Kako izgledaju krize u Dinamu iznutra?
- U svlačionici i stožeru nikada nisam dao da pomisle o krizi. Nema euforije ni depresije, samo rad. Ne dopuštam da igrači misle da je kriza. Radimo da ispravimo greške i budemo bolji. Ni u jednom trenutku nisam dopustio ekipi da vidi ako sam bio razočaran. Mučili smo se, radili, ali na kraju smo se izborili za sve. Ključno je bilo da se držimo skupa i da imamo podršku od predsjednika kluba i cijelog sportskog sektora.
Što se dogodilo one večeri u Puli? Igrači su se zatvorili u svlačionicu nakon poraza, a ta se točka nerijetko ističe kao prekretnica šampionske sezone.
- Stožer je bio u drugoj svlačionici, a igrači su bili svjesni da mogu bolje. Moram reći da im nije bilo lako jer je bilo puno novih, a normalno da je bilo i nezadovoljnih. Stariji igrači su osjetili da radimo pošteno i da nema alibija, nisu htjeli negativnosti u svlačionici. Sami su sebe pogledali u oči, htjeli su bolje, iako se tada pisalo puno negativnosti.
Kakav odnos imate s Bobanom? O vašoj suradnji su ispisane stotine i tisuće redaka, šuškalo se o izborima momčadi, sugestijama, kritikama...
- Zvone je hrvatska nogometna legenda i imam iznimno poštovanje prema njemu. On je "frajer" i izvrši sve ono što kaže. Normalno je da smo Zvone, sportski direktor Dabac i ja osobno puno radili i raspravljali o momčadi i igračima. Ali, nikada, ama baš nikada, niti Zvone, niti bilo tko drugi nije mi se miješao u moje izbore. Predsjednik zna reći da bi to bio kraj kluba, ne samo našeg odnosa. Zvone je s Milanom napravio momčad koja je osvojila talijansko prvenstvo i maksimalno sam mu vjerovao. Njegov jedini uvjet bio je da igramo "dinamovski", da igramo hrabro. Sve mi kaže u oči što trebam i što mogu bolje, što on misli da bismo trebali popraviti, ali nikada mi se nije miješao u trenerski posao. Uvijek sam osjećao njegovu podršku. Igrači i svi mi u stožeru osjećali smo njegovu podršku i bliskost. Stao je iza svih nas i ispoštovao je svoje riječi koje je izrekao prije prvenstva. Drago mi je što nam se svima to na ovakav način vratilo.
Ovoga ste proljeća stvorili "sveti gral" u Maksimiru - igru. Što je bio ključ?
- Moje sve ekipe zabijale su najviše golova. U Poletu, u Svetom Martinu na Muri, zabili su oko 25 golova u prvih deset kola kada sam ih preuzeo, a do kraja sezone zabili smo 123 s istom ekipom. I Varaždin je igrao prepoznatljivo, napadački. Kao i Belupo. To je ono zbog čega me i Zvone doveo. Očigledno znam napraviti tu igru i proljeće smo odigrali onako kako to žele Dinamovi navijači. Bilo je lijepih golova i akcija, velikih pobjeda i puno golova. To sada ostvarujemo u Hrvatskoj, vjerujem da ćemo tako nastaviti, a u Europi smo malo "kašljucali", ali vjerujem da ćemo s iskustvom ove godine biti i bolji u Europi.
Koga najviše cijenite od stranih trenera? Čiji stil preferirate?
- Trenutačno je to Luis Enrique. I on gaji jednostavan, ali učinkovit nogomet. Jako mi se sviđa igra PSG-a. Puno je igrača promijenio i ima svoj način rada. Gledam jako puno nogometa, stalno je televizija upaljena i utakmice su na ekranu. Obožavam hrvatski nogomet i našu ligu, ali sve pratim. Najveći gušt mi je Liga prvaka.
Prethodni tjedan bili ste u Varaždinu sa Zlatkom Dalićem, o kojemu ste dobili pregršt pitanja na konferencijama zbog popisa za Svjetsko prvenstvo. Kakav odnos imate s izbornikom?
- Bili smo na kavi i na prijemu kod gradonačelnika, uz Šafarića i Ivankovića. Zlatko je bio drugi i treći na svijetu, i u njega se sumnjalo, a ja ga cijenim i poštujem. Kada ga vidim, mogu ga samo zagrliti i reći: "Svaka čast, samo tako nastavi". Puno mi je pomogao kada sam bio bolestan i on me povezao s doktorom Paladinom, moram mu biti uvijek zahvalan za to.
U ovome su se kontekstu najčešće spominjali Dion Drena Beljo i Luka Stojković, koji su osvanuli na široj listi putnika za Mundijal. Uz kapetana Mišića, ovaj je tandem naročito odskočio u šampionskoj sezoni.
- Momčad je najbitnija i kada uđe u kontinuitet, onda će izbacivati pojedince. Kada netko zabije 31 gol u prvenstvu, onda morate biti sretni. Vidite da i oni sami svugdje ističu momčad. Uvijek tražim tandeme na terenu, a kada vidite kako se Beljo i Stojković pronalaze na treningu, uz Zajca i Mišića, onda vidite da je to - to. I sve što se piše o dečkima sada, oni to zaslužuju, ali neće poletjeti. Mišić i Zajc usmjeravali su mlađe, kao i McKenna. Ne treba zaboraviti i Livakovića, čiji nas je dolazak dodatno podigao na terenu i izvan njega. Napravili smo ekipu koja zna što je Dinamo, koja uživa u treninzima, a onda se to vidi u utakmicama i zaslužili su sve ovo što se događa. Nakon Svjetskog prvenstva dolaze nove kvalifikacije, vjerujem da će tada biti reprezentativci.
Nakon poraza od Genka u Zagrebu priznali ste da ste "ljuti sami na sebe". Što biste promijenili danas?
- Bio sam uvjeren da možemo proći, a žao mi je da je tako ispalo. Ni u jednom trenutku nismo imali ideju da se branimo. Bili smo malo bolji, ali nismo mogli postići drugi pogodak i treći smo primili u zadnjoj minuti. Očigledno nisam dovoljno dobro upozorio igrače na prekide i na kontru, tu sam bio ljut na sebe, kao i na početak utakmice. To sam mogao bolje pripremiti i vjerujem da bi sve bilo drugačije.
Vjerujete li u plasman u Ligu prvaka?
- Kvalifikacije neće biti lagane, ali želja nam je boriti se za Ligu prvaka i zašto ne? To su suparnici s kojima Dinamo može igrati i nitko neće biti sretniji od nas ako to ispunimo.
Što očekujete od prijelaznog roka? Koje ćete pozicije nastojati podebljati?
- Imamo izbalansiranu ekipu, ali svaki dobar igrač uvijek je dobrodošao u Dinamo. Tražimo zamjenu za Mišića, možda bismo i na "osmicama" trebali pojačanja, kao i na krilima, a u obrani smo popunjeni. Bit će i iduće sezone dosta utakmica, pa će nam trebati igrača. Imamo puno upita za naše igrače, prate ih bogatiji klubovi, pa ćemo nadomještati igrače ako ih prodamo.
Što se događalo u studenome kada ste propuštali konferencije za medije?
- Propustio sam samo jednu. U tom trenutku i klub i ja zaključili smo da je momčadi i meni neophodna potpuna koncentracija i mir. Na kraju krajeva, jedino pitanje na toj presici bi bilo, ako ne pobijedite Varaždin, hoće li me smijeniti, a to nam je bila ključna utakmica, tako se i pokazala. Činjenica je da smo u prvenstvu iza toga ušli u seriju pozitivnih rezultata koja se nije zaustavila sve do 23. svibnja. Generalno gledajući, ne može se reći da sam bio nedostupan novinarima ili da smo govorili samo nakon pobjede, ali u tom trenutku, i sada to vidim, procijenili smo svi zajedno jako dobro. To nipošto ne znači da klub ili ja osobno nemamo respekt za vaš posao, što smo vam uvijek nastojali i pokazati.
Što očekujete od Hrvatske na Svjetskom prvenstvu?
- Imamo kvalitetu, iskusni smo i rekao sam Zlatku da je već osvojio srebro i broncu, da je vrijeme za zlato, ha, ha. Znamo igrati turnire i početak je vrlo bitan. Izbornik je već iskusan, a s Lukom u sredini možemo dominirati protiv svakoga. Stvarno pozitivno gledam prema Svjetskom prvenstvu i vjerujem u dobar rezultat.
Zaključno, kako će Dinamo izgledati u novoj sezoni i koliko će vama biti lakše nakon što ste ovako završili premijernu sezonu?
- Ovo je Dinamo. Sve što je bilo već je prošlo, ja sam se već okrenuo novim izazovima. Svi smo svjesni da ni sami ne znamo kako će naša momčad izgledati. Ali, kakva god da ona bila, stvoren je kostur i mentalna snaga da budemo još bolji i čvršći po svakom pitanju - zaključio je Mario Kovačević, koji će idućih dana sa suprugom otići na odmor, a zatim od sredine lipnja započeti sa skiciranjem planova za obranu dvostruke krune i nove europske izazove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....