"Otišao sam da bih se vratio..."
Međutim, nije se vratio. Prešao je na drugu stranu terena. I u subotu Dinamu servirao upravo ono što u Maksimiru nikada nisu dovoljno prepoznali.
Nije to, pritom, učinio na način na koji ljudi ponekad reagiraju na nepravdu, nabijajući drugima na nos njihove pogreške. Naprotiv. U svom karakterističnom stilu odigrao je utakmicu zbog kakve je još u Maksimiru dobio nadimak Paul Scholes. Trčao je, oduzimao, nosio loptu, spajao šesticu i osmicu, razbijao Dinamov vezni red. Klasični portret "box-to-box" veznjaka. A kada je na kraju i zabio, nije slavio, još jednom je iskazao poštovanje klubu koji mu nikada nije dovoljno vjerovao. Ali ljubav je, eto, ponekad prilično neobjašnjiva stvar...
Ima tome otprilike godinu dana kada je kolega Patković, prvoklasni osječki lega, poslao poruku:
- Čekaj, vi ste nam ga (misleći na Dinamo) doista samo tako dali?
Jesu, da. Za 250 tisuća eura i 40 posto od sljedeće prodaje. Alen Petrović ispregovarao je posao jureći Slavonikom prema Opus Areni, držeći ugovor kroz prozor automobila da se tinta što prije osuši i da ga, valjda, više nitko ne bi mogao osporiti. U Maksimiru su, međutim, također bili zadovoljni. Smatrali su da su s visokim postotkom od buduće prodaje dobili snažnu pregovaračku kartu za neke buduće poslove s Osijekom. Prvo se spominjao Anton Matković, a nakon njegove nove ozljede i Ivano Kolarik. Princip je bio jednostavan: dio cijene pokušati kompenzirati postotkom koji Dinamo ima na Vrbančića.
- Kad sam vidio da nam dolazi igrač koji je prošao Dinamovu školu nogometa, gdje je sve naučio, a posebno kako se pobjeđuje, i k tomu kapetan U-21 reprezentacije, iako u tom trenutku nema ni 20 godina, znao sam da to mora biti velika priča - reći će danas kolega Patković.
A danas cijela računica izgleda paradoksalno: ako Dinamo ponovno krene po nekog od bijelo-plavih dragulja, Osijek je teško mogao proći mnogo bolje: svoje će talente prodavati za ozbiljan novac, a jednog Dinamova dobio je praktički za kikiriki. Jer, četvrt milijuna eura za igrača koji danas ima 21 godinu, diplomu Dinamove akademije, talent, radnu etiku i karakter Luke Vrbančića, a o njemu je naravno riječ, doista jest kikiriki. A Vrbančić, zdrav prije svega, tek počinje ozbiljnu karijeru. I neće biti nikakvo iznenađenje ako jednoga dana iz Osijeka ode za dva, tri ili više milijuna eura.
Ipak, priču o tom momku valja ispričati ispočetka...
Luka Vrbančić, naime, ponikao je u Ponikvama, poznatom i kultnom inkubatoru koji je rađao i odgajao vrijednosti Milana Badelja, Domagoja Antolića i Hrvoja Štroka, među inima, a onda je kao prepoznati klinac odveden na drugu stranu grada, pod okrilje Akademije, kada je upravo tog ljeta vodstvo škole prelazilo iz ruku Marijana Vlaka u ruke Ive Šuška. Talent je prštao iz tog zamjetnog klinca riđe kose, koji je na početku iskakao kao "desetka", čak i drugi napadač, pogotovo u kadetima pod paskom Andreja Miokovića. U generaciji 2005., doduše, nije bilo puno "mesa", ali mali je odskakao, radio razliku na terenu, bile su to simultanke poput jednog derbija na Poljudu, gdje je praktički sam "riješio" Hajduk s dva pogotka (2:1).
- Bio je to spektakl od igrača, tada je dao intervju za L‘Equipe koji ga je primijetio sa 17 godina, a ubrzo su stigli Ajax, Red Bull Salzburg..., želeći ga odvesti. No, odgovor je bio: ne - priča nam jedan od onih koji su izbliza pratili njegov razvoj.
Ante Čačić ga potom u siječnju 2023. vodi na pripreme, "vidi ga", debitira u "vaterpolu" protiv Brava i tamo pokazuje raskoš, ali veznjaka je tada u prvoj momčadi na "tone" i nedostaje prostora. Nasljeđuje ga Igor Bišćan, u lipnju produžuje ugovor, dolazi Sergej Jakirović, on debitira u službenoj utakmici baš protiv Ponikvi i to golom, a Josip Mišić mu daje nadimak “Paul Scholes” jer se ne može sjetiti njegova imena. Slijedi dvojna registracija, još dva gola za Dinamo, no iako ga tadašnji sportski direktor Marko Marić smatra budućnošću, današnji hit-trener Premiershipa ga ne vidi (u vezi Mišić, Petar Sučić, Martin Baturina, Marko Rog...), pa ovaj uz silne prijepore unutar kluba ipak odlazi u Lokomotivu na posudbu, uz poruku s početka teksta:
- Trebaju mi minute, igre, napredak, ali otišao sam da se vratim - kazao je tada.
Na Kajzerici te 2024./25. dobiva ono zbog čega je otišao: 29 službenih nastupa, 1936 minuta i tri gola, koje, pak, zabija Dinamu, Gorici i - Osijeku. Tamo ga pod svoje uzima i Duje Čop, primjećujući nogometni gen, a on, pak, u međuvremenu okreće broj i dinamovaca poput Kevina Theophile-Catherinea, tražeći savjete kako biti bolji.
- To savršeno opisuje njegov karakter, jer nije nikad letio, nikad ga nije prebacilo, bio je uravnotežen i posvećen napretku i uspjehu, motivirajući se Dinamom kao svetim ciljem. Pa i scena od subote, gdje ga Mišić na kraju dvoboja grli, dokaz je tome - otkrivaju nam njemu bliski ljudi.
Da, Mišić ga je zagrlio, ali u "krivom", osječkom dresu. Dakle, Vrbančić se prošloga ljeta vratio, no dolaskom Zvonimira Bobana i Marija Kovačevića u ogromnoj rekonstrukciji svlačionice on je, kao dio "šute", više kao kolateralna žrtva, izmješten izvan Maksimira. Gdje ga zamjećuje Osijek kao važan materijal bijelo-plave igračke kabine. Gdje bi vjerojatno i prije zasjao da nije bilo ozljede pubične kosti zbog koje nije mogao uhvatiti kontinuitet baš u sezoni strašnih slavonskih turbulencija. Sada, zdrav, s punim pripremama iza sebe, postao je ključni čovjek, epicentar nekog novog Osijeka Federica Bessonea. U kojem s punim igračkim i životnim pravom - uživa.
Eh, što ti je život: jedan Vrba (Damir Vrbanović) dugo nije "mogao" do Osijeka na parnice jer ga je, kao, boljelo koljeno, iako redovito igra hodomet i u tom sportu osvaja neke trofeje (sic!), dok je drugi Vrba, ovaj Vrba, baš u tom istom Osijeku pronašao suca koji ga je oslobodio maksimirskog zlatnog zatvora i dao mu - punu slobodu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....