Gle, naježio sam se, okrenuo se u jednome času Bruni Godi, dječački pokazujući žmarce na rukama, koje dirigentski traže još jedan refren raspjevanog zbora s tribine. Njegove noge, pak, i igra, nisu držale štapić šefa ansambla, taj komad ebanovine namijenjen je Josipu Mišiću, dok je za junaka ovog teksta predviđen, recimo, instrument koji je Beethoven uveo kao "standardni dodatak" za Šestu simfoniju, da pomogne prikazati "oluju i sjaj sunca..." Nakon utakmice, eto, ježio se on. Tijekom utakmice, međutim, ježio se Pampas...
U Dinamovu sazvježđu, moderna vremena uvijek su tražila "projekt", igrača oko kojeg će se dizati larma i kojeg će se gurati u prvi plan. No, doduše bitno rjeđe, postojali su i igrači koji su put krčili na drugačiji način. Kroz borbu, dokazivanje, skepsu. Cijeli Dinamov ovosezonski put, u neku ruku, personificira ovaj "divljak" sušte energije, nepredvidljivog poteza, svilenog dodira i drugačijeg udarca. Neke igrače vodi se pod kategorijom “talent”, iako već polako gube pravo na taj status. Luka Stojković, a o njemu je dakako riječ, ove je sezone iz te kategorije - izašao.
I to ne (samo) simbolično, nego brutalno konkretno - finalom Kupa, s dva gola za duplu krunu Dinama, samo je zaokružio proces koji traje već mjesecima. Nije, naime, Stojković postao važan Dinamov igrač u jednoj večeri na Opus Areni. Postao je to onda kada je odlučio ostati, kada je Dinamo prestao tražiti rješenja, već odgovor na njih potražiti kod njega. Stojković nikada nije djelovao kao igrač koji igra po naputku. Njegov nogomet oduvijek je imao nešto ulično u sebi, nešto zbog čega trenerima istovremeno raste i tlak i osmijeh. Taj lažnjak viška, ulazak u dribling i kada logika sugerira dodavanje, osjećaj da igra nogomet kao klinac koji još uvijek vjeruje da je improvizacija najveći oblik slobode. Problem s takvim igračima jest što ih hrvatski nogomet često voli dok su egzotika, ali ih počinje propitkivati onog trenutka kada od njih traži kontinuitet. A upravo je kontinuitet ono što je Stojković ovoga proljeća napokon pronašao.
Ne nužno u brojkama, iako su i one konačno počele pratiti dojam, nego u utjecaju. U činjenici da je od igrača “za zadnjih 20 minuta” i razbijanje ritma postao čovjeku kojem se daje lopta kada utakmica postane nervozna, kada treba probiti blok, kada treba preuzeti odgovornost. To je najveći kompliment koji ofenzivac može dobiti u Dinamu. Posebno u sezoni koja nije bila jednostavna...
Jer ovo nije bio Dinamo koji melje sve pred sobom, čime mladi talenti skupljaju minute uz autopilot momčadi. Ovo je bio Dinamo koji se tražio, lutao između izvedbe i karaktera, povremeno nalikujući na momčad koja je izgubila vlastiti refleks dominacije. U takvom ambijentu mladi igrači obično nestanu između rezultatske nervoze i potrebe za instant-rješenjima. Stojković je napravio suprotno. Isplivao je. I to čekajući iz drugog plana, iza Dejana Ljubičića i Gonzala Villara, pa i Gabriela Vidovića, suprotstavljajući se (i) klupskim i trenerskim vizijama. A onda je stigla zima, kao prekretnica. Odbijanje petrodolara i hvatanje ukoštac sa sumnjama. I tu je priča pukla. Otvorio se prostor, pojavila se potreba, a Stojković je ujedno počeo loviti elemente "osmice", uz urođeni talent "desetke". U pola godine, slijedom svega, Luka Stojković je pobijedio. Sve.
I zato je upravo on najprecizniji odgovor na pitanje tko je “most improved player” HNL-a ove sezone. Napredak je, naime, kada igrač promijeni vlastiti status u momčadi, kada od projekta preko noći postane faktor. Kada prestane biti “jednom će...” i postane “daj njemu”. Kada, konačno, od "šamara" postane parametar vrijednosti. Kojeg, prije ili kasnije, ne može zaobići niti Zlatko Dalić. Učinak od 12 pogodaka i 13 asistencija samo je dokaz toj tvrdnji...
U hrvatskom nogometu često se olako barata velikim usporedbama pa mlade igrače zatrpavamo očekivanjima prije nego što stignu razviti identitet. Kod Stojkovića je zanimljivo to što je, paradoksalno, išao suprotnim putem: tek sada, kada je razvio identitet, na teži način, tek sada ga se zatrpava očekivanjima. Nakon ovoga proljeća, očekuje se - još. Nije, pritom, ovaj 22-godišnjak odjednom postao sterilniji ni taktički robotiziraniji - i dalje će izgubiti loptu pokušavajući nešto što “sigurniji” igrači ne bi ni vidjeli, i dalje će imati potez viška, ali, ključno, sada se iza vica, driblinga, neosporne klase nazire i potrebna ozbiljnost, i stabilnost, i ritam, i odluka. Osjećaj da sve više razumije svoju momčad, ideju igre, utakmicu, a ne samo vlastiti talent. A to je razlika između atraktivnog i ozbiljnog igrača.
Možda će već iduće sezone doći novi talent o kojem će se pričati glasnije, možda će tržište opet tražiti “novog Modrića”, “novog Olma” ili neku novu projekciju budućnosti. Svjetski, pa i hrvatski nogomet, oduvijek voli "sljedeću veliku stvar", "the next big thing". Ali ova sezona pripada Luki Stojkoviću. Ne zato što je bio najveći talent lige, nego zato što je postao igrač. Još prije godinu dana djelovao je kao netko tko tek traži mjesto pod reflektorima. Sada ih je sam upalio.
I najbolje, za njega, Dinamo, i hrvatski nogomet bilo bi da ostane u Maksimiru još barem jednu sezonu. Ako je to ikako moguće...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....