Vrlo brzo postalo je jasno: junak finala ne može biti igrač. OK, svoje dionice koje su dovele do sraza s Arsenalom, imali su Doue, Kvaratshelia, Dembele, Vitinha, João Neves, Ruiz..., ali na kraju ipak oni nisu bili ključni. Dok je krenulo slavlje, a reflektori Budimpešte tražili igrače PSG-a, junak je stajao tamo pored linije.
Junak ove priče nije zabio pogodak, nije obranio penal, nije prvi podignuo trofej. Ali bez njega ne bi bilo ničega od toga. Luis Enrique, naime, ponovno je prvak Europe. Drugu godinu zaredom. Drugi put uzastopno odveo je klub kojeg vodi na vrh kontinenta. Dvije titule, jedine dvije, nose njegov potpis. Španjolac je, budimo konkretni, učinio nešto što se činilo gotovo nemogućim: stvorio je europsku dinastiju od kluba koji je godinama bio sinonim za neostvareni potencijal, bacanje novca u bunar, potragu bez smisla. A Budimpešta je pritom samo posljednje poglavlje priče koja nije počela na travnjaku, nego u svlačionici. Godinama je, naime, PSG pokušavao osvojiti Europu na najjednostavniji mogući način, svojevrsni "cheat mode": kupovao je najveća imena, skupljao zvijezde, vjerovao da će talent sam od sebe donijeti ekvivalent ulaganja - krov Europe. Kroz Pariz su prolazili Lionel Messi, Neymar, Kylian Mbappé i brojni drugi velikani, pa i treneri, ali ono što je na papiru izgledalo kao nogometni raj, na terenu je često djelovalo kao skup individualaca.
Filmska je priča promjene narativa i odluke da Nasser Al-Khelaifi nazove Luisa Enriquea i pritom pristane na njegovu prezentaciju, koja je naslovno nosila: A, sada probajmo nešto drugačije! On je, naime, stigao s vizijom gdje nije želio najpoznatiju momčad Europe. Želio je najbolju. Imao je legitimitet igre, rezultata i jednog "ušatog prijatelja" iz 2015., dok je bio trener Barcelone. Kada je dobio zeleno svjetlo, prihvatio je odlazak najvećih zvijezda, odrekao se logike po kojoj jedan igrač vrijedi više od sustava i počeo graditi nešto što je PSG rijetko imao kroz ovu modernu povijest – identitet. Zvijezde nisu nestale, ali više nisu bile važnije od kolektiva.
Upravo zato je ova druga europska kruna možda i veća od prve. Jedna je titula sjajna, ali obrana, to je dio koji generira velikana: prvi naslov uvijek je proboj, potvrda da je moguće, ali drugi, drugi je dokaz da ništa nije bilo slučajno. A put do njega nije bio jednostavan. Arsenal je u finalu još jednom pokazao zašto je među najboljim europskim momčadima, natjerao je Parižane na maksimalan napor i odveo utakmicu do jedanaesteraca. No, kada su se ugasili posljednji tragovi neizvjesnosti, ponovno je ostao isti zaključak: PSG danas zna pobjeđivati i kada dominira, ali i pati, i zna čekati, i preživjeti. To su osobine velikih momčadi, a još više velikih trenera.
Luis Enrique kroz karijeru je osvajao trofeje, rušio rekorde i vodio neke od najvećih klubova svijeta, ali možda nigdje nije ostavio dublji trag nego u Parizu. U Barceloni je bio nastavak priče, ali u PSG-u je uz dvije najveće "kante" promijenio način na koji jedan klub razmišlja o sebi. PSG je godinama bio "arapska igračka", bio je projekt, zbirka skupocjenih igrača, želja... Pod Luisom Enriqueom postao je prije svega momčad. Kroz tu osnovnu varijantu postao je konkurent. To je bio temelj. Zatim je postao osvajač. A sad, s dvije "kante" i - institucija.
Tražeći junaka, nakon još jedne velike europske noći, najveći junak Budimpešte mora biti čovjek koji nije bio u centru slavlja nego iza njega. PSG je, dakle, uvijek imao novca, imao je viziju, ideju, igrače. Ali sve dosad nije imao ideologa koji će reći: to ne ide! A kada je taj lik dobio načelni "carte blanche" Al-Khelaifija i društva da radi što misli da je potrebno, Luis Enrique je, eto, dokazao da nogomet još uvijek ipak načelno pripada ideji, radu i sustavu. A time je španjolski trener ispisao najvažnije stranice (ne samo) svoje trenerske ostavštine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....