Bio je 23. ožujak 1994. godine, Hrvatska, koja tada još nije imala ni jednu službenu utakmicu niti nadimak Vatreni, u Valenciji je u prijateljskom srazu svladala Španjolsku 2:0. Zabili su Robert Prosinečki u prvom nastupu u našem dresu i Davor Šuker. Dva dana kasnije glasnogovornik HNS-a i glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi govorio je:
- Otkad sam se vratio iz Španjolske ne mogu prestati gledati snimku, prevrtio sam je već pet puta i uživam svaki put kao da je prvi.
Slaven Bilić odigrao je 90 minuta i bio jedan od jamaca stabilnosti obrane i cijele momčadi. Te smo večeri prvi put igrali s La Rojom, koju su tada Španjolci još uvijek zvali Furija, što su u međuvremenu proskribirali, iako se u međunarodnim medijima i dalje ponekad spomene, i bili silno sretni i ponosni. Ovog utorka za Bilića i sve nas sve je bilo drugačije. Ne snimku, nego sažetak nemamo volje pogledati. Izbornik će morati, analiza je njegov posao. Neka krene od toga da se Španjolci ne bi toliko prošetavali ako bi u zadnjem redu imao svojeg Bilića, Štimca i Jerkana.
U Andaluziji bez pravog stava
Ne smeta najviše što smo od svjetskih prvaka izgubili 4:1, nije najgore niti što smo nadigrani iako Hrvatska ne bi smjela biti toliko inferiorna, boli što u Sevilli Vatreni nisu bili natjecatelji. Očekivali smo da će svjetskim prvacima pokazati kako ni ova Hrvatska, a ne samo neke ranije, nije tko god te demonstrirati koliko su mogli biti opasni na Svjetskom prvenstvu kad bi preživjeli krađu s Portugalom, da će im najbolji na planetu biti motiv zbog kojeg će ginuti za svaku loptu, a njihov pristup, od izbornika koji je sastavio ekipu tako da je odmah bilo jasno kako nas čeka ružna večer, do igrača, čiji je kapetan na poluvremenu molio dres Laminea Yamala, bio je hladan tuš. U Andaluziju nisu došli biti Hrvatska nego skinuti utakmicu s dnevnog reda nadajući se da neće ispasti pregrubo.
Nakon takvog susreta, u podsvijesti predanog i prije početka, nije najlakše napisati analizu koliko uopće vrijedi današnja reprezentacija, ali kad rezultati postanu pravilo ne mogu biti slučajni. Hrvatska je 20. ožujka 2025. u Splitu svladala Francusku 2:0, tada smo gajili nade da Final Four Lige nacija nije nemoguća misija, ali drugi susret na Stade de France, gdje su nas Tricolori "prebili kao mačku", iako je konačna odluka pala s bijele točke, zazebao nas je oko srca jer taj dan je bilo jasno da više nismo svjetska elita. Iako se to vidjelo i na Euru 2024. godine, jedan loš turnir ne mora dati konačan odgovor, ali ako si toliko inferioran kao što su Vatreni bili te večeri u Saint-Denisu, sve je bjelodano.
Kriza ili trajni pad?
Od tada do danas, od svih reprezentacija koje su trenutačno bolje od nas plasirane na FIFA-inoj ljestvici svladali smo jedino Kolumbiju u prijateljskom ogledu u Orlandu 2:1, ali u susretima s TOP 10 ekipama izgubili smo sve. Brazil 3:1, Belgija 2:0, Engleska 4:2, Portugal 2:1, Španjolska 4:1. Pritom smo u Sevilli svjedočili reprizi nemoći i frustracija iz Pariza. Pet poraza u šest mjeseci. Previše da bi bilo slučajno. Našlo se u tim ogledima i dobrih dionica, pogotovo drugo poluvrijeme s Portugalom koje je odigrano kao u transu, ali nedovoljno za konačan uspjeh. Za njega nedostaje jedna dimenzija. Tu je kvaka. Jedna dimenzija. Može li je Hrvatska vratiti pa da ovo bude samo kriza, a ne trajni pad?
Od Svjetske bronce u Kataru dobili smo Nizozemsku u polufinalu Lige nacija, gdje nam je potom trofej pobjegao od La Roje na jedanaesterce, i taj put Francusku na Poljudu. U više od tri godine to je sve od velikih. Još 2023. bili smo daleko konkurentniji. Nakon Rotterdama krenuo je put nizbrdo. Na De Kuipu smo pali s bijele točke i ukradena nam je magija. Dogodio se odlazak Marcela Brozovića u Saudijsku Arabiju i ubrzo iz nacionalne vrste, kao i teška ozljeda Ivana Perišića koji se vratio, ali ni on, niti Luka Modrić ne postaje mlađi. Igrači koji su došli, čak ni oni koji pokazuju kvalitetu, nisu se dovoljno nametnuli da bi postali prve violine. Petar Sučić je najbliže.
Međutim, nešto nalik tome već smo imali. Točno nakon druge u pokeru utakmica Lige nacija u lipnju 2022. godine, splitskog sraza s Francuskom (1:1), pisali smo kako Vatreni nisu svladali reprezentacije iz TOP 10 više od tri i pol godine. Bila je to serija od osam poraza do tog remija:
Engleska, dvaput Francuska, dvaput Portugal, Belgija, ponovno Engleska i Španjolska. A onda su u Kopenhagenu pobijedili Dansku koja se u tom trenutku probila u elitu i potom na gostovanju Francusku. Luka Modrić na sastanku je poslao igračima poruku da "moraju više vjerovati u sebe" i probudio lavove u njima.
Dalić je našao način
Proradio je motor Modrić – Kovačić – Brozović, vratari su bili odlični, i Livaković i Ivušić, a izvrsno je odigrala obrana Stanišić, Erlić, Šutalo, Juranović. Podignuti su energija i samopouzdanje, sasvim je drugačiji bio mindset nego sada u Sevilli. Hrvatska je ponovno vjerovala da može sve i taj val nosio ju je do medalje u Kataru. Zlatko Dalić našao je način da nas vrati među zvijezde. Pokazalo se da je "zima" ipak samo prolazno godišnje doba.
Imaju li Bilić i Modrić "oružje" s kojim će još jednom napraviti kopernikanski preokret ili će se ovo sada pretvoriti u trajni sniženi nivo konkurentnosti. Hrvatska nema igrače kao Španjolska i Engleska, ali zato je još bitnija kolektivna izvedba potpuno drugačija od posljednjih. Momčad je loša u obrani, ali i gora u defenzivnom dijelu igre srednjeg i prednjeg pogona. S loptom, kad nema Modrića, ponekad se imamo problem dodati.
Pretpostavljamo da će s Engleskom Bilić izvesti sastav nalik onome iz Praga jer tamo je kazao da je to naša najjača postava, osim dva-tri zahvata koji su nužni. Prvi put ćemo vidjeti Martina Baturinu, u startnu ekipu vraća se i Luka Modrić, ali postoje ozbiljni igrački deficiti. Nema pravog lijevog beka, nema šestice, nema vrhunskih krila, a i po pitanju stopera stoje upitnici. Koga će uopće postaviti na lijevu obrambenu stranu? Možda ponovno Perišića koji je zbog asistencija i igre prema naprijed dobivao pozitivne ocjene, no defenzivno nije bio dobar ni u Pragu niti u Sevilli.
No, najvažnije od svega je ustabiliti obranu i probuditi vatru. Samo na pravoj obrani može se graditi velika momčad. Izbornik to savršeno zna. Da, Engleska ima skuplju i poimence kvalitetniju postavu od Hrvatske, ali u Dallasu smo pokazali da možemo s njima igrati. Samo da smo bili pametniji. Zato živimo u nadi da kao i 2022. sve može biti puno ljepše. Koliko će nam trebati vremena da ponovno budemo ponosni na Vatrene, reći će nam oni sami.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....