Nema suparnika protiv kojeg hrvatski navijači više žele pobjedu nego što je Engleska, zna to dobro i Slaven Bilić iz prvog mandata, i kad je slavio u Zagrebu 2:0 i Londonu 3:2, ali i kad je potom dvaput izgubio. To je još jedan razlog zbog čega je ogled na Rujevici "pick", ne samo izbornikova procjena da je s Tri lava veća šansa nego protiv La Roje. Hrvatska bi pobjedom istaknula kandidaturu za drugo mjesto dok nam u slučaju poraza vjerojatno ostaje samo borba za treće, ali što god se dogodi u subotu, iako bi trijumf bio itekako sjajan poticaj, neće dati velike, kamoli konačne odgovore o Bilićevoj Hrvatskoj. Njih očekujemo tek na Euru 2028. godine.
Dalićeva, a ne Bilićeva Hrvatska
Prije nego što je potpisao ugovor s HNS-om Bilić je znao da se odmah iza vrata nalazi minsko polje kroz koje bez ogrebotine ne može proći nitko te je utakmice s Češkom, Španjolskom i Engleskom odlučio iskoristiti za tri cilja: osvajanje trećeg mjesta koje donosi poziciju nositelja u ždrijebu za Euro te izravno ili preko doigravanja ostanak u A Ligi nacija, poziv svim bitnim igračima na koje je računao Zlatko Dalić da ih upozna i ponudi šansu kako ne bi ispalo da je nekoga zanemario i filter na koga će dugoročno računati, a čije dionice idu u bankrot. Kao bonus, sladak poput meda, došao bi skalp Engleza ili Španjolaca. Za to igraju u subotu, ali i da pokažu kako i danas vrijede više nego što su otkrili na Sanchez Pizjuanu.
Bilićeva Hrvatska i dalje je zapravo Dalićeva Hrvatska, bez Dalića. U kadru se razlikuje samo u Josipu Mišiću i Dionu Dreni Belji, a na terenu u tek nekoliko stvari poput stoperskog para Vušković – Gvardiol. Rujan i listopad dobili su ulogu kvalifikacija, Vatrene s pravim potpisom novog izbornika očekujemo tek u razdoblju koje slijedi.
Zlatko Dalić je napravio monumentalne rezultate, ali od novog kormilara mnogi su očekivali bitno radikalniju promjenu kursa nego što se dogodila. Međutim, Bilić je odbio populistički redizajnirati ekipu, njegov prvi popis bio je svojevrstan hommage družini koja je posljednjih godina nosila hrvatsku zastavu, međutim igrači koji se nisu iskazali ili neće u velikoj su opasnosti od gubitka poziva u nacionalnu vrstu jer to što je svima pružio ruku ne znači da će vječno stajati u zraku. Ako ruku nije dobio, u vidu kvalitetne igre.
Izbornik je u Sevilli bio vidno ljut i emotivan, to nije rekao samo igračima u četiri zida nego i javnosti pred televizijskim kamerama. Možda će u budućnosti biti manje otvoren za kritike igrača u medijima, ali to ne znači da neće trebati vući odlučne poteze. Liga nacija, pa i dio kvalifikacija, budemo li u skupini koja će ostaviti komociju, osim rezultata imaju za svrhu stvoriti momčad za Europsko prvenstvo. Očito je da u kadru 27 s kojim sada raspolaže ima nekoliko njih od kojih treba naći bolje.
Neće odmah pronaći Eduarda, Ćorluku...
Hrvatska za razliku od Španjolske, Engleske ili Francuske nema tri vrhunske ekipe, koliko god svatko pozvan za sebe mislio da je taj, to se još jednom vidjelo i ujedno je razlog Biliću da ponudi prigodu i drugima. Mlađima. Točno je da u pričuvi nema igrače iz Liverpoola, Chelseaja ili Barcelone poput Jacqueta, Palmera ili Fermina Lopeza pa da ih odmah može baciti u vatru kao svježu krv i pojačanje u jednom, kao što je nekad imao Luku Modrića, Eduarda da Silvu i Vedrana Ćorluku, međutim mogao bi pokušati s dva-tri nogometaša iz U-21 vrste Ivice Olića, koja se uvjerljivo plasirala na Euro. Kao što je sada htio vidjeti sve starije, da vidi i njih, kako će reagirati i koliko se mogu uklopiti.
Zna se da Vatrenima nedostaju lijevi bek, šestica i krila, pa bi prvi favoriti mogli biti Šimun Hrgović, Luka Vrbančić, Adrian Segečić i Marin Šotiček, a kad bi igrao u Panathinaikosu bio bi i Adriano Jagušić. Iako je on kreativni i ofenzivni veznjak s kakvim profilima Vatreni ne oskudijevaju.
Najveća slabost pokazana je u defenzivnoj igri. Premda će Ilija Lončarević kazati da obranu već deset godina igraju katastrofalno, ta bolest nije ni približno toliko stara. Još na Svjetskom prvenstvu 2022. Dalićeva momčad stigla je do polufinala tako što je u pet utakmica primila samo tri gola, a u 90 minuta igre dva jer je posljednji od Brazila pao u produžetku. To je sjajno.
Od tada su prošle nepune četiri godine. U međuvremenu je obrana uzdrmana prvo oproštajem Dejana Lovrena, a potom još jače gubitkom Marcela Brozovića. Na završnici Lige nacija 2023. Brozović je bio MVP, ali otišao je u Saudijsku Arabiju i gubio nivo, da bi se 2024. oprostio. Prvo pad u izvedbama, pa totalni odlazak Vatrene je ostavio bez šestice. Više od dvije godine Hrvatska igra bez šestice koja zlata vrijedi za balans i čvrstinu defenzive. Ako nekome nije jasno, sad je bjelodano koliko je golema bila Brozovićeva uloga i kako je on fantastičan igrač bio na vrhuncu karijere. Otkada ga nema defenziva dramatično pati, tako i cijela ekipa. Izbornik u Luki Vuškoviću može naći novog Lovrena, ali u Josipu Mišiću nema novog Brozovića jer to jednostavno nije ista razina nogometa.
Zanimljive opcije iz HNL-a
SHNL nudi dvije vrlo zanimljive šestice školovane u Dinamu, koje kraj Mišića nisu dobile šansu, što nipošto ne znači da ga neće nadmašiti. I dok Branko Pavić treba još puno kruha pojesti, Luka Vrbančić, nakon što su ga forsirali na osmici i desetki, upravo je na šestici našao sebe i toliko silno napredovao da je struka oduševljena. Taj dečko, koji nikad od nikoga nije imao podršku i probija se u najtežim uvjetima osporavanja i sumnji, mogao bi biti tabletica Speeda za krvotok Vatrenih. Njegov put pomalo podsjeća na Modrićev, dok su drugima otvarane autoceste, njemu su ostavljeni samo poljski putevi, ali ne smeta mu jer u njemu je "bijesna mašina".
Protiv Engleske očekujemo kompaktniju, organiziraniju i natjecateljski daleko disponiraniju Hrvatsku, pa ako se ekipi Thomasa Tuchela suprotstavi bolje nego u Dallasu, te ne ponovi tamošnje dječje pogreške, ima šanse za pozitivan rezultat. No, pravo lice Bilićeve Hrvatske tek je budućnost koja dolazi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....