U 56. minuti utakmice na Poljudu Michele Šego pravodobno je krenuo u presing, oteo loptu i poslužio Marina Šotičeka, koji je zatim pogodio za konačnih Hajdukovih 2:1 protiv Ajaxa. Bio je to trenutak u kojem se, pričaju taktički zanesenjaci, mogla pročitati znatno šira nogometna priča. Šego, naime, nije reagirao samostalno, kao usamljeni lovac na suparničku pogrešku, nego kao dio mehanizma kojemu je Gonzalo Garcia unaprijed odredio pravila, a njegovi igrači očito ih sve bolje razumiju...
Nekoliko sati poslije, u šestoj minuti sudačke nadoknade na Maksimiru, Dion Drena Beljo realizirao je jedanaesterac i Dinamu donio pobjedu protiv Anderlechta. Dva hrvatska europska slavlja, šest bodova, dva razloga za zadovoljstvo. Ipak, te dvije utakmice ostavile su prilično različite dojmove - Hajduk je, naime, pobjedu nad Ajaxom gradio na sada već prepoznatljivom načinu igre, a Dinamo je svoju dočekao nakon još jedne večeri u kojoj su se izmjenjivali dobri potezi, ozbiljne poteškoće i trenuci u kojima je Dominik Kotarski morao spašavati rezultat. Je, okej, nisu ni suparnici bili jednaki, niti treba suditi samo prema posljednjem dojmu, ali postoji pitanje koje nadilazi te dvije utakmice: je li Dinamov, odnosno problem Marija Kovačevića doista sustav 4-3-3, kojemu se u Maksimiru pridaje gotovo biblijska vrijednost, ili sposobnost da se unutar njega pronađu rješenja koja Garcia, s druge strane, zasad uspješnije pronalazi u svojem 4-2-3-1?
Da bismo odgovorili, potražili smo "šalabahter" u Europi, jer ondje se već neko vrijeme događa nešto što relativizira našu gotovo religioznu raspravu o tri brojke koje bi trebale određivati nogometni identitet. I rezultat je sljedeći, u glavu: 4-3-3 nije najpopularnija formacija europskog nogometa! U Premier ligi, natjecanju koje redovito predvodi taktičke promjene, zabilježen je izražen zaokret prema 4-2-3-1. Prema službenoj analizi lige, u sezoni 2024./25. taj je raspored korišten u 408 početnih postava, a 4-3-3 u njih 114. Sezonu ranije odnos je bio 296 prema 172. Dakle, uporaba sustava s dvojicom zadnjih veznih i klasičnom desetkom porasla je gotovo 38 posto, dok je 4-3-3 izgubio približno trećinu dotadašnje zastupljenosti.
Čak 13 od 20 engleskih klubova koristilo je 4-2-3-1 kao osnovni raspored. Nije to mala promjena, ali bilo bi pogrešno objaviti manifest smrti 4-3-3 i zaključiti da je nogomet pronašao novu čarobnu formulu. Nije, ali je još jednom pokazao da ne postoje besmrtni sustavi, nego principi koje kvalitetni treneri prilagođavaju različitim zahtjevima. Znanstveno istraživanje objavljeno u ožujku ove godine, pak, na uzorku od 4038 opažanja formacija iz 2132 utakmice šest europskih liga u sezoni 2023./24., također je potvrdilo primat 4-2-3-1: zabilježen je 1211 puta, nasuprot 482 opažanja sustava 4-3-3. Istraživanje je uz ligu petice uključilo i Tursku, a ne prikazuje aktualnu sezonu, no zaključak je ilustrativan: nitko nema monopol na uspjeh.
- Današnji 4-3-3 često samo tako izgleda kada televizijski grafičar uoči utakmice rasporedi igrače po travnjaku. Čim lopta krene, jedan bek ulazi u sredinu, drugi se podiže, veznjak se spušta među stopere, osmica odlazi bliže napadaču i početnih 4-3-3 u izgradnji napada pretvara se u 3-2-5. Bez lopte isti se igrači mogu rasporediti u 4-4-2 ili 4-5-1. I nitko zato nije izdao vlastitu filozofiju - priča nam jedan naš nogometni trener, inače "smrtno" zaljubljen u 4-3-3, ponajviše zbog geometrije, trokuta i mogućnosti različitih rješenja, od visine bloka do presing-trigera i ponašanja nakon izgubljenog posjeda.
Slikovito, moderni nogomet manje zanima kako su igrači raspoređeni prije prvog zvižduka, a više što rade u idućih nekoliko sekundi. Tko se otvara iza prve linije pritiska? Tko napada prostor, tko ostaje iza lopte i, možda najvažnije, tko reagira kada je izgube? Tu se neupitno otvara priča o Dinamu i Hajduku.
Maksimir je prva stanica, pogotovo od ljeta 2025., kada je Zvonimir Boban prilikom stvaranja novog Dinama zajedno s direktorom nogometa Albertom Capellasom postavio željeni smjer: četvorica u posljednjoj liniji, dvojica široko postavljenih igrača, napadačka igra i 4-3-3 kao dugoročna osnova, od omladinske škole do prve momčadi. I Marija Kovačevića. Ideja ima smisla, jer kontinuitet nogometnog obrazovanja i lakša prilagodba mladih igrača seniorskom nogometu upravo su razlozi zbog kojih veliki klubovi razvijaju vlastitu metodologiju. Ali Boban je više puta istaknuo da 4-3-3 nije jedina dopuštena formacija, podsjetio je da je Dinamo već igrao 4-2-3-1 i naglasio da odluke o momčadi pripadaju treneru.
Nema, dakle, osnove za tvrdnju da bi Kovačević promjenom rasporeda veznog reda prekršio Dinamovo nogometno zapovijedanje. Prostor za drukčiju izvedbu postoji. Zašto je to važno? Odgovor se, prema taktičkim "luđacima", uvelike lomi na Josipu Mišiću. I na dvojici igrača ispred njega. Protiv Anderlechta Kovačević je postavio Mišića kao zadnjeg veznog, a Luku Stojkovića i Luku Ivanušeca kao osmice. Napadački potencijal takve kombinacije nije upitan jer obojica mogu stvarati višak, primati loptu između linija i otvarati prostor suigračima. No što kada Dinamo izgubi posjed, a oni ostanu visoko ili predaleko od Mišića? Tada kapetan mora čuvati središnji prostor, zatvarati dodavanja, pomagati stoperima i reagirati na igrače iz drugog plana. Posao koji organizirana momčad raspoređuje na više ljudi povremeno se opasno koncentrira na jednoga.
- Nije, dakle, problem u Mišiću, čiji je značaj za Dinamo neupitan, nego u trenutku kada njegova kvaliteta postaje preduvjet cijele strukture, a suparnik ga relativno lako zaobilazi. I prelako ga čita. Pritom se Mišićev položaj ne može promatrati odvojeno od kretanja osmica, bekova i učinkovitosti prve linije presinga - upozoravaju naši sugovornici.
Protiv Anderlechta to se osjećalo u pojedinim razdobljima. Belgijci su imali 55 posto posjeda, šest udaraca u okvir, dvaput pogodili gredu, a Kotarski je sa šest obrana bio jedan od najzaslužnijih za pobjedu. Dinamo je, istina, uputio više udaraca, 13 prema deset, i stvorio nekoliko ozbiljnih prilika, osobito u boljem drugom poluvremenu. Ne bi bilo pošteno tvrditi da nije zaslužio ništa, ali ni iz konačnih 1:0 izvlačiti zaključak da je tijekom 90 minuta uspio nametnuti svoju igru. Upravo ta razlika između rezultata i načina na koji je ostvaren jedno je od pitanja Dinamove sezone.
S time da postoje i moguća rješenja, recimo što bi se, primjerice, dogodilo kada bi Kovačević uz Mišića postavio Kirila Kravcova, ili nekog drugog, i formirao dvojicu dubljih veznjaka? Bi li Dinamo dobio stabilniju zaštitu obrane, više opcija za izlazak iz presinga i jasniju ulogu Stojkovića kao desetke, bliže Belji i suparničkom golu? Bi li se njihove karakteristike nadopunjavale umjesto međusobno isključivale? Jasno, tandem zadnjih veznih nije jamstvo sigurnosti. Može postati problem ako obojica žele loptu na istom mjestu, previše se povlače ili ostave momčad bez igrača između linija. Ali zato postoje treninzi, automatizmi i trenerova sposobnost da pronađe balans.
- Ma, vidi, Kovačević za dvostruki osigurač ne mora ni promijeniti početnih 4-3-3. Može osmicu spuštati uz Mišića, jednoga beka uvlačiti u sredinu ili mijenjati visinu veznih igrača prema položaju lopte. Suvremeni nogomet traži funkcionalnu promjenu položaja, ne nužno promjenu brojki na papiru - ističu naši sugovornici.
Dobar primjer nudi Arsenal. Mikel Arteta godinama slovi kao zagovornik 4-3-3, no tijekom šampionske sezone 2025./26. češće je koristio dvojicu dubljih veznjaka. Prema analizi Premier lige, u 13 od 37 analiziranih utakmica Arsenal je započeo u 4-2-3-1, a kombiniranje Martina Zubimendija i Declana Ricea omogućilo je drukčiji balans.
- Poanta nije da Kovačević treba kopirati Artetu, niti se elitni nogomet može mehanički preslikati na Maksimir, ideja je da čak i treneri s izgrađenim identitetom mijenjaju izvedbu kada tako bolje koriste svoje igrače. A Arteta je svojevrsni most prema usporedivijem modelu koji, unatoč sve manjoj buci, gura Garcia. Hajdukov trener protiv Ajaxa nije izmislio novu formaciju. Postavio je Alberta del Morala i Khalila Fayada ispred obrane, Dalissona između linija, Bambu i Šotičeka na krila, Šegu u vrh napada. Naizgled običnih 4-2-3-1. Ali ono što je Hajduk radio s tim rasporedom, osobito bez lopte, važnije je od prikaza.
Nizozemski analitičari, ujedno, prije utakmice nisu bili u neznanju, portal Ajax Showtime dan uoči gostovanja na Poljudu opisao je kako Hajduk iz 4-2-3-1 gradi napade s trojicom, pri čemu jedan bek ostaje dublje, a drugi dobiva slobodu odlaska prema sredini ili naprijed. Izdvojili su (i) Šimuna Hrgovića, Bambinu opasnost s krila i Šeginu ulogu u povezivanju napada, ali upozorili i na prostor koji Hajduk ostavlja nakon gubitka lopte.
Dakle, postojala je prilično jasna slika Garcijina nogometa, pa ipak, njegova je momčad pokazala kako suparnički posjed pretvoriti u vlastitu priliku: u 37. minuti Šotiček je presjekao Ajaxovu akciju, povukao napad i poslužio Bambu za 1:0, a u 56. Šego je visokim presingom osvojio loptu i asistirao Šotičeku. Dva pogotka, uz dva osvojena posjeda, kao dvije potvrde da organizirana igra bez lopte vrijedi koliko i kvalitetna izgradnja napada. Ajax je na kraju imao 57 posto posjeda, ali Hajduk 14 udaraca, od toga osam u okvir, nasuprot 12 pokušaja i četiri udarca u okvir Nizozemaca. Manji posjed nije značio manju opasnost, a veći posjed Ajaxu nije osigurao kontrolu utakmice.
- Kada govorimo o Garcijinu nogometu, pomislimo na posjed, strpljivo kruženje lopte i pozicijsku igru, no posljednjih mjeseci pokazao je nešto što mu je ranije nedostajalo: spremnost da način dolaska do cilja prilagodi okolnostima. U derbiju, na natopljenom Poljudu, nije inzistirao na estetici kada uvjeti to nisu dopuštali, a protiv Ajaxa nije pokušao pobijediti u statistici posjeda, nego Nizozemcima oduzeti udobnost izgradnje napada i napasti ih kada postanu ranjivi. I sam je poslije utakmice naglasio da želi organiziranu momčad s loptom, ali i njezino brzo vraćanje nakon gubitka. To je možda najvažniji dio njegove ideje - pojašnjava se za stolom, uz laptop umjesto pića.
- Presing nije samo pitanje borbenosti. Ako Šego krene prema stoperu, a Dalisson, Bamba i Šotiček ne prate pokret, Ajax lako pronalazi slobodnog igrača. Ako ga prate, ali veznjaci ostanu predaleko, jednom loptom preskače se prva linija. Mora postojati zajednički odgovor na situaciju. Garcia ga, barem u ovoj fazi sezone, sve češće dobiva. Ipak, bilo bi površno nakon pobjeda protiv Dinama i Ajaxa proglasiti ga taktičkim genijem, kao što bi bilo nepravedno Kovačevića proglasiti čovjekom koji ne razumije moderan nogomet. Dinamov trener prošle ga je sezone znao nadmudriti, a Hajduk je jesenas u Rijeci izgubio 3:0 upravo zato što su njegove slabosti u obrambenoj tranziciji kažnjene. Ni Garcijina momčad nije dovršeno djelo. Ali razliku je sve teže previdjeti: Garcia uspješnije povezuje uvjerenja sa zahtjevima utakmice, dok Dinamo prečesto djeluje kao momčad koja poznaje ideju, ali ne nalazi rješenja kada je suparnik poremeti - u dahu se analizira.
I postavlja pitanje: kada Dinamo izgubi loptu, tko prvi reagira? Tko mu zatvara leđa? Kada Mišić ostane pod pritiskom, gdje je sljedeća mogućnost dodavanja? Tko pokriva prostor kada Stojković ode naprijed? Koliko igrača napada prostor oko Belje? I može li momčad jednako odgovoriti s Mišićem, Kravcovom, Ivanušecom ili nekim četvrtim? To su mehanizmi koji stvaraju prepoznatljivu igru. Sustav samo određuje početne pozicije.
- Bobanova vizija zato ne mora biti pogrešna. Četvorica u obrani, dva krila, napadački nogomet i razvoj mladih kroz jedinstvenu metodologiju legitimni su ciljevi. Dobro je da klub zbog svakog lošijeg rezultata ne mijenja identitet. Ali identitet neće stvoriti sam raspored igrača, nego ono što oni ponavljaju iz akcije u akciju. Trenerov je posao da ih tome nauči, to uvježba i prenese na utakmicu.
Tu negdje, u "halfspaceu" između sustava i njegove izvedbe, krije se najvažnija poruka europskih taktičkih promjena. Najjači klubovi ne traže formaciju koja će riješiti sve probleme, nego jasne principe koji im omogućuju različite odgovore. Nekada je to 4-3-3, drugi put 4-2-3-1, a tijekom same utakmice raspored koji se u početnim grafikama ni ne pojavljuje. Bitno je da promjenom položaja ne izgube način igre. Dinamo i Hajduk, dakle, ne stoje pred pitanjem trebaju li slijepo pratiti europsku modu. Njihov je izazov ozbiljniji: mogu li stvoriti igru u kojoj pojedinac zna što mora učiniti, suigrač razumije zašto to čini, a momčad izgleda kao organizirana cjelina? Jer, zaključno, ne raspravlja se o 4-3-3, 4-2-3-1 ili nekom trećem modelu, raspravlja se - o nogometu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....