Gledamo li samo natjecateljske domete, Mario Kovačević je dolazak na klupu Dinama, od lipnja 2025. do studenoga 2026. godine (515 dana), opravdao trofejnim učinkom. U kontekstu očekivanja da Dinamo napreduje u igri momčadi i individualno, Kovačević nije ispunio očekivanja Uprave na čelu sa Zvonimirom Bobanom. Pritom mu je predsjednik dao i dovoljno vremena i potpunu podršku, zaštitio ga i onda kada bi malo tko to učinio, a za što je sada (kao i prije, ali medijski tiše) upravo on na udaru prozivki zvanih i nezvanih...

Snažan pritisak

Kad ga je Boban odabrao kao trenera novog ciklusa maksimirskog kluba, Dinamo je došao iz sezone bez trofeja. U prvoj sezoni Modri su s Kovačevićem vratili domaći primat, osvojivši prvenstvo i Kup. Kad je u pitanju Europa, sezonu prije Dinamo je igrao Ligu prvaka. Vrlo turbulentan nastup počeo je s jednim (Jakirović), nastavio s drugim (Bjelica) i zaključio s trećim (Cannavaro) trenerom sezone. Unatoč nerezonskim promjenama, debaklu s Bayernom (2:9) na startu, Dinamo je finiširao novi format LP-a s 11 bodova i tek zbog gol-razlike nije prošao dalje. Tereti mjena u struci i posljedične neuvjerljivosti momčadi negativno su se vratili u domaćoj konkurenciji. Rijeka je tada osvojila duplu krunu, Dinamo je unatoč zvučnim imenima ostao kratak...

Mario Kovačević je u Europi, u kvalitativno manje jakom natjecanju Europske lige, ostvario isti bodovni učinak, ali i plasman u kup-sustav. Uz domaću seriju pobjeda za nadmoćno osvajanje prvenstva i kupa, to je bilo ispunjenje klupskih ambicija za prvu sezonu novog kursa.

Boban je dugo štitio Kovačevića, no u nedjelju mu se i službeno zahvalio na suradnji

GORAN MEHKEK Cropix

Za drugu sezonu Dinamovo je vodstvo istaknulo da plan stvaranja dugoročnije grupe igrača nastavlja uz logičnu ambiciju da u domaćem okruženju potvrdi naslov prvaka, a da u europskom kupu momčad iskaže tehničko-taktički napredak. To nije podrazumijevalo ulazak u Ligu prvaka, iako je za to stvorena realna šansa. Čelnici Dinama tumačili su kako momčad još nije spremna za takve natjecateljske razine. Ono što se smatralo realnim to je da Dinamova igra u Europskoj ligi bude na višoj razini uvjerljivosti nego prošle sezone, kao potvrda da proces napredovanja momčadi (i pojedinaca) ide pravim putem. Na tom planu, natjecateljski gledano, Dinamov start bio je solidan. Osvojen je bod u gostima s Hapoelom BS, a u Maksimiru je svladan Anderlecht. U obje utakmice Dinamo je sačuvao svoju mrežu netaknutom. Problemi su, međutim, postajali sve očitiji u drugom pravcu. Dinamo je, za razliku od lani, igrao kvalifikacije za LP i imao više utakmica do početka prvenstva. Teret tih nastupa dodatno je otežan nametnutim javnim diskursom kako je ispadanje od Vikinga, na korak od LP-a i virtualnih 30 milijuna bonusa, debakl. Težina tih stavova samo je pojačala pritisak na Modre, koji su posljedično ispuhivanje očekivanja počeli plaćati i u HNL-u. Nakon startne tri pobjede prve naznake pada forme dogodile su se u Puli, gdje su Modri izjednačili u finišu utakmice. Gotovo u isto vrijeme kao prije godinu dana (tada izgubili) Pula je signalizirala probleme. No, za razliku od lani, Dinamo je nakon domaće teške pobjede nad Goricom (1:0) doživio istinski debakl na prvom idućem gostovanju, na Opus Areni (2:4). Treće gostovanje kod Hajduka donijelo je novi poraz, što je prilično žešće načelo ionako javno krhku Kovačevićevu poziciju...

Dinamo nije daleko od učinka lani u isto vrijeme, ali Hajduk se znatno podigao

GORAN MEHKEK Cropix

Što je zanimljivo u tom kontekstu? Dinamo je ovog trenutka, s utakmicom manje, na tri boda od lanjskog učinka u isto vrijeme, što u nekoj teoriji može donijeti (s Rijekom) isti lanjski bodovni učinak (25). Hajduk je, pak, na istom broju bodova kao lani (26), uz isti omjer 8-2-2 nakon 12 kola. Ono što čini razliku u tim "istim učincima" to je da (pojačani) Hajduk djeluje bitno uvjerljivije u igri, a što objektivnu potvrdu dobiva u dosadašnjim europskim (Konferencijska liga) nastupima...

Siva zona

Dakle, Hajduk je očito napredovao na planu kolektivne igre i individualno mu igrači djeluju bolje. Dinamo na planu kolektivne igre nije napredovao, a individualno je većina igrača pala u formi. U toj dinamici treba locirati uzroke zbog kojih je Mario Kovačević naposljetku morao odstupiti s klupe Dinama. Goli rezultat je na više-manje razini lanjskih faza i teško je sada tvrditi da Dinamo na kraju ne bi i s aktualnom situacijom i bivšim trenerom osvojio naslov. Vidljiv izostanak napretka u procesu stvaranja konkurentnije momčadi, međutim, snažno legitimira dvojbe u takvu perspektivu, bez obzira na to što je odigrana tek trećina prvenstva. No, dovoljan je to uzorak, nakon što je Kovačević ipak odradio 73 utakmice u 16 mjeseci, da se zaključi da se došlo do zida. Poraz od Rudeša samo je formalno to potvrdio...

Uzimajući u obzir njegovu eru (515 dana) i realne okvire ambicije i mogućnosti, Mario Kovačević nije promašaj Dinama, ali nije bio niti trener s kojim bi klub takve razine nastavio željena napredovanja. Realno je da se to dalo razumjeti i prije Rudeša, no Boban je očito bio dosljedan svojoj najavi da Dinamo pod njegovim vodstvom neće mijenjati trenere kao prije, čim bi rastao pritisak medija i širega javnog mnijenja. Takav gard može biti dobra preporuka onim trenerima koji bi mogli doći u Dinamo, a koji možda dvoje jer je u Maksimiru donedavno svaki medijski i ini forsing uslijed par loših rezultata bio početak "kraja" trenerima.

Podbacio s igrom

Jedan od tereta Kovačeviću bio je i taj što je klupa Dinama vrlo kompleksan posao. Nekad je jako važno biti dobar komunikator i "prodati dobru priču", gajiti prisnije medijske odnose. Pritisak oko Dinama bio je za Kovačevića vidljivo težak jer nije naviknut, jer te komunikacijske vještine nije razvio. Uz jezičnu barijeru, koja je također limitirala komunikaciju unutar svlačionice. No, te vještine su u pravilu kratkoročnog efekta, pogotovo ako se slijedi val javnog mnijenja i želi zadovoljiti njegove kriterije. Dugoročno je ključna ukupna tehničko-taktička kvaliteta, vještina upravljanja grupom igrača i stvaranje igre koja će biti najjači zaštitnik svim bočnim naletima. Tu se Kovačević nije uspio "izvući", što ne znači da nije dobar trener. Ovo je nogomet, a ne matematika, pa da svaka priča ima okvir jesi – nisi. U nekom klubu se poklope stvari, u drugom ne.

Zato i odabrati "pravog trenera" za željene ambicije i strategiju razvoja nije jednostavan posao. Pogotovo ne u Hrvatskoj, gdje je primjetna oskudica kvalitetnije struke, a postoje limiti u privlačenju one (kvalitetnije) inozemne, prije svega financijske prirode. Pogotovo ne u Dinamu, u čijem okruženju postoji kontinuirani pritisak da nešto ne valja, s trofejima i rezultatima, a kamoli kada izostaju...