Dalić i Mišić najveća su enigma Vatrenih! Otkrivamo pozadinu cijelog odnosa: Jedna stvar je možda ključna

Neke priče u hrvatskom nogometu uvijek će ostati u domeni drame. Bilo je tu izbacivanja, bilo je bijegova, kritičnih (prijelomnih) trenutaka hijerarhije, konfliktnih ostajanja na klupi, afektivnih izjava ili odlazaka, ali bilo je i nepozivanja. U svemu tome, gotovo niti jedan izbornik od Ćire Blaževića do danas nije bio iznimka.

Samim time nije ni Zlatko Dalić. Mnogo se rasprava vodilo o njegovim odlukama i pozivnicama, bilo je tu i svojevrsnih manjih i većih konfrontacija s klubovima, gdje nije jednom polemizirao možda i najviše s Dinamom. Recentno izostavljanje Diona Drene Belje i Luke Stojkovića, kao vedeta dominantne plave sezone, glavne su točke prijepora njegove "liste 26" za Mundijal, iako nismo posve sigurni da će potonji ostati "najbolji 27. igrač Hrvatske". Kod Stojkovića se, naime, osjeti prostor mogućeg proboja u elitno društvo, o čemu bi više trebao reći početak okupljanja i zdravstveno stanje, odnosno forma pojedinih igrača. Do 1. lipnja i finalnog popisa još je desetak dana...

Kako god, u tom gdjekad kompliciranom odnosu između Hiltona i Maksimira, jedan igrač stoji kao "nulta točka" svojevrsne argumentacije onih koji tvrde da Dalić nedovoljno cijeni Dinamo, ali i HNL. On je - Josip Mišić.

- Kapetan Dinama, nositelj igre i najvažniji igrač. To je pokazao i Boban koji ga je ostavio nakon što je otpisao neke druge igrače - rekao je Dalić pa objasnio zašto Mišić nikada nije ozbiljnije dobio priliku među Vatrenima.

- Imali smo neka mlađa rješenja, a tada su bili tu Marcelo Brozović, Ivan Rakitić i Mateo Kovačić. Tad ga nismo zvali i sada je vrijeme za neke mlađe igrače. Kad ga nisam prije zvao, sada nisam o tome razmišljao - potenciraju mediji ekskluzivno Dalićevo obraćanje na tu temu, no izbornik je identično pitanje dobio i prije, recimo, četiri godine uoči katarskog Mundijala. Tada je, pak, ovako objasnio Mišićevo nepozivanje:

- Nije bilo puno dilema oko popisa. Uvijek će biti onih koji nisu sretni s izborom. Za Kristijana Jakića smo se odlučili jer može odigrati tri pozicije. Mišića nisam vodio jer ne želim da na SP ide netko tko prvi put igra za reprezentaciju...

Iza Zlatka Dalića, pritom, kao nepobitni argument stoje rezultati. I činjenica, istina, da svjetski nogomet kroz povijest pamti nemali broj velikih igrača koji nisu bili komplementarni s izbornicima ili njihovim idejama. Mišić, definitivno, spada u tu kategoriju. Teško je, naime, pronaći igrača koji je u domaćem nogometu ostavljao toliko snažan dojam kontrole utakmice, a istodobno u reprezentaciji nije postao čak niti fusnota.

Izbornik Hrvatske nekoliko je puta pokušao objasniti svoje rezone oko nepozivanja Mišića u kadar Vatrenih

LEONARDO FERNANDEZ/GETTY IMAGES/PROFIMEDIA Leonardo Fernandez/getty Images/profimedia

Od prvog dana svog mandata, Dalić je reprezentaciju postavio kao odraz hijerarhije, povjerenja i karaktera. Njegovi vezni redovi nisu bili samo pitanje kvalitete, nego i kemije. Nije slučajno da su kroz njegovu eru toliko važni bili Brozović, Kovačić, Rakitić i Luka Modrić. Ne samo zbog talenta, nego zbog jasno definiranih uloga i međusobnog razumijevanja. U takvom sustavu za Mišića gotovo da nikada nije postojao “pravi trenutak”; dok je Brozović bio fizički i taktički motor momčadi, Mišić je djelovao kao njegova sofisticiranija, sporija, pozicijski elegantnija verzija. Načelno, bio je drugačiji profil. Tu, možda, i leži srž cijele priče: Mišić nije imao nesreću da bude loš, već je imao nesreću da se pojavio u eri možda najboljeg hrvatskog veznog reda u povijesti.

- I ja sam se trebao izboriti sa svojim egom, ali kada sebe pogledaš u ogledalo, moraš dobiti odgovor da su ispred mene bili Luka, Raketa, Kova, Broz... - reći će jednom i Milan Badelj, koji je, primjerice, baš uoči Rusije, kao i Ćorluka, doduše, prihvatio ulogu svojevrsne submisije vlastitih razmišljanja u službu ideja, momčadi, konačno i rezultata.

Ipak, odlazili su zadnjih godina i Rakitić i Brozović, no priliku su počeli dobivati Jakić (spreman se žrtvovati i na desnom beku!), sada Nikola Moro. Time su pitanja u Maksimiru postajala sve glasnija, sukladno Mišićevu iskoraku van granica HNL-a: Dinamo je prekidom euro-frustracija postajao europski konkurentan, a Mišić je ujedno igrao možda i najbolji nogomet karijere. Kontrolirao je ritam Dinama, izgledao europski ozbiljno, djelovao kao igrač koji razumije prostor sekundu prije drugih. U nekim europskim utakmicama Dinamo je preko njega doslovno disao. No, reprezentacija je i dalje ostajala zatvorena.

Dalić je pritom uvijek birao vrlo oprezan ton kada je govorio o njemu. Nikada nije osporavao kvalitetu, ali se između redaka osjećalo da Mišića ne vidi kao igrača koji mijenja hijerarhiju reprezentacije. Bilo je, dakle, trenutaka kada je javnost očekivala barem ozbiljniju reprezentativnu nagradu, ne nužno kroz mjesto startera, nego kroz poziv kao potez kojim ga na neki način "vidi". Mišić je, međutim, često ostajao između - dovoljno dobar da ga se zaziva, karakter je konačno dokazao i kroz povratak nakon teške bolesti, a nedovoljno “Dalićev” da postane standardan.

Kako čujemo, Mišić nikad nije potezao tu temu, nije ni njegov agent Mladen Grgić (Ante Budimir je njegov igrač također), ali nije niti Dalić. Nije, dakle, bilo internih prijepora, već je priča ostala "izgubljena u prijevodu". Ili je, reći će neki, Dalić okolnim putem shvatio (doživio) Mišića kao igrača koji je kroz karijeru pokazivao da traži i da treba - igrati. To dokazuje i njegov put, u kojem se nije zadovoljavao biti "back-up" opcija, ili je bio spreman i mijenjati sebe, ali da bi igrao. Realno, u Dinamo je došao kao "osmica", ali se potrebom momčadi i trenerskih zahtjeva spremno odlučio za "doškolovanje" za poziciju "šestice", na kojoj je, konačno, i iskoračio na današnji nogomet. Je li (i) u tome Dalić inzistirao na klincima, spremnima podrediti se, prihvaćajući klupu, zna samo izbornik.

Dalićev stil vođenja, pragmatičan i konzervativan, ali nesumnjivo učinkovit, što uostalom i dokazuju njegove izjave, stavovi, pa i popisi, ponekad kao nus-produkt proizvodi i kolateralne žrtve. A Josip Mišić je jedna od njih. Možda je baš zato okus cijele ove priče pomalo opor, mnogima i nepravedan. A Dalića je ujedno oduvijek, povrh svega, najviše smetalo i klupsko ili medijsko guranje pojedinih igrača, izazivajući i otpor, inat.

Nikad nećemo saznati što bi bilo da je Mišić dobio šansu. Iz (ne samo njegova) konteksta, ostaje žal i dojam da hrvatska reprezentacija nikada nije do kraja istražila što sve može dobiti od nogometaša takvog profila. Možda ga je vrijeme jednostavno sustiglo u pogrešnoj generaciji. Možda bi u nekoj drugoj Hrvatskoj imao 50 nastupa i status ključnog organizatora igre. A možda reprezentativni nogomet jednostavno ne nagrađuje uvijek najfinije igrače, nego one koji se najbolje uklope u postojeći poredak.

U ovoj, Dalićevoj Hrvatskoj, Josip Mišić ostao je baš to: nogometaš kojem su se mnogi divili i dive, kojeg i treneri i suigrači u Dinamu zadnjih osam godina vide kao "tog", kojeg su treneri suparničkih momčadi respektirali i respektiraju, koji je personificirao Dinamo posljednjih, povijesnih godina, kojeg je i Zvonimir Boban u svojoj slagalici vidio kao apsolutno "nultu točku" novog Dinama, ali koji, eto, nikada nije postao reprezentativna, odnosno - Dalićeva priča.