Javnost ga je dočekala s velikim nepovjerenjem, a onda je svima pokazao kakva je klasa

Mario Kovačević u Dinamo nije došao s velikim marketinškim oreolom ni statusom zvijezde hrvatskog nogometa. Nije bio “projekt javnosti”, niti trener kojeg su gurale stare slave i velika imena. Dapače, začuđujuće je bilo nepovjerenje s kojim su ga stručnjaci, mediji i navijači dočekali u Maksimiru.

Kovačevićev trenerski put oduvijek je bio takav, sve je napravio – radom, upornošću i rezultatima. Upravo zato njegova priča u mnogočemu djeluje ozbiljnije i zdravije od brojnih prethodnih pokušaja Dinamove potrage za idealnim trenerom.

U hrvatskom nogometu često se traže instant rješenja. Jedan poraz izaziva krizu, dvije pobjede stvaraju euforiju. Dinamo je posljednjih godina često lutao između ideja, stilova i kratkoročnih rješenja, a momčad je nerijetko izgledala kao skup kvalitetnih pojedinaca bez jasnog identiteta. Kovačević je imao jasan identitet, samo što je trebao nekoga poput Zvonimira Bobana da to jasno prepozna i bez imalo ustezanja stane iza njega. Kovačevićeve momčadi uvijek su imale strukturu, disciplinu i logiku. Ne traži nogomet radi dojma, nego nogomet koji donosi i igru i rezultat.

HUNS

Njegov put najbolje pokazuje kakav je trener. Nije preskakao stepenice niti živio na staroj slavi igračke karijere. Radio je u manjim sredinama, prolazio težak put i gradio autoritet bez zaštite velikog imena. Takvi treneri često razviju ono što je u modernom nogometu možda i najvažnije – sposobnost upravljanja svlačionicom. A Dinamo je klub u kojem trener prije svega mora znati kontrolirati pritisak, ego i očekivanja.

Posebno je zanimljivo što Kovačević djeluje kao trener koji razumije hrvatski nogometni mentalitet. Zna koliko je važno povjerenje igrača, ali i koliko brzo svlačionica “pojede” trenera koji nije dosljedan. U Dinamu se često događalo da trener izgubi autoritet čim krenu prvi problemi. Kovačević je sve te porođajne probleme prebrodio, koliko god su ga mjesecima pritiskali.

Naravno, voditi Dinamo nije isto što i voditi klubove u kojima je radio dosad. U Maksimiru se ne mjeri samo pobjeda, nego način pobjede. Dinamo mora stvarati igrače, osvajati trofeje i igrati Europu. To je ogroman teret, pogotovo u sredini koja svakodnevno proizvodi pritisak i nervozu. I sve je to Kovačević upoznavao, prihvaćao i učio u hodu. Na proljeće nam je svima demonstrirao da je trener koji doista brzo uči i prilagođava se.

Jedna stvar već sada djeluje jasno – Dinamo je dobio trenera koji ne živi od priče, nego od rada. A nakon godina lutanja, upravo je to ono što mu je najviše trebalo.