Priča traje desetljećima, no sredinom ovoga tjedna ušla je u kulminaciju. Ono što, realno, generacije čekaju trebalo je napokon dobiti svoj obris. OK, jasno, nije se moralo, a ni moglo svidjeti svima, no očekivao se ipak širi konsenzus. Potvrde. Zanesenosti, općeg kompromisa.
- Ubili su se, svi zajedno, ali vjerujem da su dobro izabrali. No, bit ćeš iznenađen izborom - čuli smo još u srijedu ujutro.
U žiriju je sjedilo devetero ljudi - šest arhitekata/stručnjaka (Toma Plejić, Vasa Perović, Kersten Geers, François Chas, Mia Roth-Čerina i Nenad Fabijanić) te Zvonimir Boban, Tonči Glavina i Tomislav Tomašević. Zamjene su bili Vjera Bakić, Iva Hudan i Luka Korlaet. Uz sam žiri postojao je i širok krug 12 stručnih savjetnika za urbanizam, konstrukciju, promet, stadion/sport, propise itd.; među njima posebno iskače David Hines iz David Hines Sports Consulting iz Velike Britanije kao specijalistička stadionska ekspertiza, a ne samo arhitektonska. Kada se priča svela na pet finalista, doznajemo, jednu od ključnih uloga odigrala je originalnost rješenja i njegova veza s postojećim Maksimirom, odnosno svojevrsni hommage velikom Vladimiru Turini. I ni ona nije prošla olako. Moglo se, naime, čuti da stadion ne smije odražavati samo arhitektonsku ideju, nego prije svega vlastitu, osnovnu - stadionsku funkciju. Prijepora je, dakle, bilo, ali su na kraju presudili arhitektonska originalnost i odnos prema prostoru.
A trijumfalni VG13 Architects Studio Associato relativno je mlad milanski arhitektonski ured koji su 2017. osnovali Tommaso Fantini i Alberto Rossi. Obojica su školovani na prestižnoj Accademiji di Architettura u Mendrisiju, u tridesetim su godinama, a afirmirali su se ponajprije kroz međunarodne arhitektonske natječaje i autorski prepoznatljive projekte. Iza sebe, ujedno, nemaju iskustvo gradnje velikih nogometnih stadiona, pa će novi Maksimir, bude li realiziran prema njihovu rješenju, biti uvjerljivo najveći projekt njihove dosadašnje karijere.
- Zagreb je jedinstven spoj srednjovjekovne povijesti, monumentalnog historicizma i secesije, uz potpis Bollea, Felbingera, Schuechta..., apsolutno, ali po nama je Zagreb važan i po hrabrom poslijeratnom modernizmu, pa i brutalizmu, od "raketa" na Vrbiku, preko Novog Zagreba, Vitićeva nebodera, konačno i Turine. I kada se razmišljalo u kojem smjeru ići, dominantna je bila vizija djela koje neće biti konfekcija kao u gotovo svim novodobnim stadionima svijeta, tzv. Arenama, ili preslika neke katarske priče koja sa Zagrebom nema veze. Ideja, nit vodilja, bio je San Mamés, dom Athletic Bilbaa, otvoren 2013. i dovršen godinu poslije, kao unikatno djelo koje je gradu dalo novu, živu arhitektonsku vrijednost - pričaju nam ekskluzivno naši izvori.
- Dakle, da, željeli smo "signature" stadion Zagreba i Dinama, nismo željeli biti nalik drugima niti slučajno. Ovo, u neku ruku, jest hommage ZG-brutalizmu, ali i Turini, starom Maksimiru, Dinamu, navijačima, s time da cijeli koncept ima širi građanski smisao koji s dvoranom, atletskim stadionom i šetnicama te otvorenim prostorima diše s Gradom. Nije zatvoren, već se otvara, zato i jest ideja bila otvoriti ga, pogotovo prema Maksimiru, pa da u kadar uđu i park, i tramvaj, grad konačno - saznjemo "iznutra" tijekom četvrtka, uz zaključak:
- Ovdje se slušalo sve, ali odluka je bila skladnost potrebe, funkcionalnosti i elementarnog suživota s obzirom na lokaciju. Da, nije generički, "običan", već je poseban, naš... Čak je i Francuz u žiriju, s iskustvom i godinama promatranja ovakvih natječaja, rekao da je oduševljen.
Ideja se, ujedno, može modificirati, pogotovo oko "rupa" koje bi se trebale zaštititi pleksiglasom, jer Zagreb od listopada do travnja živi s vremenskim uvjetima, no ni ta mogućnost modifikacije mnogima nije donijela utjehu. Dapače...
"Ako se slušalo grupu o jednoj tribini, onda članovi zaslužuju da ih se također posluša. Čekali smo i nadali se novom stadionu, samo da bismo doživjeli novi Maksimir koji izgleda kao da je netko pogrešno namontirao krov na stari. Nećete valjda upropastiti jedinu priliku koju ćemo imati da bismo gledali Dinamo na stadionu kakav navijači, članovi i sam klub zaslužuju", sukus je razmišljanja dijela ljudi koji su se dali u borbu za Maksimir i koji su nam se javili.
Postoji, naravno, dio dinamovaca koji čvrsto stoji iza izbora, no postoji i značajna oporba...
- Maksić je Maksić, ali stvara PTSP, koji novi Maksić opet budi. Pitanje je samo je li želja bila zadovoljiti arhitektonske standarde, i to ljudi koji rijetko svraćaju na stadione, a pogotovo ovaj naš, ili ipak ponuditi ono ključno: standard i komfor ljudi koji tamo dolaze. Nisam siguran da smo zadovoljili sve potrebne komponente - javio nam se i čovjek upućen u problematiku.
S jedne strane, dakle, smatra se da je potrebno vrijeme kako bi se ljudi saživjeli s projektom, iz neke "sredine" dopiru glasovi da izbor valja dodatno evaluirati, dok s druge strane natječaj ima svoju propisanu proceduru: eventualno osporavanje rezultata ide kroz žalbeni postupak, a ni poništenje nije stvar političke ili navijačke odluke preko noći, nego zakonski precizno definiranih uvjeta. Navijači koji su bili dio duge borbe za Dinamo i Maksimir, međutim, ostaju - zatečeni. Poput jednog od demokratskih prvoboraca iz redova udruge Zajedno za Dinamo, Dragutina Srebaka:
- U sportski dio funkcioniranja kluba se ne petljamo jer on tu zna bolje od svih. Ali, molim lijepo, u stadion kojeg ćemo ostaviti našoj djeci ćemo se itekako miješati dok se ovaj projekt ne poništi. Predsjednik apsolutno zna više o nogometu od nas jer je, između ostaloga, više puta bio na travnjaku Maksimira od bilo koga, ali mi znamo o tribinama više od njega jer smo malo više puta od njega pokisli na stadionu. I to dolazeći unatoč - stresu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....