Bila je jesen 2019. Javio se Goran Vučević, u to vrijeme skaut Barcelone zadužen za traženje pojačanja iz Europe za prvu momčad.
- Nazvao me kolega skaut iz Barcelone, raspituje se za jednog klinca iz Dinama, ime mu je Ivan Šaranić. Jesi ga možda gledao? - upitao je Vučević.
Šaranić je bio jedan od najboljih izdanaka Dinamove tada fantastično obećavajuće generacije 2003., u kojoj su igrali Martin Baturina, Tomislav Duvnjak, Bartol Barišić, Vinko Rozić, Viktor Kanižaj, Ante Crnac (doduše, uglavnom pričuva Barišiću)... Svi su redom bili nositelji kadetske reprezentacije Hrvatske, a Dinamo ih je tretirao kao "igrače s pet zvjezdica" na kojima će zaraditi velike novce.
Šaranića sam te jeseni pogledao u pet prvenstvenih utakmica. Bio je poseban igrač, lakoćom je nizao suparnike kontrolirajući loptu fantastičnom ljevicom, koju je krasio i gromovit, vrlo precizan udarac. U svakoj od tih pet utakmica postigao je barem jedan pogodak, većinom vrlo efektno.
Imao je Šaranić pregršt sjajnih odlika - od spomenute ljevice i udarca, preko driblinga, smisla za igru, dugih lopti... Međutim, imao je i nekoliko mana. Nije volio previše trčati, posebno ne u fazi obrane. Još veći problem bio je evidentan manjak ambicije - zabio bi gol ili dva, napravio poneki raskošan dribling, što bi uglavnom ispunilo njegovu nogometnu glad i do kraja utakmice se više ne bi trudio na isti način.
Kako je u veznom redu igrao uz Baturinu, tako se lijepo moglo vidjeti koliko su karakterno različiti, koliko god nogometno obojica imali izvanserijski talent. Baturina nikad nije težio samoisticanju te je uvijek poštivao sve zadatke koje je imao, uz puni respekt suigračima i suparnicima. Šaranić je živio od dva ili tri poteza na utakmici.
Na jednoj su mi utakmici ispričali da i nogometno i karakterno podsjeća na starijeg brata Zvonimira, koji je također bio velika nada Dinama, možda i veća od Ivana, ali nikad nije zaigrao ozbiljan seniorski nogomet. "Nije mogao izdržati ono što je nogometni profesionalizam zahtijevao", opisali su razloge zbog kojih je Zvonimir brzo završio s nogometom.
Ispričao sam tada Vučeviću dojmove o Šaraniću, on ih je prenio kolegi skautu iz Barcelone, koja se nešto kasnije i javila ljudima koji su brinuli o Šaranićevoj karijeri, ali ništa konkretnije se nije dogodilo. Kažu da je Zdravko Mamić tada izvjesio cijenu od 10 milijuna.
Dvije godine kasnije Šaranić je debitirao za prvu momčad Dinama i to baš na svoj 18. rođendan. Tadašnji trener Damir Krznar uveo ga je u tri utakmice u nizu, u trećoj, protiv Šibenika, ušao je baš umjesto Martina Baturine te u završnici utakmice asistirao Stefanu Miliću za jedini gol na utakmici. Tada se činilo da bi Šaranićev talent vrlo brzo mogao eksplodirati i da bi tandem Baturina - Šaranić mogao obilježiti Dinamove godine koje slijede.
Nažalost, to se nije dogodilo. Šaranić se nije mogao nametnuti u prvoj momčadi pa je iskustvo skupljao igrajući u drugoligaškom društvu za Dinamo II. Zabio je u 21 utakmici 3 gola uz 5 asistencija, što je bio vrlo solidan učinak za 18-godišnjaka. Kako se ni u ljeto 2022. nije mogao izboriti za minutažu u prvoj momčadi Dinama, uslijedio je odlazak u slovenskog prvoligaša Bravo. Tamo je dobro krenuo, ali kako je sezona odmicala, tako mu je minutaža kopnila. Na sljedećoj posudbi u Varaždinu bilo je još gore, u četiri utakmice dobio je ukupno 47 minuta. Nakon toga mu je i Dinamo dao raskid ugovora i čiste papire...
Šaranića je put odveo do Dugopolja i nove drugoligaške avanture u kojoj je sa 6 golova i 2 asistencije opet ostavio solidan dojam, dovoljno dobar da ga Goran Tomić dovede u Al-Bataeh iz Dubaija. Nažalost, ni tamo Šaraniću nije baš išlo, imao je i nekih zdravstvenih tegoba, pa je i tu epizodu brzo završio.
Jesenas je u Sesvete stigao s 22 godine i karijerom koju su mnogi već proglasili neuspješnom, posebno s gledišta talenta koji je imao. U prvih 10 kola nije postigao pogodak, niti je ijednu utakmicu igrao svih 90 minuta. Nije bio dovoljno spreman ni za drugoligašku razinu nogometa. Međutim, kad se dovoljno spremio i uhvatio formu, uslijedila je eksplozija - 14 golova uz 3 asistencije, uz još uvijek neslužbeni status najboljeg igrača Prve NL.
Pogledao sam nekoliko njegovih utakmica u Sesvetama. Ljevica mu je i dalje moćno oružje, samo što sada s njom prijeti kao krilni igrač, a ne vezni, što je njegova prirodna pozicija. U međuvremenu je shvatio što je nogomet, trči i u fazi obrane, trudi se biti koristan za momčad, manje ga okupira želja za efektnim potezima, a više učinkovitost i racionalnost.
Nije slučajno dospio na popis većine klubova iz SHNL-a, kao i nekoliko slovenskih te BiH prvoligaša. Čujemo da će vrlo vjerojatno u Istru 1961, tamo ga je Saša Bjelanović uvjerio da će imati najbolje uvjete za novi igrački iskorak. Malo je na našim prostorima igrača koji imaju takvu ljevicu i osjećaj za gol.
Šaranić je još uvijek mlad igrač, pred njim je 10 ili 15 najboljih godina karijere. Itekako dovoljno prostora da prezentira puno od onog svog čudesnog talenta koji smo gledali kad je imao 16. Šaranić je i dokaz kako ne sazrijevaju svi igrači jednako, neke jednostavno moramo duže čekati, nikako ne i dići ruke od njih.
Možda Ivan Šaranić više neće biti igrač koji će moći igrati uz bok Martina Baturine, ali sigurno može biti igrač koji će oplemeniti sve siromašniju scenu SHNL-a. A od takvih igrača živi svaka liga. Hoće li Šaranić uspjeti, ovisit će najviše o njemu. I do sada je bilo tako, ali on nije bio spreman izdržati taj teret. Sada doista izgleda kao mladić koji je svoje lekcije prošao i u njima naučio ono što je trebalo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....