Igrači SHNL-a za najboljeg igrača sezone izabrali dinamovca koji je do nedavno samo ‘obećavao‘

Dion Drena Beljo (24) od ove sezone više nije "centarfor koji obećava", niti igrač kojeg treba čekati. Beljo je s dolaskom u Dinamo izrastao u gotovog igrača, rasnog golgetera, najboljeg igrača HNL-a. Brojni upitnici koji su stajali iznad Beljina imena u ovoj su sezoni prebrisani kao gumicom. OK, izbornik Zlatko Dalić nije ga pozvao na Svjetsko prvenstvo, jer nije siguran da Beljo može biti toliko dobar i na najvišoj razini.

Je li Dalić u pravu ili je ipak pogriješio, doznat ćemo kad se Beljo otisne u inozemstvo. I toplo se nadamo da to neće biti već ovog ljeta, jer vjerujemo da će sljedeće sezone biti još bolji, a onda i još spremniji da u drugom inozemnom pokušaju ostavi puno dublji trag, kakav njegov talent zaslužuje...

Beljo zabija na sve načine – glavom, lijevom, desnom nogom, iz okreta, nakon driblinga, iz kontri ili protiv postavljene obrane. Beljo zabija kao klasična "devetka", ali igra kao moderan napadač.

Njegov nogometni profil odavno intrigira stručnjake. Još dok je bio mlađi, treneri su isticali da posjeduje rijetku kombinaciju fizičke snage, tehnike i osjećaja za prostor. Kad sa svojih 195 cm primi loptu i zagradi se, gotovo je nemoguće oteti mu je, jer ima prepoznatljivo malonogometnu tehniku. Upravo zato često se naglašavalo kako mu je iskustvo malog nogometa pomoglo u razvoju igre u skučenom prostoru i brzini reakcije. Beljo nije napadač koji samo čeka loptu u šesnaestercu – on sudjeluje u igri, spušta se po loptu, razigrava suigrače i može sam stvoriti višak.

Njegov put nije bio linearan ni lagan. Nakon eksplozije u Istri, nešto manje po povratku u Osijek, otišao je u Augsburg, gdje se nije uspio odmah nametnuti u Bundesligi, ali upravo su mu Njemačka i kasnija epizoda u bečkom Rapidu donijele ono što mnogim talentima nedostaje – sazrijevanje. U Austriji je pokazao da može nositi napad ozbiljne momčadi, igrati pod pritiskom i kontinuirano zabijati. Povratak u hrvatski nogomet nije bio korak unatrag, nego platforma za eksploziju.

Don Beljo

HUNS

Njemački i austrijski mediji znali su ga opisivati kao napadača "starog kova u modernom nogometu", dok su treneri isticali njegovu radnu etiku i mentalitet. Beljo nikada neće biti igrač koji će živjeti od agresivnog presinga usmjerenog na zadnju suparničku liniju. Beljo nije Mario Mandžukić ili Franjo Ivanović. Beljo je profilno možda najsličniji Robertu Lewandowskom, aktualnom napadaču Barcelone i jednom od najboljih centarforova svijeta u ovom stoljeću. Ni poljski veteran nikada nije živio od presinga, nego od fenomenalne realizacije.

I Beljo će stoga cijelu karijeru morati paziti kakve klubove odabire. U Dinamu je procvjetao zato što ima momčad koja inzistira na igri, koja stoji visoko i koja je često pred suparničkim kaznenim prostorom. Beljo nije igrač za momčadi koje stoje u bloku oslanjajući se na kontre i polukontre. Nikada to neće biti njegov nogomet. Zato će pomno birati sredinu u kojoj će pokušati otići na još višu razinu kad dođe vrijeme da napusti Dinamo.

U zaključku, Beljo ni izbliza nije igrač koji je dosegnuo plafon. Sa 24 godine ulazi u razdoblje u kojem napadači obično dostižu punu zrelost. Ako nastavi ovim tempom razvoja, sljedeća sezona mogla bi biti ona u kojoj će definitivno potvrditi status napadača za najvišu europsku razinu.

U Maksimiru ga u inozemstvo neće pustiti bez 20 milijuna eura. Je li to realno? Beljo je mlad, visok, stasit, sjajno razumije nogomet i vrhunski je golgeter. Takvih je na nogometnom tržištu jako, jako malo. I to već doista godinama...