Pod dojmom ishoda sa svim karakteristikama sportske tragedije, razočarani teško prihvatljivom spoznajom da već u šesnaestini finala moramo završiti turnir u kojem smo tek podignuli formu i bili spremni ponovno šokirati favorite, mnogi će reći kako smo u Torontu doživjeli najdramatičniji poraz od Beča 2008. godine, ali ne zaboravljamo Lens 2016. i Euro, kad smo pali također od Portugala 1:0 u produžetku, a nikako ni Leipzig 2024. godine i gol primljen od Italije u 98. minuti. Hrvatska je na dva natjecanja imala nešto sreće, u Rusiji i Kataru, ali koliko je puta imala nesreću, to je apsurdno.
Nije to samo nesreća
Međutim, nije to bila samo nesreća, znamo dobro, čak najmanje neseća, nego i pogreške Vatrenih koji su olako primili dva gola na način za koji smo znali da nam je bolna točka, ali i jak dojam da su suci protežirali Portugal. Od malih odluka u igri do ključnih. Pa, ljudi, za igrača utakmice FIFA je izabrala najlošijeg na terenu, Cristiana Ronalda, treba li tome da je ovdje sve biznis, marketing i interes išta dodati!
Hrvatska je nakon stanke za osvježenje u drugom poluvremenu totalno dominirala između ostaloga zato što Portugal nije mogao podnijeti da ima na terenu dva napadača, od kojih se Ronaldo šetkao. Tu vrstu zamjene Roberto Martínez je taman spremao, kad su suci režirali jedanaesterac. Da se kazneni udarac nije dogodio, oni bi svejedno išli va banque, a Hrvatska imala figuru viška da mirno završi utakmicu. Jedino pitanje koje možemo postaviti Jarredu Gillettu jest koliko je puta u Premier ligi za držanje dva igrača kod kornera zvao da se sudi kazneni udarac? I Espenu Eskasu zašto ga je poslušao, kad je sam iz blizine sve vidio i rekao da nema penala.
Takav, bolan, frustrirajući kraj ostavlja okus prevare, ali i determinira kompletnu ocjenu Mundijala, koja je za Hrvatsku školska trica. Po rezultatu zapravo dvojka, ali zbog utakmice s Portugalom u drugom poluvremenu koje je jedno od najboljih koje su Vatreni odigrali posljednjih godina, dižemo na tri. To je ujedno možda i najkvalitetnija utakmica dosadašnjeg dijela Svjetskog prvenstva. Nakon tri osvojene medalje i tri svjetska prvenstva na kojima nismo prošli skupinu, prvi put Vatreni su prosječni. Otišli su kao drugi iz skupine, ali tu su stali. Šesnaestina finala nije podbačaj, no ne može zadovoljiti nikoga. Suze igrača, tuga i gorčina izbornika i bijes navijača dovoljno o tome govore.
Nesretni se vraćamo iz SAD-a i Kanade, ali ne i kao poraženi. Pritom uopće ne mislimo na "junačku pogibiju", jer ona je plašt u koji se vole zaogrnuti gubitnici, već na spoznaju da Hrvatska vrijedi i da već na sljedećem Euru imamo pravo vjerovati kako ćemo naplatiti zlo koje nas je snašlo. Ova momčad trenutačno nema snagu najbolje iz 2018. godine, ali da je bilo malo više pameti i poštenja, mogli su se izgraditi novi asovi europske razine. Kroz dvije godine stignemo se dodatno ojačati i vratiti u završnicu.
Hrvatska će se vratiti!
Za Hrvatsku, kao brojčano malu državu, uvijek će reći – uspjeh je već kad se plasira na SP. Jest, ali to nije sve. Čekaju nas jake utakmice Lige nacija, ciklus Eura, doći će do određenih promjena i još nekih novih imena u nacionalnoj vrsti, ali Petar Sučić, koji je pokazao da je već sad igrač visoke europske razine i da je u njemu Hrvatska dobila kapitalca, Martin Baturina i svi koji su u najboljim godinama, zajedno s nekoliko senatora, dobit će šansu ovo ispraviti. To je najveća utjeha nakon Toronta – Hrvatska će se vratiti!
Na Euru 2008. tragičnost događaja bila je veća zato jer se radilo o vodstvu stečenom u 119. minuti i golu za 1:1 primljenom u 122. minuti. Potom porazu s bijele točke. Turci su slavili, a užas Hrvata bio je jači utoliko što dotad tako nešto nismo iskusili. Šok. Ovaj put poveli smo bitno ranije, potom neshvatljivo pali u koncentraciji, što je donijelo opasnosti pred našim golom, i baš kad je portugalski izbornik spremao četiri zamjene, grubo smo pogriješili, Mateo Kovačić dao je neuhvatljivu loptu za Dominika Livakovića, korner, prekidi i centaršutovi su nam nedopustivo slaba karika, jedanaesterac navučen za Portugal, poravnanje, pa odlična igra i niz šansi za 2:1, slabija završnica, gol suparnika za 2:1 koji nismo smjeli primiti i poništeni za 2:2. Kao da je filmski scenarij. Koliko li je samo igrača klizilo od junaka do tragičara. I konačna presuda za monitorom. Sve to, što je odličnu utakmicu pretvorilo u cirkus sa 19 minuta nadoknade, ostavilo je dojam da nikad nije bilo gore. No, ništa manje stresno nije se zbilo u Lensu i Leipzigu, samo ne s tako puno sadržaja.
Ovo ne smije ostaviti dalekosežne posljedice za Hrvatsku, što se dogodilo, dogodilo se, kao i u Kataru, jako pogrešno bi bilo jačati narativ da nam se ne dopušta da rušimo favorite jer postoje privilegirani na terenu u odnosu na nas. Čak i ako je istina, u sportu pobjeđuju jaki, a ne žrtve. Zato prvenstveno moramo gledati sebe i kako da si sami ne pucamo u koljeno. Na drugo ne možemo utjecati.
Na ovom Mundijalu igrali smo dobro prvo poluvrijeme s Engleskom, ali i pokazali slabosti koje su se ponovile s Portugalom, skromno s Panamom, no pobjednički, te većim dijelom vrlo dobro s Ganom (2:1). Zabilli smo šest golova u četiri susreta, primili sedam, a nitko nije bio strijelac više nego jednom. Obrana nam je neuvjerljiva i to je velika tema za budućnost. Za razliku od izbornikovih najava da će sada zadnji red biti najjači dio ekipe, bio je najranjiviji. Kroz poboljšanja u igri i nove igrače tražimo svoj put ponovno prema nekom budućem polufinalu ili finalu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....