Proteklih tjedana i mjeseci HNS se pohvalio velikom ofenzivom. U ožujku je objavljeno da je hrvatsko nogometno državljanstvo dobio Adrian Segečić, 21-godišnjak koji je prije toga nastupao za mlade australske vrste, potom su u svibnju objavljene vijesti kako su Hrvatsku odabrali i 16-godišnji Filip Pavić, dotad reprezentativac Njemačke U16, te David Vujević, 19-godišnjak rođen u Švicarskoj i član Züricha. Čvrsto korača HNS putem koji je davno utabao. Sjetimo se koliko su radosti Lijepoj Našoj donijeli igrači koji su imali i druge, vrlo ozbiljne opcije. Ivan Klasnić je odbio poziv Rudija Völlera i umjesto Njemačke izabrao Vatrene, Josip Šimunić je u njih stigao iako je mogao igrati za rodnu mu Australiju, isti odabir imali su i Mladen Petrić i Ivan Rakitić, koji su prije toga bili mladi švicarski reprezentativci.
Kad Hrvatska zove, mnogim Hrvatima iz dijaspore srce zakuca drugačije, uostalom, kao i njihovim kolegama rođenim u domovini. I to je, definitivno, jedan od razloga velikih hrvatskih uspjeha. No iako ti bijegovi nogometnih "prebjega" u pravilu u "ostavljenim" državama izazivaju razočaranje i bijes, činjenica je da HNS nema originalnu recepturu. Praktički svi savezi diljem svijeta, ako im se za to ukaže prilika, čine isto. Reprezentacije su prepune nogometaša koji su nekad nastupali za neke druge nacionalne vrste. Uglavnom u mlađim kategorijama, ali i na seniorskoj razini. FIFA je zato i morala reagirati pa je "prebjezima" mogućnost promjene nogometnog državljanstva ograničila samo ako su za neku reprezentaciju nastupali u prijateljskim dvobojima ili ako se u međuvremenu nakon njihovih startnih nastupa oformila neka nova država, kao što je to bio slučaj s Kosovom.
Imat će Hrvatska i na Svjetskom prvenstvu u Americi dvojicu aduta koji prve reprezentativne korake nisu napravili u njezinu dresu. Josip Stanišić nastupao je za Njemačku U19, dok se Petar Sučić oprostio od Bosne i Hercegovine nakon što je za nju nastupao u U21 vrsti. Tu je i Igor Matanović, koji je rođen u Njemačkoj, za koju je upisao U17, U18 i U19 nastupe, ali je prije toga bio član Hrvatske U15, a nakon toga i Hrvatske U21.
Čini se da je Hrvatska izvan granica Lijepe Naše imala bogat ulov, ali u usporedbi s drugim reprezentacijama na Mundijalu 2026., ona po tom pitanju baš i ne strši. Stanišić je s procijenjenih 35 milijuna eura na Transfermarktu na desetom mjestu najvrjednijih nogometaša koji su na reprezentativnoj razini, većinom mlađih generacija, igrali i za neku drugu vrstu, dok je P. Sučić s tri milijuna eura manje na diobi 15. pozicije. Vrijednost igrača koji će nastupiti na nadolazećem SP-u iz te kategorije debelo prelazi milijardu eura, tako da su hrvatske "krađe" uistinu samo kap u moru.
U Top 5 najskupljih su čak četvorica koja imaju veze s Engleskom. Dvojica su njoj prebjegli, dvojica iz nje izbjegli. Dvije najveće "krađe" napravili su Nijemci i Englezi. Zvijezda Bayerna, Jamal Musiala, rođen je u Stuttgartu, otac mu je nigerijski Britanac, a majka Nijemica s poljskim korijenima. Mali Jamal je sa sedam godina preselio u Englesku i u njoj ostao do 2019., kad se, i zbog Brexita, vratio u Njemačku, a dres Chelseaja zamijenio Bayernovim. Igrao je Musiala za Englesku U15 i U16, potom za Njemačku U16, a onda opet za Englesku U17 i U21. Premišljao se, mogao je igrati i za Nigeriju, ali je 24. veljače 2021. odlučio da će Elf biti njegova seniorska reprezentacija.
Na 120 milijuna eura kao i Musialu TM procjenjuje i veznjaka Arsenala, Declana Ricea. Rođen je u Londonu, no očeva obitelj je iz Corka, tako da je igrao za Irsku od U16 do U21 vrste. Debitirao je i za A-reprezentaciju te države 23. ožujka 2018. s 19 godina, za nju odradio tri nastupa i obećavali su mu da će biti njezin novi vođa, no već 13. veljače 2019. Rice se predomislio i ipak izabrao Englesku za koju je od tada već upisao 72 reprezentativna nastupa.
Četvrti najskuplji "prebjeg" sa širih popisa za Svjetsko prvenstvo 2026. je veznjak Nottingham Foresta, Elliot Anderson, koji je igrao za Škotsku U16, U17 i U21 pa u toj generaciji prešao u redove Engleske u kojoj je rođen, a od prošle godine njezin je A-reprezentativac. Felix Nmecha je druga priča. Rođen je u Njemačkoj, majka mu je Njemica, otac Nigerijac, a s obitelji je 2007., godine u kojoj je slavio sedmi rođendan, preselio u Englesku. Bio je to šarolik put mladog Srećka, Engleska U16 i U18, Njemačka U18, Engleska U19 i Njemačka U21. U ožujku 2023. dobio je poziv izbornika Hansija Flicka i definitivno odabrao državu u kojoj je rođen.
Između tog "in and out" engleskog društva ubacio se dečko koji je do lani igrao na Otoku. Dean Huijsen je rođen u Amsterdamu, a kad je imao pet godina obitelj se preselila u Španjolsku, čije državljanstvo ima od 2024. Te je godine, nakon što je igrao za Nizozemsku od U17 do U21, preselio u španjolsku U21 vrstu, a debi za seniore La Roje upisao je godinu dana kasnije. Nizozemci mu to nisu oprostili...
Francuska je najveći rasadnik talenata kojim su profitirale ostale reprezentacije. Prije svega, jasno, afričke, ali, između ostalih, i Haiti. Ogroman je broj Marokanaca i Senegalaca koji su igrali za mlade francuske vrste, a dečke koji su prošli tu školu imaju i Obala Bjelokosti, Alžir, Zelenortski Otoci, Tunis... Švicarska je prepuna igrača s dvostrukim državljanstvom, isto kao i Bosna i Hercegovina i Kanada, a teško je pronaći reprezentaciju na SP-u koja nema barem jednog igrača koji je igrao za neku drugu, barem u mlađim kategorijama.
U finalnom rosteru Južne Koreje je Jens Castrop, veznjak iz Düsseldorfa, kojem je otac Nijemac, a on je prihvatio poziv reprezentacije države svoje majke, iako je za Njemačku igrao od U16 do U21. Na širem popisu Iranaca među 30 igrača je i Dennis Eckert, također rođen u Njemačkoj, u Bonnu. I on je bivši mladi njemački reprezentativac punog imena Dennis-Yerai Eckert Ayensa. Njemu je majka iz Galicije u Španjolskoj, a otac Nijemac, ali iranskog porijekla. U ožujku je napadač Standarda iz Liègea trebao debitirati za Iran, no nije imao dopuštenje FIFA-e, ali s nastupom na SP-u, kažu, ne bi trebao imati problema. Jasno, bude li među izabranima.
Mijenja se svijet i nešto što je prije bilo raritet, sada je potpuno normalno. Bilo je i ranije takvih primjera, no bili su jako rijetki. Veliki Alfredo Di Stéfano igrao je za čak tri reprezentacije, Argentinu, Kolumbiju pa Španjolsku, u kojoj je nakon Mađarske završio još jedan velikan, Ferenc Puskás. I Michel Platini promijenio je reprezentaciju, ali njegova je priča imala drugačije motive. Legendarni Francuz je 27. studenoga 1988. izašao iz igračke mirovine na jedan dan kako bi na traženje kuvajtskog emira zaigrao za Kuvajt protiv SSSR-a. Odigrao je 21 minutu u 0:2 porazu od Sovjeta i, uvjereni smo, nije zažalio...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....