Naslov prvaka Dinama za sezonu 2025./26. bit će jedinstven po jednom detalju. Naime, 41 godinu od debija kao veliki talent Modrih, kasnije potvrđen na svjetskoj razini, Zvonimir Boban ostvarit će prvi trofej s klubom za kojeg je navijao od malih nogu! Tu mu je privrženost, njemu i bratu Draženu, usadio otac Marinko Boban, dok su još u prašnjavim ambijentima imotskog okruženja udarali po lopti od jutra do navečer. NK Mračaj bila je izvorna priča i Zvone Bobana, kao što su iz tog ambijenta stasala još dva velikana hrvatskog nogometa, dva Ivana, Buljan i Gudelj. Oni su svoju priču razvili kroz Hajduk, a igra sudbine odredila je da Zvone Boban, isto kroz Hajduk, ipak postane igračka veličina u Dinamu. Populistička priča pratila je od tada, pa sve do danas, doživljaje oko kapetana prve, i zbog posebnosti doba devedesetih, generacije brončanih Vatrenih. Sve dok nije sam demantirao priču da na Poljudu nije prošao "zbog tankih nogu", slušalo se o mitu koji je, eto, trebao "diskreditirati" struku splitskih Bijelih. Slično kao što je nepravedno kritizirano stručno osoblje Hajduka u slučaju Modrić...
Boban nije ostao na Poljudu prije svega zato što je otac Marinko, koji je u Imotskoj krajini bio povjerenik za članstvo Dinama, u svojem uvjerenju želio da mu sin(ovi) igra(ju) za Modre. Kad je osjetio da mu Hajduk neće pružiti one uvjete koje je smatrao da njegov talent zaslužuje (stanovanje), odveo ga je u Maksimir...
Zvonimir Boban bio je rano isturen kao lider Dinama (kapetan s 18 godina), u momčadi koja nije imala takvu kvalitetu da se nametne kao lider u jugoslavenskom prvenstvu. Uostalom, Dinamo je imao samo četiri titule prvaka Jugoslavije: one 1948., pa 1954., 1958., te najpoznatiju 1982., u eri euforije zvane Ćiro. Upravo je taj trener mangup Bobanu dao traku kao tinejdžeru, a on je igrama opravdao poseban status, što su, uostalom, priznavali čak i beogradski mediji, proglašavajući ga najboljim igračem jugo lige...
Kad je prije 35 godina odlazio u tada najjači klub na svijetu, AC Milan, Boban je ostao neispunjenih trofejnih emocija s Maksimirom. Sudbina je valjda htjela da u posljednji trenutak, kada se priprema pospremanje kultnog nogometnog okupljališta u kolektivnu memoriju te rušenje ruiniranih tribina, Zvonimir Boban dosegne svoj prvi trofej s Dinamom. Dogodit će se to u posve drugačijoj ulozi, kao lidera upravljačke strukture maksimirskog kluba...
Na tu je poziciju pozvan u jednom od lošijih trenutaka Dinamove zbilje. Ona se događala u posve novim okolnostima, nakon duge ere jedne drugačije upravljačke strukture, koja je, realno rečeno, navikla Dinamovo okruženje na kontinuitet dominacije u domaćim okvirima i značajne europske iskorake. Boban jest bio jedan od kritičara takve vrste upravljanja "narodnim klubom", ali ni on, a ni drugi, nisu mogli, taman da su htjeli, negirati natjecateljske efekte bivših vladara. Ti su dometi postali kriterij (ne)uspješnosti za svakog onog koji je potom dolazio. Prošle godine, spoznalo se, Dinamo je zaglibio u natjecateljskoj neuspješnosti, koja je bila u neskladu sa zadovoljstvom doživljaja dugo očekivane "demokratizacije" upravljačkog pitanja. Zato je pozvan Zvonimir Boban, čiji je pristanak bio svojevrsno iznenađenje u kontekstu mu postigračke karijere.
Otkako je zaključio svoju blistavu karijeru prije 24 godine, vrtio se evergreen da treba preuzeti brigu o hrvatskom nogometu. U njemu jest gorjela ta želja, ali je problem što su mu vladari HNS-a kroz skoro tri dekade željeli "sve najbolje i što dalje od Kuće nogometa". Zašto? Možda je njegov pristup revitalizaciji Dinamove zbilje, kroz prošloljetnu generalku u Maksimiru, simboličan pokazatelj.
U domaćem nogometu opstaju desetljećima "linije interesa" koje su u nesuglasju s "logičnim pravcima razvoja". Zvonimir Boban je tip koji, kao i svi velikani nekog sporta, ima naglašenu taštinu. O njoj negativno govore pretežito oni koji svoje istovrsne taštine, a nisu posljedica velikih sportskih karijera, ne uspijevaju nametnuti kao odlučne i općeprihvaćene. Ono što njega razlikuje u odnosu na te tipove nogometnih (i inih) djelatnika jest da postoji granica iznad koje utjecaj osobnog pogleda (taštine) neće ići. Jer postoji nadideja. To se, u kontekstu priče o građenju "novog Dinama", osjetilo u studenom...
Boban je ljeti napravio reset svlačionice. I, dakako, da je izazvao kontrareakcije onih koje je taj reset zahvatio
Da podsjetimo, Modri su nakon vrlo dobrog starta sezone upali u zonu turbulencija. Do sredine studenoga izgubili su četiri utakmice HNL-a i dva europska meča. Vrhunac negativne situacije zbio se u porazu u Puli, kada je Istra 1961 svladala Dinamo 2:1, a u VIP loži Drosine dolazili su mu neki prolaznici sa negativnim stavovima o izgledu Modrih. Nekoliko dana nakon tog poraza, u kojem, eto, slučajno, nije sudjelovao kartonirani lider momčadi Josip Mišić, Zvonimir Boban je potvrdio svoju "lošu formu". Na druženju s članstvom, želeći dojmiti okruženje "navijačkim slengom", dopustio si je retoričke akrobacije koje ne priliče ni poziciji Dinamova predsjednika, a isto tako ni osobnosti onog Bobana koji je između dviju Dinamovih mu era (1991.–2025.) postao jedno od značajnijih nogometnih imena u globalnom kontekstu. Taj Boban je "slengove" ostavljao za prijateljska mu druženja uz belu, Prosinečkog i drugih, ali je nogometnu priču upražnjavao na razini intelektualnosti koju traži pozicija drugog čovjeka FIFA-e i UEFA-e, odnosno prvog operativca AC Milana. Uz, dakako, vrhunske mu igračke razine, te kasnije i upravljačke faze u domaćem sportskom dnevniku, odnosno elitnim platformama globalnog analitičkog tumačenja...
Taj tjedan uz vrlo negativni scenarij pridonio je prvom iskoraku aktualnog lidera Maksimira. Shvatio je da je prešao granicu prema onom području kojeg se oduvijek grozio. Populizmu.
U tome je Boban diletant, njegova karizma nastala je na suprotnom scenariju. Onom koji slijedi logiku (ne samo) nogometa, a kojim se jasno i javno ukazuje na ono što je problem, a ne da se govori na način koji će maskirati ili relativizirati taj problem. Zbog takvih mu pristupa Boban je postao mnogima u svijetu upravljanja nogometom, u većem dijelu medija, posljedično i u dijelu javnog života, "filozof bez pokrića" i generator animoziteta. Kad netko govori istine, onda takvima nije ključno što govori, nego mu je krimen "što on to nama ima sada govoriti, a da mi to sami ne znamo"...
Boban je ljeti napravio reset svlačionice. I, dakako, da je izazvao kontrareakcije onih koje je taj reset zahvatio, pogodio, ili jednostavno onih koji su mu htjeli pokazati kako on ne zna što radi. I nakon odličnog starta sezone, ta je mantra kontra Bobanovih pristupa, i njega osobno, uhvatila najjačeg maha upravo u spomenutom studenome. I kako je reagirao?
Zvone Boban, kojem je 58 godina i ima more nogometnog i inog iskustva, resetirao je sebe.
Prihvatio je svoje pogreške u kontekstu selekcije kadra, prihvatio je zbilju domaćeg nogometa na način da ima drugačije linije (likove) funkcioniranja u odnosu na onu kojoj je pripadao kao igrač i visoki dužnosnik najvećih institucija nogometa. Pozvao je sve kroničare te im je to na svoj način priznao, ali je jasno ukazao na čemu će ustrajati i zašto to čini. U toj fazi sezone, kada su gotovo svi očekivali smjenu trenera, a oponenti isticali samo mane tog Dinama i trenutka, pokazao je čvrstinu koja ga je krasila od kapetanskih Modrih mu dana. Nadasve je Boban pokazao da mu kratak izlet u sfere populizma, kao alata da dobije podršku za svoje ideje, ne pristaje njegovoj osobnosti. Njemu i Dinamu treba da djelima pokazuju kriterij kako treba djelovati, a ako to znači da se ide kontra onim strujama kojima to ne odgovara, kontra uvriježenim populističkim pristupima, slijedeći nogometne i ine logike, tome će se odlučno tako stremiti...
Taj pristup ključan je što je Dinamo nakon studenoga napravio prvi važan iskorak "nove ere", te je zaredao s pet mjeseci i dvadesetak sjajnih i dobitnih utakmica, što znači naslov prvaka, finale kupa i solidan epilog eurosezone. Iznad svega, atmosfera okruženja drastično se promijenila, i, eto, sve što je djelovalo negativno i tako popraćeno, sada je s istih izvora euforično (nerijetko pretjerano) hvaljeno. Tipična domaća zbilja...
Nadideja u tom kontekstu nije da se potvrdi da je Zvone Boban veliki znalac, nego da Dinamo bude ono što objektivno može biti
Koliko god taštini i osobnom zadovoljstvu godilo, Zvonimir Boban zna da se te zbilje okreću vrlo brzo. Dovoljno je da ne osvoji kup pa da ožive negative. Na kraju sezone slijede novi izazovi i ono što su neki novokomponirani "analitičari" ismijavali u negativnim fazama aktualne sezone, a to je doselekcija. Dinamo je vratio dominaciju u HNL-u, sada je nužan novi korak u osnaženju europske priče. Kroz nju klub održava višu razinu potencijala i moći, financijsku stabilnost i temelj pozitivnog razvoja igrača za transfere, reprezentativne zbilje i vlastiti kredibilitet. Slijedom te logike jasno je da je Bobanova misija u Dinamu tek na početku uspješnosti, a da bi postala standard, posla ima napretek. Zamki za posrtanje još i više. I ništa nije sigurno.
Ono što je ključno, što lider ovog Dinamova projekta sada zna, to je da se treba držati nogometnih logika, a ne povinovati se društvenim populizmima okruženja. Nadideja u tom kontekstu nije da se potvrdi da je Zvone Boban veliki znalac, nego da Dinamo bude ono što objektivno može biti, sređen i uspješan klub srednjeg europskog staleža.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....