Možda je prvih desetak minuta derbija, a zapravo “derbija” protiv Dinama, najbolja metafora ovog današnjeg Osijeka: pokušavaš nešto na silu, mijenjaš figure na šahovskoj ploči, ali ipak – ne ide. Što sugerira da problem nije (samo) u rosteru, već je dublji, sustavan…
Željko Sopić dobio je ove zime gotovo sve što je tražio, pola tuceta pojačanja koja su trebala promijeniti, prije svega, krvnu sliku društva s Opusa. S priprema su stizale logične najave da se napredak vidi uoči starta drugog dijela sezone i izjave da je sve spremno za neki novi Osijek, a onda je stigla utakmica. Gdje Osijeka, realno, nije bilo nigdje. U posljednjih (barem) 15 međusobnih ogleda ove dvije momčadi “bijelo-plavi” nisu izgledali ovako nemoćno, mizerno, kao da se nalaze u miru sredine ljestvice, a ne da u proljeće kreću sa začelja, s dvije pobjede – beznadni, kriminalni, opterećeni. Ako ćemo biti iskreni, Osijek je mnogo bolje izgledao u 1. kolu kontra Dinama na Opusu, s Rožmanom na klupi, nego sada. Jasno, Sopiću treba vrijeme da sve uigra, da posloži kockice, no, za razliku od vremena kada je stizao spašavati Goricu ili nanovo postaviti Rijeku, u Osijeku je situacija kompliciranija. Bitno.
Alen Petrović stigao je kao povratnik na poziciju sportskog direktora i, realno, ni Rožman ni Sopić ne mogu naći riječ zamjerke na njegov račun; sve što su tražili, Petrović je isporučio. No, očito, čak ni to nije dovoljno. Možda će biti, ali uvod ne ulijeva povjerenje. A da je Vukovar iskoristio šansu koju mu je nudila Lokomotiva i da je zbrisao na četiri boda razlike… Nije, pritom, stvar rezultata. Stvar je dojma, situacije koja se prelijeva na skupocjeni tepih Opusa, koja, eto, nikako neće na bolje.
Mijenjaju se treneri, mijenjaju se igrači, čak se i Kohorta vratila ponuditi ruku pomoćnicu, no osječki narativ ostaje isti – troši se sve, najviše riječi i obećanja, ali, zapravo, najviše status. Klub koji je s razlogom, povodom ulaganja, komunicirao napade na trofeje i europske iskorake klizi prema antiklimaksu. Ponavljamo: za uigravanje (n)ove momčadi treba strpljenja, raspored je brutalan, no pitanje je koliko ima vremena da se isprave pogreške, da se uspostavi igra i – posebno – karakter, želja, moć.
Gledajući sa strane, Osijek opetovano operativne pogreške mijenja novim ljudima, no nikako da nađe ono za čime traga. U kontekstu svega, a navijači su oduvijek lakmus, možda problem nije samo na terenu i oko njega, već i na katovima. I skrivanju iza sada već gomile potrošenih ljudi, od Bjelice, Bota, Rožmana… Svi su krivi. Oni koji, pak, vuku poteze, prolaze abolirani. Možda ipak valja preispitati stvari po jasnoj liniji zapovijedanja: bitke se gube hametice, otpušta se pješadija, desetari, pa i pukovnici, odlaze odani zaslužnici, jedino generali i dalje sjede, iako, bez dramatičnog preokreta, ovom Osijeku sada prijeti da izgubi i – rat…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....