Dva modela i ista tuga: Garcia se riješio Vučevića, ali kada će pobjeđivati u velikim utakmicama?

U posljednjoj utakmici 22. kola 35. prvenstva Hrvatske u nogometu, u Osijeku se ove nedjelje sastaju istoimeni domaćin i splitski Hajduk. Oba kluba žive teške i turbulentne dane i mjesece, pa im rezultatski utakmica ima baš golemi značaj. Osijek i trener Željko Sopić pokušavaju pobjeći s posljednjeg mjesta, dok Hajduk i Gonzalo Garcia nastoje zadržati bodovni zaostatak za vodećim Dinamom što manjim.

Gledajući širu sliku problema i koprcanja u živom blatu u koje su upali, možda je najbolje krenuti od modela upravljanja i klupske infrastrukture, dvije teme o kojima se danonoćno i svakodnevno raspravlja u Hajduku, bez obzira na to je li riječ o predsjedniku Uprave ili najudaljenijem navijaču koji živi na Novom Zelandu. Urugvajac Garcia i u najavi gostovanja u Osijeku na nemuštom i često teško razumljivom engleskom kaže otprilike ovako:

- Kad bih imao bolju infrastrukturu, Hajduk bi osvajao trofeje!

Ima li u toj rečenici išta novo, ako se zna da Hajduk već 115 godina, koliko je obilježio ovoga tjedna, nema infrastrukturu dostojnu imena, renomea i značaja koji ima kao najveća sportska institucija Splita i Dalmacije? Naravno da nema, ali kada takva tvrdnja izađe iz usta njegova trenera, prva je pomisao - taj traži alibi. Svaki trener, ma kako se zvao, ovdje je i sada, pa samim tim ima zadatak izvući maksimum iz onoga što ima i s uvjetima kakvi su mu dostupni.

Najveći strateg u povijesti Hajduka, Tomislav Ivić, osvojio je od 1972. do 1979. sedam trofeja u od aktualnog HNL-a značajno jačoj i kvalitetnijoj ligi Jugoslavije, a da nikad nije rekao ni riječ protiv Starog placa, jedinog mjesta gdje je i mogao trenirati. Ivić nije mogao ni sanjati kamp i 10 pomoćnih terena koje bi htjeli imati svi moderni „laptopaši“, kao ni osam pomoćnika koje Garcia trenutačno ima na Poljudu, a da se svi pitaju što to oni toliko rade i jesu li uopće potrebni u tolikom broju? Manje plakanja, a više rada i samokritike, topla je preporuka za Urugvajca, koji je već doživio previše debakla (Tirana, Rijeka, Dinamo na Poljudu, Istra, Gorica...), a nije još dobio ni jednu ozbiljnu utakmicu na klupi Hajduka. Kao što nije ni onu ključnu Istrinu prošle sezone u Osijeku, kada je pobjeda donosila Puljanima povijesni izlazak u Europu, a završilo je 1:1.

{embed_photo_sn}4132800{/embed_photo_sn}

Kad pak vuče onaj argument plusa što forsira mlade igrače, onda ga opet prvo treba podsjetiti kako je Ivić triput bio prvak Jugoslavije, osvojio četiri kupa i dvaput igrao četvrtfinale Kupa prvaka s momčadi koju su 90 posto činili igrači ponikli u Hajduku. Jest, tada se do 28. godine nije moglo napustiti zemlju, lakše je bilo održati kontinuitet kvalitete sastava i struke, dvije presudne stvari za rezultatske uspjehe, ali koliko je samo novca Hajduk utukao posljednjih desetak godina u dovođenje igrača sa strane, pa je jedinog istinskog lidera dobio kada je na Poljud vratio svog zagubljenog sina - Marka Livaju.

Istog onog s kojim Garcia od rane faze sezone vodi neobjašnjivi rat, a zasad ga i dobiva, ali uglavnom na štetu Hajdukovih rezultata. Kao što je, u slavljeničkom tjednu proslave 115. rođendana, većini navijača trebalo „šećera i vode“ kada su slušali vjerojatno najkaotičniju i najnejasniju press-konferenciju u povijesti kluba, na kojoj je objavljen odlazak Gorana Vučevića s mjesta sportskog direktora. Vučević, kao nepatvoreni hajdukovac, pristao je ostati do izbora novog rješenja, otpremninu nije tražio, a Garcia baš s njom drži svoju poziciju čvrstom, što mu ne služi na čast, iako nije jedini krivac za takvo stanje, što je važno istaknuti kada se toliko ljudi mijenja, a planovi i vizije ostaju promašeni ili ih uopće nema.

Eto, sad Urugvajcu i Vučević više nije na putu jer teško su pronalazili zajednički jezik od prvog dana suradnje, što se pokušava pripisati tome da ga je doveo bivši sportski direktor Vitali, a to je samo mali dio problema. I Livaja je u međuvremenu potpuno psihološki potonuo tretmanom kojim je izmrcvaren još od onog neuspješnog pokušaja uvođenja pri rezultatu 0:4 u Rijeci, pa na terenu nije ni sjena onog bivšeg, što Garciji daje nepoderivo opravdanje da ga bez milosti zakuca na klupu. Pritom opet ne shvaća da je njegov glavni zadatak pokušati probuditi i vratiti u formu najvažnijeg igrača ili sa svojom vizijom i igračima koji su „bolji“ od Livaje pokazati koliko je dobar i sposoban trener. Porazi od Istre i Gorice na startu nastavka prvenstva to ne sugeriraju, a priče o igri, stvorenim šansama ili napretku mladih koji često silom prilika dobivaju toliko prostora samo su paralelni svemir, koji mu je i donio dosadašnji nadimak - Mister Alibi.

Može li se to promijeniti u danima i tjednima koji dolaze, tek će se vidjeti, a uoči gostovanja u Opus Areni dobro će se uklopiti paralela sa suparnikom iz Osijeka, čiji trener Sopić također „visi o koncu“ nakon samo jedne pobjede u protekla četiri mjeseca otkako je na klupi. Osijek ima najmoderniji stadion i najbolje uvjete za rad u cijeloj Hrvatskoj, pa mu prijeti ispadanje iz elitnog ranga. Ne, nije stvar u infrastrukturi, ni u modelu jednog gazde (Osijek) ili sociosa (Hajduk), već u sposobnosti klupskih kadrova i izbora, čiji kronični manjak imaju oba kluba! Priznanje grešaka i korekcija, a ne samodopadnost i bogomdanost. Kritika je uvjet napretka, a ne neprijateljstva. Sposobni, a ne podobni, trebaju jednima i drugima, jer dva su modela, a ista tuga u Osijeku i Splitu. I samo jedno pitanje - kada ćemo na zelene grane?