Kad je slobodan, nosi Dinamo. Kad eksplodira, ruši ga. Vrijeme je za preokret u glavi

Njega se čeka. On je, pogotovo odlaskom Baturine i Sučića, označen kao – taj. Nositelj igre, rezultata i lukrativnog transfera. Međutim, sva očekivanja, kao i zatrpavanje njegove pozicije, kao i riječi koje se vuku iza njega poput teške ostavštine, izgleda da djeluju na njegove izvedbe. Kriv je, ali i nije. Jer, i breme i očekivanja oko tog igrača trebali bi se pošteno disperzirati...

Ove riječi napisali smo početkom prosinca. Gotovo tri mjeseca kasnije, ovu temu mogli bismo postaviti kao svojevrsni "slučaj Luke S." Jer, sada više nema jednog, nema dva, već tri uzorka, tri dokazna materijala, tri doista nevjerojatna poteza, koji pred sudom donose jasnu presudu: kriv je...

Nije, pritom, ovaj "J‘accuse" Luki Stojkoviću osuda na "doživotni zatvor bez pomilovanja", ali je doista vrijeme da se povuče u "samicu" i da sam sa sobom riješi neke probleme. Stojković, da se razumijemo, ima sve ono što se u Zagrebu voli vidjeti ili ono što ovom Dinamu, donedavno zarobljenom u sigurnost tri "šestice", nasušno nedostaje: kad se oslobodi, kad mu puste da diše, kad djeluje u posljednjoj trećini, postane opasan, brz i drzak. U Dinamovu talonu rješenja partije, on je sigurno adut više. Partija u Genku bila je – ta! Partija života. Ali – a u Dinamu uvijek postoji taj neki "ali" – Stojković je još dečko koji griješi. Nekad previše žuri, nekad predugo drži loptu, nekad ga pojede trenutak. Kao da mu ponekad u glavi zvoni ona rečenica Brune Petkovića o "divljem igraču" ili vrišteća potreba da pokaže da može više. Onda ili zakomplicira ili se izgubi ili se, kao u četvrtak – pogubi. Glupost je pritom najblaža moguća riječ koja postoji...

Već treći puta Luka Stojković na ovakav je način napustio teren

JILL DELSAUX Afp

U svlačionici ga opisuju kao mirnog, radnog, bez viška buke. On nije od onih koji će poput nekih lupati na vrata trenera (ili predsjednika) i tražiti minutažu. Radije će šutjeti. Čekati. Odbiti transfer jer se silno želi dokazati. I to je počeo raditi, iznimno, ali... Često se u (sportskom) novinarstvu ponavlja izlizana metafora o "Čudnom slučaju dr. Jekylla i g. Hydea", no doista, ako je nekome primjerena, onda je to Luki Stojkoviću. Četvrtak je goli primjer: uzeo je odgovornost i pospremio penal, a onda je drsko, sa svojim potpisom, potegnuo za prijelom utakmice na Dinamovu stranu. Igrač utakmice? Bez dvojbe. No, onda je kod Genkova gola za 3:2 dobio pomračenje uma, šamar, isključenje, i Dinamo je nakon toga, logično, potonuo.

Luka Stojković je egzemplar plave stvaralačke definicije. Dinamo je oduvijek trpio i istrpio mnoge, da bi kasnije od njih imao koristi: igračke, rezultatske, transferne. Nakon pola godine u kojoj je dobio i manje prilika nego što po habitusu i talentu zaslužuje, Stojkovićev crveni, treći ove sezone (!?), ujedno je odraz i njegove psihološke klackalice. Trener, kapetan, suigrači, psiholog – na svima je to ispraviti. A pogotovo na njemu. Jer, to više nije ni pitanje, Dinamo u svlačionici nema igrača poput Luke Stojkovića. Istina, ima tu još posla i oko taktičke discipline, postavljanja, "pametne trke", ali to će doći, istesati se, bitnije je da Dinamu treba i karakterna nadogradnja, psihološka stabilnost, kako god to nazvali; Stojković na kojeg se u potpunosti možeš osloniti, a ne strepiti "kada će opet poludjeti". Dinamu, u prijevodu, ne treba i junak i tragičar u jednoj osobi, a ponajmanje mu treba beskonačni "slučaj Luke S." Stojković je, samo da stavimo stvari u kontekst, tri crvena dobio u pola godine, a sva tri, praktički na centru igrališta. A prije toga u karijeri nije zaradio valjda - niti jedan.

Ovom Dinamu, u prijevodu, neprijeporno treba igrač kakav on jest, s elementima onoga što je iskazao u Belgiji, plešući između igrača, nudeći se, uzimajući odgovornost, bez straha pokazujući svoje kapacitete. Igračke, ponavljamo. Oni karakterni ga ne prate. Kada se te dvije varijable usklade, a to se jednostavno mora dogoditi, Dinamo i Mario Kovačević više neće imati aduta u talonu, već u rukama s kojima započinje partiju. Što je "faktor x" u svakoj utakmici koju igra.

Petkovićeve riječi svi su shvatili na igrački način, no Bruno je možda (ne)svjesno detektirao, odnosno artikulirao, navodne Bobanove riječi kroz sasvim drugi segment. Onaj koji je sada i definitivno potvrđen kao problem. Stojković, ali i Dinamo, moraju ga se riješiti. Za dobrobit igrača, kluba, ali i hrvatskog nogometa.