Mario Kovačević modernizirao je Dinamovu igru i tako dao jak pečat sigurnom grabljenju prema naslovu prvaka. Nije Super Mario, ali jest Bob graditelj; oko njega nisu prskale konfete na crvenom tepihu, on je u prašini i znoju, s kacigom na glavi, zidao kamen po kamen, stvarajući ekipu koje nije bilo. Jedna je momčad, sa svim vrlinama i manama, izlivena iz čaše, druga natočena; za aromu i okus trenerova je ruka itekako bitna. Kad iskoči čep iz pobjedničkog pjenušca, njegov gutljaj mora biti među prvima jer on je jedan od najzaslužnijih baš zbog onoga u čemu su Modri bili najslabiji – igre!

Može se pisati o proračunu i kadru koji su iznad onoga što nude suparnici, kako je tijekom sezone posložena svlačionica te sad vladaju red i entuzijazam, koje je ujesen kvario niz nezadovoljnika, o šepavim rivalima, ali sve je slično bilo lani i prije toga, a Dinamo je upadao u krize, katkad od starta, katkad na proljeće nakon rezultatski uspješne jeseni, mijenjao trenere i patio i mučio se, ponekad čupao naslov, ali bi 2025. ostao bez njega. Posljednji trener koji je odradio cijelu sezonu bio je Nenad Bjelica 2018./19. Za razliku od toga sada je suvereno prvi zato što igra bolji nogomet.

Ovo je drugačiji Dinamo, nakon što je Zvone Boban stao iza trenera proljeće nadmašuje jesen, razigran je, kreativan, stvara šanse, zabija golove i pobjeđuje. To je djelo Kovačevića i dokaz da je napravio temeljni posao, potvrdivši viziju predsjednika koji u kritičnom trenutku nije ni pomišljao upasti u zamku atmosfere maksimirskog zapada, koja bi stavljala glave na panj nakon dva poraza. Golema je Dinamova nadmoć nad Hajdukom u protekla dva desetljeća, ali ova dominacija vrijedi više od mnogih ranijih jer izborena je isključivo razinom izvedbe na terenu.

Šarmantni Dinamo

U etapi 2024./25. Modre su vodili Sergej Jakirović kratko, Nenad Bjelica nešto dulje, iza njega Fabio Cannavaro te do kraja Sandro Perković. Četvorica trenera različitih pogleda, ali sa zajedničkim nazivnikom – nisu uspjeli ubrzati ni razigrati momčad, ponuditi nogomet visokog intenziteta i kvalitetu u oba pravca. Ni Kovačević to nije dotjerao do vrhunca, itekako ima prostora i potrebe za napredak, ali čvrstim je korakom zagazio naprijed. Derbi je još jednom pokazao da je njegov Dinamo dinamičniji, igrački tečniji, s više ideje, šarma i kombinatorike, protiv njega se teže braniti. To nije stiglo slučajno niti odjednom.

Međutim, dok su plavi na domaćoj sceni pomeli konkurenciju i ispunili očekivanja, u Europi su bili bojažljivi, pola sezone loši, na kraju jedva za prolaznu ocjenu. Kvalitetnije odigran uzvrat u Genku samo je pokazatelj da se moglo bolje. Za razliku od prethodnika koji su u jakim međunarodnim utakmicama pribjegli zatvaranju u formaciju s petoricom u obrani i oslanjali se na tranziciju, što im je u sezoni 2024./25. upalilo toliko dobro da je osvojeno jedanaest bodova u Ligi prvaka, a sada deset u Europskoj ligi, Dinamo dolaskom Zvonimira Bobana očito želi više – i u Europi igrati svoj nogomet, onaj koji trenira, na taj način biti konkurentan, pa jednog dana možda otići i dalje, kao, primjerice, Bodö/Glimt. Ako se karte poslože.

Koliko god taj bunker-sustav zna nešto donijeti, limitiranog je dometa i nikad se u njemu ne možeš izraziti do kraja. Kad bi se moglo, svi bi tako igrali, a naši mladi igrači ne bi morali tek vani fizički i taktički dolaziti na nivo koji se tamo traži. Zašto se novi Baturine ne bi po europskim standardima izgrađivali već u Zagrebu? To bi značilo da je struka dovedena do najviše međunarodne konkurentnosti.

Slika s Poljuda

Mentalitet malog kluba najveći je problem koji Kovačević nosi i, premda ga se nastoji riješiti, nije do kraja uspio niti nakon devet mjeseci. To se još jednom reflektiralo na Poljudu, gdje Dinamo nakon furioznog "ubijanja“ domaćina nije demonstrirao karakter velikog kluba pa, kako bi to napravio Bayern, gazio dalje, po treći, po četvrti. Bavarci će otići i do devetog ako im se dopusti, a zagrebački sastav bi se mogao primiriti nakon četvrtog, nego je stao, zadovoljio se, opustio i ekspresno se doveo u situaciju da prospe sve što je stvorio. Dobio je gol, a centimetar je nedostajao da bude 2:2. To se očitovalo i u europskim utakmicama, gdje se prepao klubova iz liga Petice, pa mu nije uspijevalo ni ono što je inače dobro radio, ne samo zato što su protivnici brži i umješniji. Nije bio u stanju prikazati koliko vrijedi.

Najvažniji Kovačevićev zadatak, kako bi sljedeće sezone do kraja ispunio misiju, je prekidač na čijim stranama piše Slaven Belupo – Dinamo, odvrnuti do kraja. Ne do pola. Nogometno znanje s kojim je podigao nivo igre treba nadograditi gardom te u utakmice s ekipama poput Celte i Lillea, čak i jačima, ući sa samopouzdanjem i na maksimumu, a ne dočekati ih u raskoraku. Jedino tako europska kampanja može biti dobra. Kad u Genku nisu imali što izgubiti, jer minus dva je već stajalo u statistici, zaigrali su hrabrije i odlučnije; odmah se, zbog pristupa, vidjela velika razlika u odnosu na zagrebački susret s istim rivalom. Ujedno treba dodatno osnažiti i kompaktnost te defenzivnu snagu ekipe. Vjerojatno s ponekim novim igračem.

Kovačević u Dinamu postaje trofejni trener, ali druga sezona kod mnogih koji su na pravom putu biva još bolja. Momčad ne treba graditi od početka, već zadržati što valja. Ako je imao problem s autoritetom, više ga nema; sad tek treba raditi najveće stvari, ponuditi Dinamo kakav dugo ne pamtimo – koji u Europi igra svoj nogomet, s četvoricom u obrani, te ostvaruje rezultate sukladne objektivnoj vrijednosti. Za Modre je SHNL temelj, ali Europa je mjesto dokazivanja. Tamo pripadaju; pritom i koeficijent treba ponovno podignuti.

– Ne možete otkrivati nove oceane dok se ne skupite hrabrosti ispustiti obalu iz vida – stara je istina, među inima napisana rukom američkog pisca Williama Faulknera.

Dinamo će moći biti europski kad se izdigne iznad SHNL-a.

Osim Zorana Mamića, koji je bio više od trenera, posljednji koji je odradio na klupi dvije cijele povezane sezone bio je Miroslav Blažević još 1992./93. i 1993./94. Kovačević ima veliku šansu da ga izjednači nakon 33 godine, premda je i Ćiro tada bio više od trenera. U jednom je trenutku čak i vlasnik kluba.