Evo kako je Kovačević nadigrao Sancheza: Rijeka je puno izgubila zbog jednog poteza svog trenera

Kad su u pitanju trenerski nastupi u finalu Kupa na Opus Areni, onda je nedvojbeno da je Mario Kovačević bio uvjerljiviji od svog španjolskog kolege Victora Sancheza. Činjenica jest da ima bitno kvalitetniju momčad i širi kadar za isto takve izbore tijekom igre, ali je činjenica i to da je Sanchezova Rijeka u prethodna tri prvenstvena ogleda sa Modrima izgledala značajno kompetitivnije nego u ovom finalu. Zašto Riječani nisu bili na željenoj razini da bi utakmicu učinili nešto više neizvjesnom, to će Sanchez morati vidjeti kroz analizu partije na Opus Areni. Ono što se nama čini to je da je Španjolac, neuobičajeno za njegove ideje nogometa, odabrao ziherašku taktičku verziju.

Izveo je Rijeku u nominalnoj formaciji 4231, ali je zapravo to bila postavka koja je od početka pa do 72‘ minute (0:2 bilo je u 57‘!) djelovala kao tvrdi 451. Vjerojatno je Sanchez, napunivši sredinu terena s pet veznjaka iza jedinog isturenog napadača, Adu-Adjeija, želio "zaraditi" veći posjed ili dovoljno izražen da poremeti tečnost Modre kombinatorike. No, od toga nije bilo puno sreće. Dinamo je od početka ove godine ušao u višu razinu igre za konkurenciju HNL-a. Mario Kovačević je prvi dio sezone iskoristio da utvrdi tko mu i gdje najviše daje, bilo je pri tom i grešaka i neuvjerljivosti, ali jednom kada je proces prilagodbe jedni drugima uhvatio maha, a momčad se uigrala, sve je dalje teklo po liniji kvalitete. Kad je to tako onda je "nastup" Marija Kovačevića u osječkom finalu bio standard, koji se isprofilirao tijekom četiri i pol mjeseca ove trijumfalne prvenstvene trke.

Mario Kovačević

RONALD GORSIC Cropix

Krenuo je sa 433, dao prednost glavnim akterima sezone. Možda je jedino izbor tehnički jačeg Vidovića na boku, a ne bržeg Hohxe mogao djelovati odudaranje od standarda izbora. No, ispostavilo se da je time Dinamo lakše nametnuo svoju igru, kontra pet riječkih vezista, jer je sa Vidovićem imao zapravo četiri vezna. Taj jedan igrač sredine manje je bio relativan manjak, jer je Toni Fruk prije svega nespreman, a potom je i više pokušavao biti druga špica uz Adu Adjeia. Dinamo je to, osim u dvije situacije, od kojih je jedna posljedica kiksa Livakovića u pasu, više manje rješavao bez stresa.

Druga situacija Rijeke je mogla biti i okvir priče zašto su djelovali baš inferiorni Dinamu. Naime, Dantas je sa desne strane lucidno proigrao u sredinu kaznenog prostora gdje je Fruk minijaturom stvorio šansu (klizeći Dominguza). Ona nije iskorištena, ali je pokazala koliko je zapravo Dantas igrač koji može nešto "izmisliti" u kreaciji, te koliko je Rijeka izgubila time što ga je Sanchez parkirao na desnu "polušpicu". Španjolac je u sredinu, gdje se stvara igra, i gdje se odlučuje da li će se izići iz visokog presinga i stvoriti višak za opasnije napade, postavio dva defenzivna profila veznih, Barcoa i Pavića, a na bočne vezne pozicije Dantasa i drugog tehnički dobrog igrača, Gojaka. Sa takvim veznim redom Rijeka nije mogla "pobjeći", jer nije imala hitrine. Nije mogla izbjeći visoki pritisak i izići iz obrambene zone te kako je vrijeme teklo sve uvjerljivije je djelovalo da je pitanje trenutka kada će Dinamo poentirati.

Victor Sanchez

MARIN FRANOV Cropix

Dogodilo se to u ranoj fazi nastavke kao logična posljedica. Jer Rijeka je nastavila u istom tempu i stilu, ali je suptilni Stojković potezom, šutom s distance iznenadio Zlomislića i praktično prelomio utakmicu. Ono što je iznenadilo i nakon brzog drugog gola (50‘-57‘), to je izostanak reakcije Sancheza. Ne znamo da li nije imao povjerenja u igrače sa klupe, ili je imao neku drugu ideju, ali je bilo vidljivo da je Dinamo stalno bio bliži trećem pogotku, nego Rijeka Livakoviću. Tek u 72. je trener Rijeke uveo dva svježa igrača, Čopa i Vignata, i korigirao srednji red. Uz Pavića je zaigrao na duplom pivotu živahni Dantas, a Gojak je usmjeren u sredinu, pa je eto Rijeka napokon izišla iz defenzive i počela ugrožavati Dinamov gol. Stvorili su neke šanse, djelovali logičnije prema naprijed, iako im je to bilo i svjesno preuzimanje rizika od brzih kontri Dinama. Sukladno rezultatu to više nije moglo biti kalkuliranja. Tim prije što je Kovačević ubacio brzance Lisicu i Hohxu, iskusnog Bennacera i dodatno osnažio tranziciju.

Naposljetku, Kovačević je izišao kao pobjednik iz ovog trenerskog dvoboja. Dijelom sigurno zbog kvalitetnijeg kadra, ali dobrim dijelom i zbog logičnije taktičke postavke u odnosu na španjolskog kolegu, a koja je ovog proljeća kvalitetno razrađena za zaslužene titule, prvaka i večeras Kupa Hrvatske.