Mario Kovačević konačno se posve opustio, plava svlačionica funkcionira maksimalno po njegovim pravilima, na djelu su “Kova rules”. Trebalo je malo vremena, što je sasvim logično, stigao je iz manjih nogometnih sredina odmah u epicentar, u veliki klub. Postati vođa, lider, “poglavica” u Dinamu nije jednostavan posao. Naročito kad ti usput podmetnu nogu Gorica, Lokomotiva, Vukovar, Istra, kad se izgube neke utakmice za koje navijači drže da se niti u snu ne smiju izgubiti. Onda te još poput bijesnih stršljenova napadaju razni “stručnjaci” po društvenim mrežama, vrludajući s mislima da nije trener za Dinamo. Mnogi bi pukli, potonuli, izgubili povjerenje u samoga sebe. Kovačević nije, iako je bilo krizica, poput one kad je tražio mir i odmak od izjava za medije.
Trebalo je i vremena za rješavanje unutarnjih problema, tu, naravno, mislimo na prostor ispod južne tribine, na najvažniji dio kluba, svlačionicu. Dobio je u ruke ogroman broj novih igrača u ljetnom mercatu, praktički posve novu udarnu jedanaestoricu, ali i novu klupu za pričuve. Svi koji su došli, naravno, mislili su da mogu igrati, da su dovedeni postati glavni glumci, a ne epizodisti, sporedna svita. Kako svi nisu mogli igrati, dolazilo je do nezadovoljstava, ponekih mrkih pogleda, disbalansa, pa su negdje patili rezultati, iako je na koncu Dinamo s bodom prednosti otišao kao “jesenski prvak” na zimsku stanku te s otvorenom situacijom za plasman u nokaut-fazu Europske lige.
Trebalo je u zimskom mercatu nanovo “pofarbati” svlačionicu, usput i promijeniti pristup. Jer, takav se dojam mogao steći, Kovačević je u prvim mjesecima svoje trenerske epizode u Dinamu djelovao kao “očenašek”, dobrica koji nije htio isukati bilo kakvu “batinu”, nego je samo dijelio “mrkve”, u istupu prema medijima i javnosti nudio je rečenice zamotane u celofan. Makar je već i tada, nakon one utakmice s Istrom, nakon poraza u Puli, povukao neke poteze koji su mogli označiti oštriji kurs: promijenio je dvojicu dokapetana, umjesto Sandra Kulenovića i Ivana Nevistića to su postali Miha Zajc i Scott McKenna. Povukao je i jedan potez koji je uglavnom neuobičajen: promijenio je i prvog vratara, umjesto Nevistića među vratnice stao je Ivan Filipović. Tim je potezima pokazao da ima stav i da neće dopustiti bilo kakvo produbljivanje negativnog trenda u svlačionici.
Onda se dogodio taj zimski mercato u kojem se riješio onih za koje je smatrao da ih se može, ali i treba riješiti. Otišli su Mudražija, Villar, Ljubičić, Kulenović... Nikada nećemo tvrditi da su ti dečki radili bilo kakav nered u svlačionici, ali bilo je sasvim dovoljno pogledati ih u oči i vidjeti njihovo nezadovoljstvo. Nemojte sumnjati, da je Kovačević inzistirao na njihovu ostanku, oni bi ostali. Bio je oduševljen činjenicom da su Luka Stojković i Marko Soldo odbili transfere, s njihovim rečenicama da se žele nametnuti i dokazati u Dinamu.
Obećao im je priliku i — dobili su je! Kao što je bio sretan sa stavom mladog lijevog beka Mateja Perez-Vinlofa, koji se nije pokolebao ili gunđao jer ga je iz prvih jedanaest istisnuo Bruno Goda. Kad je bio spreman za veće dosege, vratio ga je u prvih jedanaest i vidite kako je sad dobar mladi Šveđanin. Vidio je i kako Niko Galešić predano radi na treninzima, također mu je pružio priliku na koju je stoper sjajno reagirao. Ponudio je šansu i mladom Franu Topiću. Razgovarao je i nudio maksimalnu podršku Dionu Dreni Belji kad je zapao u golgetersku krizu — eto ga sad, “plava devetka” zabija gotovo na svakoj utakmici. Novu priliku dobio je i Gabriel Vidović, i odmah se ‘zahvalio‘, golom protiv Istre na Maksimiru. Svi ti nabrojeni igrači, od kojih su neki na startu njegova mandata izgledali kao ljudi koji će teško dobivati veće prilike i veće minutaže, više ili manje ostvarili su se kroz rad s Kovačevićem. A kompletna momčad na startu drugog dijela prvenstva djeluje kao prejaka za sve ostale u SHNL-u.
Kovačević se sad smije. Bilo ga je lijepo vidjeti na press-konferenciji nakon utakmice s Istrom i još jedne dominacije njegove momčadi. Šalio se da će počastiti Josipa Mišića kad zabije pogodak, kazao je da je zagrlio Monsefa Bakrara i obećao mu nastup protiv Genka u četvrtak, objasnio mu je da je htio dati priliku mladom Vareli.
Uspostavio je idealan odnos sa svlačionicom, između igrača i njega vlada maksimalno povjerenje i poštovanje. Zato neka se smije i neka se šali. Bilo bi dobro da tako bude i nakon utakmice s Genkom u četvrtak. U domaćem dvorištu njegova momčad sad izgleda kao ona kojoj svi samo mogu staviti soli na rep. Sad se treba prebaciti na europsko dvorište...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....