Bila je jesen 1992. U susretu tadašnje Treće lige Središte, Špansko je gostovalo u Sesvetama, utakmica je završila remijem, više se i ne sjećam točnog rezultata. Za Špansko je igrao visoki mladić, ofenzivni veznjak, sjajan s loptom u nogama. Brzo sam doznao da se zove Branko Strupar i da ima 22 godine. Već nakon pola sata igre pitao sam se što tako talentiran dečko radi u Trećoj ligi.
„Doista je iznimno dobar, ali nije za prvoligaški nogomet. Nedostaje mu brzine, sporan je i u duelu, a i nije dovoljno ambiciozan“, objašnjavali su mi, kao mladom novinaru, neki koji su u zagrebačkom nogometu poznavali sve.
Morao sam im vjerovati, premda sam bio oduševljen majstorstvom koje je Strupar prezentirao (i) na toj utakmici.
Taj je mladić još dvije godine igrao u Španskom, stalno je zabijao i asistirao, ali nitko ga od naših prvoligaša nije pozvao čak ni na probu. Netko mu je od „stručnjaka“ nalijepio etiketu sporog igrača i tu pomoći nije bilo. Čovjek bi pomislio da su kod nas u ligi u to vrijeme igrali samo brzanci poput Usaina Bolta i Carla Lewisa...
„Spori“ Strupar u ljeto 1994. otišao je u Genk, koji je u to vrijeme bio pri dnu druge belgijske lige. U novinama je možda dobio rečenicu ili dvije, a možda ni to. Nije u to vrijeme bilo interneta, malo je tko i znao za taj transfer, a o belgijskoj drugoj ligi pojma nismo imali.
U proljeće 1995. već se u Zagrebu potiho pričalo kako se Strupar sjajno snašao u Genku te da u tamošnjoj drugoj ligi zabija kao na traci. Možete samo zamisliti podsmijeh s kojim se pričalo o belgijskoj drugoj ligi kad je na kraju sezone objavljeno da je „dečko iz Španskog koji nije bio ni za našu Drugu ligu“ bio najbolji igrač sezone te da je s 33 gola u 34 kola bio daleko najzaslužniji za Genkov povratak u prvoligaško društvo.
Nije Strupar u Hrvatskoj ni u godinama koje su slijedile dobio status „ozbiljnog“ igrača, a kamoli nogometne zvijezde. Čak ni činjenica da je bio prvi strijelac Belgije s 22 postignuta prvenstvena gola nije bila dovoljna da ga možda promaknemo u mogućeg kandidata za reprezentaciju. Belgijska liga nije u to vrijeme ni izbliza bila ono što je danas.
Međutim, s vremenom smo ipak doznali da u Genku ima bolji status nego što je Blaž Slišković ikad imao u Hajduku. U proljeće 1999. do Hrvatske se probila vijest da bi Strupar uskoro mogao zaigrati za Belgiju i da je već dobio državljanstvo.
Koncem srpnja 1999. Genk je u pretkolu Lige prvaka gostovao u Mariboru, što mi je bila idealna prilika da Strupara nakon punih sedam godina ponovno uživo pogledam na utakmici.
Smjestio sam se na tribinama Ljudskog vrta otprilike sat vremena prije početka utakmice i znatiželjno promatrao zagrijavanje igrača Genka, među njima i Strupara, premda ga nisam odmah prepoznao. Zato sam s druge strane tribine brzo uočio oko 150 navijača Genka, koji su već na zagrijavanju krenuli s navijanjem. Pola sata kasnije Genkovi su navijači krenuli sa žestokom pjesmom i skandiranjem, kao da je njihova momčad upravo zabila pobjednički gol u nekoj važnoj utakmici. Svi smo ih gledali s velikim čuđenjem, ne shvaćajući što se događa.
I onda je – usred zagrijavanja – igrač Genka samostalno krenuo prema raspjevanim navijačima, smještenima na drugoj strani terena. Kako im se igrač približavao, tako je njihova pjesma prerasla u pravi delirij, a vrhunac se dogodio kad je igrač došao ispod njih, podigao ruke uvis te nastavio s njima pjevati. Genkovi igrači potom su nakratko prekinuli zagrijavanje te pljeskom pozdravili navijače i svog suigrača.
Nikad nešto slično nisam vidio, a nikome od nas i dalje nije bilo jasno što se zapravo događa. Nakon što se „podružio“ s navijačima, Genkov igrač u trku je krenuo natrag na zagrijavanje. Tek tada sam mu vidio lice i shvatio da je riječ o – Branku Struparu. Ostao sam zatečen i zadivljen...
Nešto kasnije belgijski su mi novinari objasnili da je Struparova popularnost među navijačima Genka doista zadivljujuća te da ni oni ne pamte da je neki igrač u prošlosti imao takav status. Navijači su već duže vrijeme skandirali Struparu uoči svake utakmice, tražeći da dođe ispod njihove tribine i pozdravi ih. Strupar na koncu više nije imao izbora i taj je ritual postao dio svih Genkovih utakmica.
Doznao sam da je Struparu u čast u Genku napravljen šampanjac s njegovim imenom, a njegovo je lice bilo zaštitni znak i jedne tamošnje čokolade. „Strupar je sigurno najomiljeniji stanovnik Genka“, potvrdili su belgijski novinari. Jedna tribina na Genkovom stadionu danas nosi Struparovo ime.
Otprilike tri tjedna nakon što sam ga gledao u Mariboru, Strupar je zaigrao za reprezentaciju Belgije, za koju je ukupno odigrao 17 utakmica i zabio pet golova. Koncem te 1999. potpisao je za Derby County, a u Premier ligi odigrao je 36 utakmica i zabio 15 golova.
„Visoka i spora“ desetka izvrsno je igrala u najjačoj ligi na svijetu. U HNL-u se za njega našlo mjesta tek nakon što je odradio dvije sezone Premier lige, kada se već žestoko mučio s ozljedama. Potpisao je za Dinamo, ispunivši tako svoj daleko najveći nogometni san, jer Strupar je ludi navijač Modrih...
Umalo zaboravih, Genk je u Mariboru senzacionalno izgubio čak 5:1, Strupar je u toj vrlo čudnoj utakmici zabio jedini gol za momčad iz Belgije. U uzvratu je Genk slavio 3:0, ali Slovenci su prošli dalje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....