Hrvatska je u 35 godina samostalnosti ‘brendirala‘ jednu stvar kao svoj veliki forte

Svako toliko u našem se eteru zakotrljaju neke trendovske teze. Jedna od aktualnijih je ponukana stavom novog SD-a Hajduka kako je intenzitet (valjda trke) jači u 2. poljskoj ligi nego u SHNL-u. Nije detaljnije obrazložio stav, ali valjda ukazuje da GPS brojkama naši igrači nedovoljno trče.

Dirnuo je tako u taštinu domaćeg nogometnog miljea (i etera), spremnog se između sebe počupati, ali odmah složnog prema vanjskim "preispitivanjima". Realno je moguće da po brojkama brzine HNL bude inferiorniji. Realno je moguće da je time Graf htio kazati da se u tom faktoru igre treba poboljšavati. Realno je i kazati da faktor brzine-intenziteta-ritma, nije presudan pokazatelj (ne)uspješnosti nekog nogometa.

To može tako zvučati samo onima, kojih je nažalost sve više, koji gledaju statistiku kao prioritetnu simptomatologiju odnosa (i) u nogometu. Bez namjere kontriranja, možemo kazati da poljski nogomet nije hrvatskome pokazatelj kako biti uspješan na planu igre i utjecaja intenziteta. Odraz vrijednosti nekog nogometa je reprezentativni domet, a ne klupski, koji je pod utjecajem dovođenja stranaca. Istina je, međutim, da u kontekstu klupskih stvarnosti, Poljaci bitno odmiču Hrvatima. Oni imaju bolju i bogatiju infrastrukturu, veći prosjek gledatelja, veće prihode od TV-prava i marketinga. Posljedično je imaju više uspješnosti u klupskim europskim natjecanjima.

Spomenute prednosti nemaju puno veze sa strukom i talentom. Poljska je država s 40 milijuna stanovnika i deset puta većom bazom od Hrvatske. Imali su domaćinstvo Eura pa su izgradili vrhunske stadione, i poslije toga još neke. S obzirom na veći interes javnosti, porast prihoda, ali i povećanje nacionalnog BDP-a, poljski klubovi su izgradili i mnoštvo kampova.

Na planu talentiranosti Hrvatska je ipak druga razina. To se vidi iz reprezentativnih uspjeha, ali i profila i dometa naših igrača u velikim klubovima. Kod poljskih igrača, na stranu primjer Lewandowskog, prevladava fizička komponenta. U nogometu je to dobar temelj uspješnosti, ali igra ostaje ključna točka prevage. Danas svi teže jačem intenzitetu, pa u više manje sličnim razinama, uspješniji je tko igra bolje nogomet.

Hrvatska je u 35 godina samostalnosti "brendirala" tehnički talent kao svoj forte. Hrvatska ima bazu od stotinjak tisuća igrača, unutar naroda koji broji manje od 4 milijuna ljudi. Zato nedostaje šireg izbora, teže je naći brzonoge i moćne igrače.

U infrastrukturi na razini prethistorije, manjih TV-prava i premalo sponzora, a s puno opozicije, naš nogomet je još i vitalan. Te naše realnosti pak nemaju veze s filozofijom nogometa i učenja igre mladih. Koliko god bili sporiji zbog fizikalija, naši igrači mogu biti brže igre (i) kao momčad. U tom smislu je ključna uloga struke, i to ne samo prvoligaške, nego svih razina, i poglavito omladinskih kategorija.

Kad naš igrač može pratiti inozemne ritmove kada prijeđe u njihove redove, onda je jasno da može igrati brže u domaćem okruženju. Zašto to ne čine, stvar je upravo struke i klupskih nameta. Novi mit po tom pitanju jest da su domaći treneri podcijenjeni i da se lakše daje šansu strancima. Misle li da je kriterij toga neuspješnost nekog prolaznika, recimo Munoza, ili je pokazatelj dugovječnost i uspješnost jednog Keka? Nama se čini da je presudno kako trener živi i posljedično proizvodi nogomet, je li mu važno dodvoriti se vladarima kluba i robovati rezultatu, ili će razvijati moderniju filozofiju igre.

Modernije znači ne braniti se za ideju ne izgubiti, nego težiti ofenzivi uz osiguranje defenzive. Za to treba igrače učiti da trče u oba smjera te da svladaju igru bez lopte. Kaskanje u toj filozofiji ne može biti zbog stranaca, kojih je od 1992. bilo oko 30. Domaćih trenera je samo u aktualnih deset prvoligaša gotovo 340. Zato umjesto trendovskih zaključaka, u eteru bi trebalo više stručnih argumentacija, rasprava i pristupa, uz koje hrvatski talent neće ostati samo podsjećanje što bismo mogli uz logičnije uvjete i funkcioniranje domaćeg nogometa.