Legenda kaže da je razočaran odnosom Hajdukove uprave Vladimir Beara 1955. godine prvo pokucao na Dinamova vrata, ali samo kako bi u Maksimiru izazvao paniku. Bijeli i plavi dotad su, naime, već bili uspostavili tihi pakt o nenapadanju, složivši se kako je zbog mira u kući najpametnije ne zabadati nos u dvorište onog drugog. Veliki Vladimir se tako skrasio u Crvenoj zvezdi, a Dinamo i Hajduk su nastavili njegovati odnos miroljubive koegzistencije sve do 1978. godine kada je Vilson Đoni probio led i nakon deset splitskih godina odigrao jednu sezonu u Dinamu.
Džoni je došao na poziv Vlatka Markovića, tadašnjeg Dinamova trenera koji ga je prethodno vodio u Hajduku. Kada u Splitu nisu pokazali sluh za dogovor o novom ugovoru, izdanak Hajdukova inkubatora odlučio je da treba pokušati u Zagrebu. Za tih godinu dana ostavio je odličan dojam i ubrzo preselio u Schalke 04.
Sljedeću sličnu uzbunu šest godina kasnije izazvao je Stjepan Deverić, koji je u naponu igračke snage odlučio naplatiti svoj talent pretrčavanjem u bijeli tabor. Štef se dobro snašao u novom okruženju, tamo je brzo postao Stipe i osigurao sebi mjesto u povijesnim pregledima kao jedini igrač koji je u velikom derbiju zabijao i za Dinamo i za Hajduk. Prvi put se u strijelce upisao u onoj opjevanoj utakmici iz 1982. godine kada su plavi na putu prema tituli osvojili Poljud (2-1), a mrežu je tresao i 1987. u maksimirskoj golijadi (3-3).
- Nije mi bilo lako istrčati u Hajdukovu dresu pred Dinamovim navijačima, ali istrpio sam prve zvižduke i čak zabio za 1-1. Dinamo mi je zauvijek u srcu, ali lijepe sam dane proveo u Splitu. Profesionalno sam odradio ugovor i za Hajduk odigrao najbolje što sam mogao - otkrio je jednom zgodom Deverić, koji je kao član bijelih 1987. osvojio jugoslavenski kup u finalu s Rijekom.
Skrivena obilaznica prerasla je u gotovo zakrčenu prometnicu devedesetih godina. Ponekad bi takvi transferi, kao u slučaju Joška Jeličića i Nike Kranjčara, provocirali valove euforije i napade ogorčenja, ovisno s koje strane barikade ste promatrali odnos, ali zapravo su Dinamo i Hajduk rijetko razmjenjivali svoje najveće zvijezde. U pravilu se radilo o transferima nogometaša koji bi zapeli na jednoj adresi, pa onda oživljavali karijere selidbama u Maksimir ili na Poljud.
Jeličić je na predstavljanju 1993. gurnuo nogu u maksimirski dovratak i najavio se kao veliko pojačanje onom predstavom u Bukureštu, kada je Igoru Cvitanoviću servirao cijeli pladanj zicera. Izgledao je kao igrač koji će plave odvesti u Ligu prvaka, ali zaustavljale su ga ozljede i nikada nije do kraja ostvario svoje potencijale. Za vrijeme drugog boravka među plavima stigao je nadomak nokaut-faze Lige prvaka i ostao za centimetar kratak. Jeličić je zabio Olympiacosu u posljednjoj utakmici u skupini, kada je momčadi trebala pobjeda za prolazak, a završilo je 1-1.
Niku Kranjčara je u zimu 2005. na Poljudu dočekalo veće mnoštvo nego Ivana Rakitića devetnaest ljeta kasnije. Ponosni purger, kojega je Zdravko Mamić gurao prema izlazu, pokazao je inat prema matičnom klubu kada je prešao u redove najvećeg rivala, ali poput Jeličića u novoj sredini nije stigao zaokružiti značajniji opus. Osvojio je titulu hrvatskog prvaka i onda sudjelovao u onom epskom potopu protiv Debrecena (0-5) u pretkolu Lige prvaka. Zadržao se sezonu i pol.
Vjerojatno najzabavniju priču u ovom šarenom društvu ima Srđan ‘Zujo‘ Mladinić, odškolovan u Hajdukovoj akademiji, osvajač naslova prvaka s bijelima 1994. Premda je skupio pristojan broj nastupa u šampionskoj sezoni, Ivan Katalinić mu je rekao da ipak nije za Hajduk, zbog čega je Mladinić krenuo dalje. Samo jedna sezona u susjednom Stobreču bila je dovoljna zagrebačkim klubovima da se zainteresiraju. Prvi poziv je stigao iz NK Zagreba, Mladinić je na potpis čekao na benzinskoj postaji u Kranjčevićevoj ulici kad se iznenada ukazao Velimir Zajec i jednom slatkom otmicom usred bijela dana preselio ‘Zuju‘ na istok grada. Mladinić je ubrzo razvio poseban apetit za velike derbije: obilježio je dvije utakmice s dva dalekometna projektila u rašlje, oba gola za povijesne foršpane SHNL-a.
- Kao klinac sam bio dio Torcide, valjda na svakoj domaćoj utakmici od 1983. do 1988., a onda sam zabijao golove Hajduku - komentirao je kasnije Mladinić neobičnu karijernu putanju.
Ivan Bošnjak je pozitivan dojam ostavio igrajući prvo za bijele, s kojima je osvojio titulu, prije nego što se izgubio u bespućima libijskog pijeska. Iz depresije Tripolija, gdje se nije snašao, spasio se povratkom u HNL, ali kao Dinamov igrač. Prije sljedećeg inozemnog pokušaja u Genku osvojio je s plavima kup i prvenstvo. Tih dana Vinkovčanin je dijelio svlačionicu s Gocom Sedloskim, danas izbornikom Sjeverne Makedonije, koji se prvo okušao u Splitu i tamo izborio transfer u Sheffield Wednesday. Ostavši bez prave prilike u novom klubu, Sedloski je rado prihvatio ponudu da u Maksimiru krene ispočetka. S Dinamom je osvojio tri naslova prvaka i tri kupa.
Ozbiljan previd Hajduk je učinio kada je 2011. procijenio da Duje Čop nije kalibar za veće domete. Prepustili su bijeli napadača susjedu iz Parka mladeži, odakle je nakon jedne sezone stigao do Dinama i kampanju 2013./14. završio kao prvi strijelac lige s 22 pogotka. Renato Jurčec je samo na prvi pogled nogometaš iz iste ladice: njega su plavi imali pod nosom dok je zabijao golove u dresu Zagreba i Inkera, ali su ga ipak prepustili Hajduku, a on je tamo 1995. zapečatio naslov prvaka postigavši dva pogotka u ključnoj utakmici s Osijekom (3-0). Tek nakon toga Jurčec je stigao do dresa Dinama, kluba za koji je navijao od djetinjstva.
Posljednji u nizu ovih transfera ujedno je i refleks modernih nogometnih vremena. Talent Martina Baturine skauti u Mamićevoj službi uočili su dok je nogometaš blistao u tinejdžerskim kategorijama. Odlučili su se kockati i preseliti cijelu obitelj u Zagreb, a potez se debelo isplatio jer Baturina je s Dinamom osvojio dva naslova, igrao Ligu prvaka, došao do reprezentacije i na rastanku napunio klupsku blagajnu s 18 milijuna eura...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....