Zašto klubovi HNL-a nisu zanimljivi moćnim investitorima iz inozemstva? Ako Dinamo ima ovakvu sudbinu...

U Hrvatskoj je nogomet iznimno popularan. Bilo je tako unutar bivše Jugoslavije, sada je još i izraženije u samostalnoj nam državi. Izraženije jest jer je Hrvatska relativno mala, i sve su joj dimenzije unutar sportske priče u tom okviru. Pogotovo je to tako u očima stranaca, koji percipiraju našu zemlju prije svega kroz izvanredne rezultate koje ostvaruje reprezentacija. Relacija između tih senzacionalnih dosega (srebro, bronca SP), individualnih dometa (primjerice, godinama Hrvati u finalima Lige prvaka, Modrić rekorder osvajanja) u odnosu na klupske zbilje su krajnosti. Naša je elitna liga skučena, a klubovi u Europi izuzev Dinama, su statisti-prolaznici.

U ovom mileniju nogomet je na globalnoj razini postao stvar financijskog proračuna. Ovisno koliko ga imate toliko možete sa priličnom sigurnošću definirati koja vam ambicija može biti cilj. Od najviših razina nogometa, pa dalje po hijerarhijama liga, vrijede više manje iste formule (koliko novca toliko glazbe). Što je manja snaga države i njene nogometne lige, to su klubovi proporcionalno manje privlačni za ulagače.

Hrvatska je u nogometno-financijskom smislu europski patuljak. Dinamo, koji u nas ima status nedodirljivog bogataša, spada u europskom kontekstu (jedva) među klubove donjeg dijela srednjeg staleža. Uz napomenu da sa 70-tak miljuna proračuna, isti ima "pokriće" u trećini, dok se ostale dvije treći tek treba zaraditi. I tako iz godine u godinu. Kada Dinamo ima takvu sudbinu, lako je razumijeti što se događa ostalima koji su redom nižeg platežnog, statusnog i inog statusa.

Ivan Bilić i Zvonimir Boban

DAMIR KRAJAC Cropix

Dinamo i Hajduk su dvije institucije Hrvatske, za koje se može kazati ona fraza "više od kluba". Oni su najmasovniji narodni izričaj i kao takvi imaju jednu sigurnost - nikad neće propasti! Kako su to pokazale i razne alarmantne situacije od 1990-ih na ovamo, njihov značaj za društvenu klimu iznimno je snažan, pa političke strukture, lokalne i državne, ne mogu zanemariti njihove egzistencijalne probleme. Neko rješenje uvijek se našlo i uvijek će se naći, druga je stvar koliko takav upliv političkih-društvenih limitira klubove na drugi način. Recimo, za interes stranih ulagača, koji bi eventualno željeli postati vlasnici tih velikih klubova. Druga dva regionalna lidera, Rijeka i Osijek jesu privatizirani domaćim (Mišković i u početku talijanski partner) i stranim (Mađari) kapitalom, ali vidljivo je upravo kroz te situacije koliko je teško "europski" funkcionirati u hrvatskom (skučenom) prostoru.

Damir Mišković je u stalnoj prodaji Rijeke, a Mađari, nakon što su izgradili velebne infrastrukturne uvjete bez natjecateljskog ishoda viših razina, potiho rade na opciji prodaje Osijeka. U Šibeniku je bila višestruka privatizacija (vlasništvo), ali je taj proces rezultirao najgorim mogućim epilogom, a to je praktično gašenje kluba velike tradicije. Imamo i primjer Istre 1961, gdje je vlasnik iz nogometnog-sportskog biznisa (Basconia-Alaves), i čije prisustvo je od 2018., spasilo klub od bankrota i zajamčilo mu napredak po svim razinama. No, dojam je da je natjecateljskim ambicijama vlasnik ograničenog dometa, jer kad god su blizu izlaska u Europu, umjesto fokusa na snaženje, klub se autooslabljuje prodajom igrača. Kažu da je to imperativ da bi Istra 1961 bila samoodrživa, te da može postupno graditi klupski kamp i ulagati u omladinski pogon. Za Istru koja je prije osam godina umalo ugašena, to je još i dobra realnost. No, za Istru koja sada djeluje stabilan klub, ograničenost ambicije postupno guši strasti okruženja za natjecateljsku priču i iskorake prihoda...

Damir Mišković u više je navrata pokušao prodati Rijeku

DAMIR SKOMRLJ Cropix

Eto, izuzmemo li narodni status Dinama i Hajduka, koji će teško ikad biti prodani nekom stranom ulagaču (nikad ne reci nikad, jer eto i aspirant da izbaci Florentina Pereza sa čelne pozicije Reala, Riquelme najavljuje da je privatizacija kluba neizbježna bliža perspektiva), jasno je da naši klubovi neće biti zanimljivi moćnijem stranom kapitalu jer im naše nogometno i ino tržište ne donosi značajnije opcije povrata. Kao što smo naveli, transferi su krajnje nesigurna stavka pokrića proračuna. U onom osnovnom modelu, na kojem funkcionira Europa, dakle prihodi od TV prava i marketinga, sponzora, prodaje ulaznica i klupskih suvenira, SHNL je na minimumu minimuma. Povećanje vrijednost TV prava je značajnije u odnosu na ne tako daleku prošlost, ali to su sredstva koja su značajnijeg opsega uglavnom za klubove srednjeg staleža lige. Pri tom ona realno iznose oko 15-ak% proračuna. Za Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek, koji imaju dvoznamenkaste brojke proračuna, taj novac je proporcionalno ispod 5%...

Posjete našim stadionima (osim Hajduka) su takve da prihodi zapravo služe uglavnom za pokrivanje organizacije utakmica i kazne za pirotehniku. Kad su u pitanju sponzorstva onda su to više donacije, koje se više ili manje ostvaruju temeljem poznanstava, lokalnih interesa i emotivnih privrženosti nekoj sredini.

Nogometaši Istre 1961

GORAN SEBELIC Cropix

Koliko god navijači u svim klubovima, pogotovo onima koji su nekoć bili prvoligaši pa su zbog manjka novaca potonuli u niže razine natjecanja i ne uspijevaju se izdignuti, maštali o tome da će doći neka "faca" koja će milijunima riješiti sva ograničenja i podignuti klub i uvjete na najvišu razinu, to su nerealna očekivanja. Hrvatska je ograničeno tržište i nogomet (pogotovo) dijeli tu sudbinu. Može se dogoditi neki izuzetak koji potvrđuje nepisano pravilo, ali sukladno limitiranoj strukturi mogućih prihoda, takvi će se vlasnici ubrzo suočiti sa dvojbom koji je smisao ulaganja.

Može li se u budućnosti nešto značajnije promijeniti? Uzmemo li u obzir temeljne okvire (veličina tržišta, snaga gospodarstva, masovnost na stadionima i u kupovini klupskih suvenira, interes za TV Prava i marketing), koji su dugoročnije definirani, odgovor je prilično jasan...