Marko Livaja već tjednima igra "visoki presing" na Michelea Šegu, a tom se jurišu potiho priključio i Rokas Pukštas. Aludiramo na internu utakmicu koju u završnici sezone igra Hajdukov ofenzivni trojac, a tiče se titule najboljeg strijelca ove sezone. Iako su rezultatske ambicije već davno isparile, postoji ipak taj troboj za prvog topnika Bijelih na kojemu valja zadržati oko. A mogle bi pasti i neke dugo neviđene statističke kolone kad su u pitanju prvenstveni strijelci. O čemu se radi, sigurno se pitate...
Pa, evo, Rokas Pukštas je protiv Varaždina zabio svoj deveti gol sezone i tako se izjednačio s Markom Livajom. Pritom, ovaj je dvojac stigao Šegi na "minus 2" jer najbolji Hajdukov strijelac se zaustavio na 11 golova tri kola do kraja sezone. O njegovoj je formi već ponešto napisano, na polusezoni bio je već dvocifren, ali ga je proljeće začepilo. Zabio je tek u golijadi protiv Vukovara, a protiv Osijeka promašio jedanaesterac... No, zato su se probudili Livaja i Pukštas koji će gotovo sigurno participirati u posljednja tri susreta. Protiv Dinama, Lokomotive i Vukovara imaju priliku doći do brojke 10, a možda ju i premašiti. A ta prilika uopće ne djeluje tako nerealno. I u tom bi slučaju svjedočili ispisivanju povijesti!
U novijoj se eri gotovo nikada nije dogodilo da su Bijeli imali tri dvoznamenkasta prvenstvena strijelca! To je, zapravo, između redaka i satisfakcija jednom čovjeku - Gonzalu Garciji. Čovjeku koji cijelu sezonu "trubi" o momčadi, da Hajduk nije pojedinac već momčad te da je ona ta kroz koju ispliva pojedinac. I na pragu je da dobije potvrdu kakvu je malo tko u povijesti.
Da, događalo se u posljednjih 10 sezona četiri puta da Bijeli imaju dva dvocifrena strijelca. Mijo Caktaš je u svojoj eri imao Jaira i Eduoka koji su ga pratili s 13, odnosno 11 golova, dok je aktualni igrač Dugopolja zabijao po 20-ak. Između era dvaju upečatljivih Bijelih desetki, Caktaša i Livaje, dvoznamenkasti su bili tek Marko Futacs i Ante Erceg koji su u sezoni 16/17 zabili 18 i 11 golova. Marku Livaji se godinama traži prava podrška, a do ove sezone imao ju je tek u vječno osporavanom Janu Mlakaru koji je pred koju godinu dostojno podržavao kapetana s 11 zgoditaka.
Dakle, definitivno se do sada nije govorilo dovoljno o onome što ove sezone rade Šego, Livaja i Pukštas. Jest, govorili su svi da je Hajduk napokon momčad i da nije teret na Livaji, ali ovi podaci počnu zvučati gordo tek kada se stave na papir... Konačno, Šego, Livaja i Pukštas u posljednja tri kola imaju priliku ući u povijest kluba s Poljuda, a s njima i Gonzalo Garcia. Ako bi malo popis širili možemo dodati i Antu Rebića koji je trenutno na 7 golova, dakle nešto dalje od dvoznamenkaste brojke. No, ako znamo da Hajduk u posljednja dva kola igra protiv Lokomotive i Vukovara kojima je Rebić zabio većinu svojih golova...
I da, Garcia je uspio još nešto što nije nitko u Livajinoj eri. Uspio mu je skinuti teret s leđa, ali to je ove sezone bilo dovoljno tek za drugo mjesto. A blizu spomenutog podviga znale su biti generacije Caktaša, Ohandze, Jaira i Saida, ali nitko nije bio toliko blizu povijesti kao ovosezonski trojac. Trojac koji se do kraja sezone ima realnu priliku u nju i upisati. Šego je vukao na jesen, Livaja se pronašao na proljeće, a i Pukštas dolazi sebi u vjerojatno zaključnim hajdučkim sekvencama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....