Prije 10 godina na početku sezone 2016./2017. u Hajduku je bilo točno 12 igrača koji su imali inozemno državljanstvo (Ohandza, Jefferson, Bilij, Radčenko, Kalik, Sušić, Futacs, Said, Kožulj, Memolla, Savvas, Hamza Barry), a stranac je bio i trener, Slovenac Marijan Pušnik. U to vrijeme pisao se rekord da nikad u tada 105 godina splitskog kluba njegov dres nije nosilo toliko stranaca. Deset godina kasnije može se konstatirati da je rekord već nekoliko puta srušen, a tako je i na početku ove sezone jer 13 igrača Hajduka dolazi iz inozemstva, kao i urugvajski strateg Manuel Gonzalo Garcia. Čini se kako je nezaustavljiv trend dovođenja stranih prinova i u većini ostalih hrvatskih prvoligaških klubova, ali uglavnom je to roba sumnjive kvalitete koja se ne zadržava dugo na jednom mjestu niti ostavlja značajniji trag.
Na primjeru Hajduka može se reći i da je posljednjih 10 ili čak 15 godina rezultatski najneuspješnije razdoblje u sada 115 godina starom klubu, što se vjerno poklapa s invazijom stranih nogometaša na Poljud, koja se događa i ponavlja i ovoga ljeta kada kadrovsku politiku vodi poljski sportski direktor Robert Graf. Bosanskohercegovački stoper Dennis Hadžikadunić posljednji je Grafov potez, a prije njega bijeli dres su obukli Alberto del Moral, Etnik Brruti, Mathieu Acapandie, Alec van Hoorenbeeck i Dalisson de Almeida. Njih šestorica, točno da popune prosjek od 6,7 legionara koliko ih je Hajduk imao do 2016., ili njih 67 u zbroju.
Samo dva Kupa Hrvatske osvojio je Hajduk u tom razdoblju, 2022. s Valdasom Dambrauskasom i 2023. s Ivanom Lekom na klupi, prvak nije bio već 21 godinu, a plasman u skupinu nekog europskog natjecanja čeka 16 godina. Poražavajuće su to činjenice, pogotovo ako se zna koliko je novca potrošeno jer se klupski proračun približio brojci od 40 milijuna eura godišnjih troškova, što je naprosto zastrašujuća brojka u usporedbi s ostvarenim rezultatima na terenu. Golemi milijuni bačeni su u prašinu, a velika većina investicija u inozemne igrače donijela je samo gubitke, frustracije navijača i zauzimanje mjesta mladima, koji su se mogli razvijati na pozicijama koje su oni preuzimali.
Vrlo rijetki su i Hajduku donijeli zaradu transferima, a rekorder je slovenski napadač Jan Mlakar kojega je talijanska Pisa 2023. platila 3,3 milijuna eura, dok je albanskog stopera Ardiana Ismajlija 2020. talijanska Spezia kupila za 2,5 milijuna eura. Dvije godine ranije kamerunski napadač Franck Ohandza otišao je u Kinu za 1,2 milijuna eura, dok je za isti ili nešto viši iznos kosovski napadač Emir Sahiti 2024. prodan u njemački HSV. Uz još nekoliko prodaja za sitne iznose, koji se zajedno ne mogu navući na više od milijun i pol eura, to je debelo negativan saldo za Hajdukovu blagajnu u proteklih 10 godina. Jedinu nadu u mali oporavak predstavljale bi eventualne prodaje aktualnih najvrednijih inozemnih eksponata Amerikanca Rokasa Pukštasa i Kanađanina Nika Kristijana Sigura, ali dok se to ne dogodi, suvišno je o tome naklapati.
Sigur, a pogotovo Pukštas, ujedno su i primjer drugačije strategije pri angažiranju stranaca jer su oni dovedeni kao mladi i prošli su Hajdukove mlađe uzraste, što je isplativiji put od angažiranja starijih i nedovoljno kvalitetnih igrača, čiji se učinak u pravilu zaboravi već sljedećeg dana nakon što napuste Split. Uzmimo, recimo, dva finala Kupa koja je Hajduk osvojio. Protiv Rijeke u finalu 2022. nastupilo je šest inozemaca, a ostao je u sjećanju samo portugalski stoper Francisco Ferro, koji je zabio za 1:1 u pobjedi 3:1 na Poljudu. Usput, kada je Ferro dolazio na zimu te godine iz Benfice, nominalno je vrijedio 2,5 milijuna eura, najviše od svih 67 dovedenih zadnjih 10 godina, a plaćena je odšteta od 550.000 eura. Kada je odlazio, osim tog gola protiv Rijeke, po malo čemu dobrom je zapamćen. Čisti prolaznik kao i deseci prije i poslije njega.
Godinu kasnije finale sa Šibenikom igralo se u Rijeci, a Ivan Leko koristio je čak 10 legionara, ali golove za trijumf 2:0 postigli su Dario Melnjak i Marko Livaja.
Istinski dobre sezone u bijelom dresu imali su rijetki igrači izvana, a u ovom razdoblju već spomenuti Ohandza, popularni "Frane zolja", bio je onaj koji je imao kontinuitet i da nije bilo ozljeda koje su mu uništile i prekinule karijeru, zabio bi sigurno i više od 26 pogodaka u 68 nastupa od 2015. do 2018. Robusni mađarski napadač Marko Futacs imao je odličnu sezonu 2016./2017., kada je bio i najbolji strijelac 1. HNL-a, ali i njemu su ozljede presudile. Trener je tada bio Španjolac Joan Carrillo, uz Edoarda Reju i Valdasa Dambrauskasa najbolji inozemni strateg Splićana, koji su i u rubrici angažiranja stranaca rekorderi lige, ali to je već druga tema.
Slovenski centarfor, koji je često guran na krilo, Jan Mlakar, također može dobiti prolaznu ocjenu jer je sudjelovao u osvajanju oba Kupa, a na njemu se, kao što je već navedeno, najviše i zaradilo. Brazilac Jairo znao je u najboljim izdanjima podsjetiti odakle dolazi, Nigerijac Samuel Eduok je uz jako dobre preporuke došao 2019. i odlično krenuo, a onda se neobjašnjivo izgubio i pao u anonimnost, dok je ganski Talijan Ahmed Said Said od 2016. do 2019. u 89 nastupa postigao 29 golova, ali nije to bilo dovoljno uvjerljivo za ozbiljnije rezultatske domete Splićana. U moru veznih i obrambenih igrača, neki će se vjerojatno brzo sjetiti Ismajlija, Awaziema, Lovrencsicsa, Gambijca Hamze Barryja (171 utakmica i 14 golova), Kalika ili Jeffersona, ali najbolji su oni koji su sada u kadru - Pukštas i Sigur.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....