U staroj, vrlo popularnoj splitskoj kavani Bellevue, u davna vremena, vlasnik je na ulaznim vratima držao izvješeni oglas: "Radnici se primaju i otpuštaju svakog dana". Dugi niz godina, ovih prošlih petnaestak, takva je praksa na Poljudu, događaju se velike fluktuacije igračkog kadra. I to naročito otkako je krenula, to jest zavladala moda dovođenja stranaca iz Europe.
Za početak rasprave o vrijednostima došljaka iz inozemstva, treba se prisjetiti igračkog kadra Hajduka iz one sezone 2010/11., kada su se Bijeli domogli grupnog natjecanja Europske lige. Tada je većina prvotimaca, od njih 29, čak 17, bila iz akademije Luka Kaliterna, uz koje je bilo došljaka iz hrvatskih klubova zajedno s onima iz regije, njih jedanaest. Jedan, jedini u pravom smislu stranac, bio je Ervin Bulku, albanski reprezentativac (56 nastupa za Orlove), i to s jedva petnaest ulazaka s klupe.
Do danas je na Poljud sletjelo osam stranaca uz dva naša mladca, Anđela Šutala, pristiglog iz Dinama, i Šotičeka na posudbi iz Basela, dok je Hajduk, u odnosu na kadar iz prošlog ljeta, ostao bez 16 prvotimaca. Dakle, za sada, jer prijelazni rok se zaključuje u ponedjeljak, 7. rujna, trener Gonzalo García, uz jedanaest došljaka, ima na raspolaganju još preostalih 18 prvotimaca (11 iz omladinskog pogona te sedmoricu angažiranih ranije iz drugih klubova: Melnjaka, Pajazitija, Marešića, Racija, Samyanga, Ivušića i Žapera).
Računa se da su pridošlice baš ciljane za pojedine manjkave pozicije momčadi, pretpostavlja se također da se ne radi o običnim prinovama za popunu kadra, već da ima istinskih pojačanja. Ako je to, ponavljam, realna pretpostavka, onda trener Gonzalo García više ne može izbjeći imperativ, zahtjev za dugotrajnu borbu za prvaka. García je prošlog ljeta preuzeo Bijele, relativno brzo je zaostao za Dinamom u prvenstvu, pa se pravdao kako mu je s jedne strane obveza izgraditi momčad, a s druge je objašnjavao kako mu "nitko nije dao u zadatak nadmetanje za prvaka".
Od davnina dres Hajduka u pravilu su nosili, da tako kažemo, domaći ovdašnji igrači, premda je bilo došljaka, uglavnom prolaznika iz područja bivše Austro-Ugarske. Tek na početku Drugog svjetskog rata, arhitekt Dragičević je privolio na dolazak u Split prvog igrača svjetske klase, to jest Jiříja Sobotku, čehoslovačkog reprezentativca (srebrnog sa svjetskog prvenstva 1934.) iz praške Slavije, koji je sa svojih 13 golova, a još više igrama u svih 18 nastupa, bio glavni akter u osvajanju prvog mjesta Banovine Hrvatske. I to premda je zašao u veteranske godine (39); zanimljivo, rođen je 1911., kada je osnovan splitski klub.
Hajduk je, čitajte Tito Kirigin, otkako je 1965. stigao u upravu, znao angažirati najcjenjenije igrače s područja bivše Jugoslavije, konkretno Dragana Holcera, Branu Oblaka, Borišu Đorđevića, Blaža Sliškovića i još neke prinove koje su sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz mlade snage iz juniorskog pogona meštra Tomislava Ivića, vladale jugo-nogometom (četiri naslova prvaka, pet osvojenih kupova).
Bilo je još trofejnih godina od osamostaljenja Hrvatske, i to zahvaljujući mudrim postupcima rukovodstva, najviše terceta Nadan Vidošević, Vedran Rožić, Ivan Katalinić, koji su uspijevali iz inozemstva vratiti najbolje igrače ponikle u Hajduku (Zorana Vulića, Igora Štimca, Slavena Bilića, Aljošu Asanovića, Stipu Andrijaševića, Tonća Gabrića…) da bi u zimskom roku 2004/05. na Poljud, senzacionalno, iz tabora Dinama stigao Niko Kranjčar.
A poslije toga, u prošlih petnaestak godina, zavladala je prava trgovina strancima među kojima su neki bili prave zvijezde po svojem statusu, rijetko po učinku. Kao Florin Cernat (2007.), Senijad Ibričić (2008.), Artem Milevski (2014.), Hugo Almeida (2017.), te u najnovije vrijeme najveći od svih Ivan Rakitić (2024.).
Bilo je tu još igračina po pedigreu, nekih s brojnim nastupima za njihove reprezentacije, kao što su Māris Verpakovskis (104 nastupa za Latviju), Goce Sedloski i Aleksandar Trajkovski (100, odnosno 98 za Sjevernu Makedoniju), László Kleinheisler i Gergő Lovrencsics (53, odnosno 44 za Mađarsku), Chidozie Awaziem (40 za Nigeriju), ali i onih koji su uživali reputaciju igranja za značajne europske klubove.
Sada je gromoglasno najavljen kao pravo pojačanje Belgijac Leander Dendoncker, 32 nastupa za Belgiju, uz bogati opus nastupa za velike klubove (Anderlecht, Wolverhampton, Aston Villa, Napoli, Oviedo), koji je došao kao slobodan igrač, uz napomenu da od 1. ožujka ove godine nije nastupao zbog ozljede…
Sportski direktor Hajduka Robert Graf ga je nahvalio, ali je naglasio da će "Leanderu trebati nešto vremena kako bi postigao optimalnu fizičku spremu, čega smo u potpunosti svjesni".
Inače, poljski stručnjak Graf je, kao i njegovi prethodnici u ulozi sportskog direktora, Šveđanin Jens Andersson, Portugalac Mario Branco, Litavac Mindaugas Nikoličius, Francuz François Vitali, vrlo ambiciozno pristupio poslu na Poljudu (uz napomenu: u toj ulozi angažman su imali Goran Vučević u dva navrata, Sergije Krešić, Saša Bjelanović i Nikola Kalinić). Hajduk nikada u jednom prijelaznom roku, kao u ovom ljetnom, nije angažirao čak jedanaest igrača…
Praksa je da sportski direktori na siteu "TransferRoom: Football‘s Transfer Markets" objavljuju svoje želje i zahtjeve, pa im se sa sugestijama, molbama, obećanjima javljaju brojni skauti i agenti igrača. Prije nekoliko godina jedan od najvažnijih ljudi vodstva Dinama pokazao mi je na mobitelu prepisku jednog europskog menadžera s Nikoličiusom u kojoj je litavski "Mr. Football", u Hajduku od siječnja 2020. do travnja 2024., precizno javio kakve igrače Bijeli trebaju… Tako su usklađivane ponude, najčešće su u tabor splitskog kluba stizali igrači koji, pokazalo se, nisu zasluživali dres Hajduka.
Zato je neophodno sačekati određeno vrijeme kako bi se potvrdile vrijednosti, u pravilu je li došljak zaslužuje standardno mjesto u prvih jedanaest. Sve drugo je obično drukanje, nadanje da će se prinova dokazati. Jednom je, sad bivši izbornik Zlatko Dalić, iskazao svoju nevjericu u odnosu na angažman mladog makedonskog igrača Janija Atanasova, jer je u drugi plan pao njegov vršnjak Tonio Teklić:
– Kada se dovodi novajliju, on mora biti znatno, baš osjetljivo bolji od igrača iz tvojeg pomlatka…
Teklić je prodan iz Varaždina u Trabzonspor za cca 1,5 milijuna eura, Atanasov iz Hajduka u Wisłu iz Krakova za 400.000 eura… Uostalom, dovoljno je podsjetiti gdje su završavali brojni stranci po odlasku s Poljuda, razni Biliji, Arteage, Velezi, Magnati, Terzijevi, Carbonijeri… do posljednjih godina Fossatiji, Kačaniklići, Rusyni, Dajakui, Gonzálezi, da ne nabrajam dalje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....