Kakav čudesni listopad na splitskom Poljudu s dvije pobjede 2:1 protiv Dinama i Ajaxa u razmaku od pet dana. Poslije 21 godine bez naslova prvaka Hrvatske i europskih ispadanja od Gzire, Tobola, Ružomberoka i Dinama iz Tirane, izmučeni, napaćeni i isfrustrirani navijači Hajduka konačno su osjetili kako u sadašnjosti izgleda ona slavna prošlost splitskog kluba iz povijesnih almanaha, starih novina i video kazeta.

Ono kad je Hajduk osvajao prvenstva bez poraza, za titulu pobjeđivao Partizan u Beogradu 4:3 nakon što je gubio 0:3, dizao pehar Kupa maršala Tita pet godina u nizu, igrao četvrtfinala Kupa i Lige prvaka s HSV-om i Ajaxom i polufinale Kupa UEFA s Tottenhamom. Pobjeđivao je Hajduk i Arsenal, Torino i Spartu u Splitu, Inter u Milanu, ali sve to je bila privilegija onih njegovih navijača rođenih u prošlom stoljeću (Inter je bio 2012., pa ga se sjećaju i mlađi).

Generacije rođene u ovom tisućljeću ostale su uskraćene za stvarnu veličinu kluba osnovanog prije 115 godina, iz različitih razloga okopnjela je Hajdukova moć na svim poljima, a gubitnički mentalitet uvukao se u njegovu svlačionicu, razarajući je godinama unazad. Hajduk je praktički nestao s europske mape, a kada je i imao momčad koja je mogla nešto preokrenuti, loš koeficijent donosio bi najčešće surov ždrijeb na zadnjim stepenicama europskih kupova ili bi se baš u tim ključnim utakmicama pacerski podbacilo.

Pet puta u nizu Bijeli su zapinjali u play-offu od 2014. do 2022., a baš ta šansa kada je prije četiri godine trener bio Valdas Dambrauskas, najbolje je oslikala njihovu nesretnu autsajdersku poziciju. Iako su prije toga izbacili vrlo dobri portugalski sastav Vitorije iz Guimaraesa, za prolaz u skupinu morali su igrati s Villarrealom, španjolskim klubom koji je te godine igrao polufinale Lige prvaka. Nije bilo realno očekivati prolaz.

Pomogao i Dinamo

Posljednja velika prilika za preokret u prvenstvima Hrvatske, bila je u proljeće 2025. kada je talijanski trener Gennaro Gattuso imao osam kola prije kraja osam bodova više od Dinama, ali ni to nije bilo dovoljno za srušiti dvodesetljetno prokletstvo bez titule. Ni kriva, ni dužna, trijumfirala je Rijeka. Nakon Gattusa na klupu je prošlog ljeta sjeo Urugvajac Gonzalo Garcia, ali njemu se sezona počela pretvarati u noćnu moru već u kolovozu kada se od Europe oprostio porazom od Dinama u Tirani. Na to su se nadovezala dva debakla protiv Rijeke na Rujevici u ligi i četvrtfinalu Kupa, a u konačnici pomogao mu je Dinamo jer je dvostrukom krunom omogućio drugoplasiranom Hajduku 1. pretkolo Europske lige.

ANTE CIZMIC Cropix

Garcia je nekoliko puta plesao na rubu otkaza, kojeg je izbjegao samo zato jer klub nije imao novca za isplatiti mu skupu otpremninu, a postavljanje novog sportskog direktora Roberta Grafa iz Poljske bio je dolazak već petog čovjeka na tu poziciju u samo dvije godine. Većina navijača polako je već dizala ruke od još jedne sezone, smatrajući da se ništa značajnije ne može poboljšati, pogotovo dok je iz prošle sezone još bujala netrpeljivost na relaciji Gonzalo Garcia - Marko Livaja.

Livajina uloga

Kapetan i čovjek koji je nosio Hajduk na leđima od 2021. nije se najbolje uklapao u većinu Garcijinih taktičkih postavki, ali do smirenja tenzija dolazi u trenutku kada je Livaja shvatio da se u posljednjoj godini ugovora mora pomiriti s ulogom jokera s klupe. Relaksiralo je to odnose u svlačionici, a desetak novih igrača koje je doveo Robert Graf pokazali su se vrlo karakternima i spremnima ginuti za boje kluba. Većina njih gladni afirmacije i minutaže, uvidjeli su da je Konferencijska liga u ovom trenutku savršena pozornica na kojoj se treba dokazati. Iskoristili su "padobran" nakon nesretnog ispadanja iz Europske lige od Pafosa na Cipru, sličnog mnogima prije primljenim golom u zadnjim minutama, te u doigravanju eliminirali poljski Rakow, pobjedom u produžecima u Czestohowi.

Rakow kao prekretnica

Na Garcijinoj konferenciji za novinare uletjeli su Hajdukovi igrači uz pjesmu i veselo zalijevanje vodom, koja je prekrila suze radosnice 43-godišnjaka rođenog u dalekom Montevideu. Gledajući to uživo prisjetili smo se utrobe stadiona u Tirani godinu ranije kada od sto glasa, glasa čuti bilo nije, a pomisao je bila samo jedna - ovo mora biti prekretnica! Kada se govori o psihološkom aspektu, taj Rakow bio je trenutak kada su Garcia i igrači dobili dokaz da mogu, da su oni sad dio europskog nogometa. Kao i u svemu ostalom u životu, kada shvatiš da nešto možeš, onda nestaje i strah, onda se lakoćom radi ono što prije nisi mogao ili si možda sumnjao da možeš.

To je bila podloga na kojoj je Garcia sagradio pristup za dvije najteže utakmice s Dinamom i Ajaxom, koje su došle na red ovoga listopada. I obje je zato i pobijedio, nastupajući bez straha i bez respekta, uvjeren da je ova momčad narasla do tog nivoa da se nikome ne treba previše prilagođavati. Oni najstručniji analitičari neka još bolje objasne taktički aspekt Hajdukove igre, ali ako je hrvatski izbornik Slaven Bilić poslije utakmice kazao "kako je ugodno iznenađen koliko dobro je Hajduk odigrao", nije pretjerano reći da je ovo bio nivo Europske, a ne samo treće po snazi Konferencijske lige.

Uostalom, kasnija utakmica Dinama i Anderlechta u rangu više je samo potvrdila da ovaj i ovakav Hajduk, koji grize na terenu od prve do zadnje sekunde, ima oružja za parirati jednima i drugima. Koreografija s likom Ivana Gudelja kao da je bila proročanska, Hajduk je svladao četverostrukog prvaka Europe i vratio bar dio onog davnog sjaja i opjevane hajdučke igre protiv jakih europskih rivala. Bilo je i vrijeme da to dožive i oni mlađi od 40 godina...