On je napadač-intelektualac s dušom Claudea Makelelea...
Tim je riječima Diego Simeone opisao igrača koji ovoga ljeta otvara posljednje poglavlje svoje karijere. I to "preko bare", u Orlandu, gdje će sa 35 godina postati nova zvijezda MLS-a, ostavljajući iza sebe prepuno skladište memorabilija, uspomena, nogometa. Ovo je svojevrsna inventura karijere Antoinea Griezmanna...
Od Lige prvaka oprostio se gotovo onako kako je u njoj i živio – bez velikog spektakla koji bi u potpunosti pripao samo njemu, bez trofeja koji bi ga zaokružio, bez te, "the" večeri koja determinira veličinu. A Griezmann je (bio) velik igrač. Jer, dok je izlazio s europske scene, ostao je osjećaj da odlazi jedan od najposebnijih nogometaša svoje generacije. Sigurno ne najveći. Svakako ni najdominantniji. Ali bez dvojbe jedan od najtežih za objasniti.
Griezmann, naime, nikada nije bio klasična zvijezda: nije imao teatralnost Neymara, egomaniju Cristiana Ronalda ni božanski status Lea Messija. Nije, dakle, bio nogometni aristokrat koji se kreće terenom kao da mu pripada, više je bio neprilagođeni tip koji je nekako zalutao među superjunake. A onda ih je, "with a little help from his friends", počeo pobjeđivati inteligencijom. Griezmann je bio u neku ruku anomalija modernog nogometa: ofenzivac koji razmišlja poput veznjaka, radi poput defenzivca i zabija poput napadača. Dečko kojeg su zbog stature u nježnoj dobi odbijali diljem Francuske, došao je do Real Sociedada, otkud ga je u "colchonerose" povukao Diego Simeone.
- Bilo je teško: premjestili su me s lijevog krila u sredinu. Uvjerio sam samoga sebe da ću se prilagoditi, da nema drugog načina - prisjećao se Francuz.
Nakon toga, kako je pisao sjajni Sid Lowe, "Griezmann je prošao messifikaciju: bio je krilo, polušpica i klasični centarfor. U svakoj ulozi bio je jednako koristan i važan — i nikada nije iznevjerio Simeonea na terenu."
Paradoks njegove karijere jest da je najveće individualne partije često igrao baš u natjecanju koje nikada nije osvojio. Pamtit ćemo njegov Atlético iz vremena Diega Simeonea kao momčad koja je Europu igrala na rubu živčanog sloma, kao nogometnu verziju gerile koja se bacala na financijski i statusno moćnije protivnike. U tom kaosu Griezmann je bio sve: golgeter, kreator, trkač, čovjek koji zatvara bok i igrač koji odlučuje utakmice. Bio je poster Atleticove pobune protiv nogometne aristokracije.
Problem je samo što nogomet pamti pobjednike, a Griezmann je svoju najveću europsku priču živio u vremenu Realova imperija. Dvaput ga je rušio gradski rival, dvaput ostavljao osjećaj da je ostao nekoliko centimetara ili nekoliko minuta od besmrtnosti. I možda nijedna slika njegove karijere nije simboličnija od onog jedanaesterca u finalu 2016., lopte koja udara u gredu i odlazi negdje između, ha, tragedije i sudbine. Istog ljeta, naime, stigao je i domaći Euro na kojem je praktički sam nosio Francusku — šest pogodaka, od čega pet u nokaut-fazi. I opet finale, i opet poraz.
Nakon osvajanja Mundijala 2018., godinu potom odlučio se krenuti u lov na trofeje: prihvatio je poziv Barcelone, navijači Atlética su ga tada smatrali izdajnikom, palili njegove dresove, a on, konačno, nije uspio. Bio je gurnut na lijevu stranu, nije pronašao svoju ulogu uz Lea Messija i izgubio je dio svoje završnice. Paradoksalno je, zapravo, da igrač koji je čitao utakmicu poput otvorene knjige nije shvatio koliko je nogometno nespojiv s Messijem. A još je nevjerojatnije da u razdoblju između 2015. i 2021., igrajući za Atlético i Barcelonu, nije osvojio La Ligu, a oba kluba u istom razdoblju bez njega su uzela - pet titula!
Odlučio se 2021. godine vratiti - kući. U Atlético, na nagovor Simeonea...
- Tražim priliku da sve ispravim. Pokazat ću da mi ništa nije važnije od ovog grba - kazao je tada.
Povratak, ipak, nije bio lagan. Atlético se promijenio, Simeone je eksperimentirao, a Griezmann više nije bio nedodirljiva zvijezda. No nakon SP-a 2022. ponovno se rodio. Po utjecaju na Atlético, možda je tada igrao i najbolji nogomet karijere. Navijači su se opet stali iza "mađioničara", a Simeone je opet gradio momčad oko njega.
U Madridu je opet postao ono što je oduvijek bio: igrač koji povezuje momčad, koji razumije ritam utakmice, koji radi prljavi dio posla bez potrebe da ga se zbog toga slavi. Posljednjih godina više nije imao eksplozivnost iz najboljih dana, ali to je nadogradio mudrošću. Zato je i na neki način stario drugačije: ne nestaju naglo, nego se polako pretvaraju u produžetak ideje svog trenera. A u Simeoneovu doživljaju nogometa Griezmann je s vremenom postao gotovo filozofija igre: rad bez lopte, inteligencija bez pompe i žrtva bez samosažaljenja. Sada, eto, jaše u američki suton...
Ne kao najveći igrač svoje generacije, već kao jedan od posljednjih velikih igrača koji nije igrao nogomet u svrhu vlastitog marketinškog projekta. Griezmann, da se razumijemo, nikada nije bio savršen simbol modernog nogometa, jer je u neku ruku bio isuviše kompleksan. Ali, kada će se jednog dana pričati o eri Messija i Ronalda, o državama-klubovima, astronomskim transferima i nogometu koji je postao industrija ega, Antoine Griezmann mora ostati stajati kao jedan od rijetkih superstara koji je i dalje izgledao kao da mu je momčad važnija od vlastitog mita.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....