Sedamnaest utakmica, 31 primljeni pogodak. Dakle, gotovo dva po susretu. U Europskoj ligi, pak, 11 susreta, uz tri pobjede, tri remija i pet poraza. Dovoljno je to ozbiljan uzorak za zaključke o Dinamu pod paskom Marija Kovačevića, a oni, nažalost, nisu osobito ugodni. Jer kada se europska priča kluba koji kani biti, ili ostati, svede na opravdanja za partiju kontra Hapoela, imamo pravo zapitati što se, dovraga, dogodilo...
Nije ovaj Dinamo baš uvijek izgledao kao slučajni prolaznik u Europi. Pobjeđivao je Fenerbahçe, imao bljeskova, utakmica koje su podsjećale na bolja vremena, ali problem je što su takve večeri uglavnom ostajale izdvojeni događaji, iznimke koje nisu uspijevale prerasti u pravilo. Uostalom, nakon prošlosezonskih uvodnih pobjeda protiv Fenerbahçea i Maccabija, Dinamo je u sljedećih devet utakmica Europske lige slavio samo jednom. Jedna pobjeda u devet utakmica. Steaua. Malo. Debelo premalo.
I tu dolazimo do Kovačevića. Njegov je dolazak - konkretno - označio početak projekta koji je Dinamu nakon velikog preslagivanja trebao vratiti nogometni identitet. Šesnaest mjeseci kasnije valja pitati koliko je taj projekt odmaknuo. Jer, budimo pošteni, nije problem u tome što Dinamo gubi, gubio je i kada je bio puno bolji, organiziraniji i europski relevantniji, gubio je, konačno, i kada je klub vodio "patron", koliko god to mamićevci željeli sakriti. Veći problem, ipak, nastaje kada više niste sigurni što zapravo gledate, kakvu ideju momčad pokušava provesti, gdje su joj mehanizmi, automatizmi, karakter, konačno i autoritet koji bi se morao osjetiti neovisno o suparniku.
Da parafraziramo poznatu navijačku krilaticu: I na strani, i kod kuće, Dinamo igra - nemoguće. A kada utakmice postanu niz individualnih pokušaja (ako!) te ovisnosti o Dionu Drenu Belji, improvizacija i čekanja da netko nešto smisli, onda rezultati više nisu uzrok, već jasna posljedica.
Posljednjih je tjedana, priznajmo, upravo takav Dinamo prečesto izlazio na teren. Recimo, tri tjedna pripreme za Poljud nisu donijeli očekivani odgovor, štoviše, derbi je dodatno produbio sumnje koje su već nagrizale maksimirski optimizam; Kovačević je dobio mir i vrijeme, no umjesto preokreta stigao je novi razlog za zabrinutost.
I, pritom, nije problem rezultat, dojam je, naime, da Dinamo ne uspijeva nametnuti vlastitu igru, čak ni onda kada bi za to morao imati dovoljno kvalitete. A to je, realno, jedna od najvećih kontradikcija današnjeg Dinama: momčad je ljetos načelno "upgradeana", uložen je novac, dovedeni su kvalitetni igrači, a mi danas, usred listopada, još uvijek pokušavamo shvatiti gdje su stvarne granice njezina potencijala. I jesu li problemi koje gledamo posljedica nedostatka kvalitete ili činjenice da se ta kvaliteta ne uspijeva pretvoriti u funkcionalnu cjelinu. A to je, nakon šesnaest mjeseci, ipak prije svega trenerovo pitanje.
Anderlecht, stoga, u Maksimir dolazi kao, valjda, konačni lakmus ozbiljne provjere svega što se posljednjih mjeseci gradilo. Jest, belgijski velikan ima kvalitetu i tradiciju, ali u ovome času nije suparnik pred kojim Dinamo mora položiti oružje ili pobjedu proglašavati čudom, čak naprotiv, upravo su takve utakmice godinama bile Dinamov europski teritorij. Bilo bi slijedom svega pogrešno četvrtak svesti na računicu prema kojoj pobjeda znači da je kriza završena, a poraz da je sve propalo.
Dinamo, naime, može pobijediti i ostaviti otvorena pitanja, ili izgubiti i čak pokazati pomak. A upravo to traži Zvonimir Boban. Kovačević, naime, ne mora dokazati da zna pobijediti veliku utakmicu, već mora dokazati da između dvije velike utakmice zna izgraditi ozbiljnu momčad. I igru, koja je označena kao - "alma mater".
Sve to, pak, nije viđeno ove sezone, osim na mahove, a partija kontra Hapoela, nakon koje je čak istaknuto zadovoljstvo, sumira sivilo trenutačnog Dinamova trenutka, koji kao da ne čeka arhitektonsku reinkarnaciju Turine, već trenutačno igra kao da je ostao zaglavljen pod tim betonskim tonama beznađa.
Dinamu, odnosno Kovačeviću, dakle, ne treba jedan europski bljesak, već dokaz da svjetlo ponovno može ostati upaljeno. Pitanje dana je sljedeće: može li, dakle, Mario Kovačević u četvrtak konačno postati maksimirski "nažigač"? Ili...?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....