Imam devet godina, već tri godine treniram ovdje u Cibaliji jer je nogomet koristan, a jednoga dana želim biti kao Cristiano Ronaldo - odvažno zaključuje dječak u nebeskoplavoj boji dresa u Vinkovcima dok odrađuje prvi medijski istup u karijeri, a nakon toga i pokazuje komadić svog nogometnog repertoara: dribling, udarac lijevom nogom i svoju zaštitnu točku - pogodak. Isti "klinac", pak, 15 godina kasnije sjedi ispred mikrofona Jutarnjeg lista te s nostalgijom i osmijehom promatra "maloga" na snimci koji je izrastao u najubojitijeg napadača u državi, standardnog člana Vatrenih i igrača kojega se veže uz desetke milijuna eura u bližoj budućnosti.
- Što bih poručio danas ovome dječaku? Rekao bih mu da ostane svoj uvijek, da uvijek ima nešto svoje i dječje u sebi, nešto što će biti specifično samo za mene. Ovo su njegovi snovi danas. Već tada sam razmišljao o tome da bih mogao postati profesionalac, to mi je bio primarni cilj u životu - prisjeća se Dion Drena Beljo na otvaranju intervjua u predvorju Dinamova hotela na maksimirskom stadionu, u kojemu je rezimirao najnovije dojmove iz svog nogometnog uspona do "devetke" hrvatske reprezentacije, zbog čega je osvanuo i na radaru elitnih klubova iz Engleske.
Samo 92 sekunde trebale su 24-godišnjem Dinamovu napadaču da u kockastom dresu podijeli dašak svoje čarolije u Osijeku, pa je već u drugoj minuti utakmice protiv Češke - na Opus Areni prethodne nedjelje - mekano primirio loptu, snagom i silinom otresao čuvara pa osjećajem i vizijom servirao Ivanu Perišiću asistenciju za pogodak i euforiju na osječkim tribinama, s kojih su ga uživo pratili i njegovi najbliži.
- Podijelio sam dosta ulaznica, a uvijek se u Osijeku osjećam kao kod kuće, tamo sam i debitirao za reprezentaciju. Igrao sam od prve minute s ‘devetkom‘ na leđima, to mi nosi još veći značaj i posebnost. Veliki trenutak za mene, moju obitelj i prijatelje. Sjajno smo otvorili utakmicu, drago mi je da sam baš asistirao Perišiću jer sam s njim možda i najbolji u reprezentaciji, sprijateljili smo se, a pomislio sam da ću nakon te asistencije zabiti i pogodak, ali na kraju je ostala samo asistencija. Pobjeda je najvažnija, a golovi za reprezentaciju će, vjerujem, doći.
U nacionalnoj vrsti je na zatvaranju rujna potpisao i (zasad) najveći trenutak u karijeri: prvijenac za reprezentaciju i pogodak protiv Španjolske u Sevilli. Protiv aktualnih svjetskih i europskih prvaka. Dres s te utakmice otišao je u posebne ruke.
- Dres je kod mame, a vjerojatno mi je to najdraži gol u karijeri. Ta španjolska reprezentacija je najbolja ekipa protiv koje sam igrao. Imam osjećaj da smo zabili tri pogotka da bi oni zabili četiri, stvarno su me fascinirali svojim nogometom, a imaju i strašne pojedince koji u svakom trenutku mogu odlučiti utakmicu.
Rođen u Vinogradskoj, ali odrastao u Vinkovcima
Sugovorniku od 195 centimetara, koji otkriva i da je najviši u obitelji, odrastanje se svodi na naslove dviju pjesama: Beljo je u raskoraku između "Rođen u Zagrebu" i "Dođi u Vinkovce". Život je otvorio na Britancu, trgu u srcu glavnoga grada, ali onda se obitelj Beljo skrasila u gradu na rijeci Bosut.
- Rođen sam u Vinogradskoj bolnici, roditelji su živjeli na Britancu i studirali su u Zagrebu. Živjeli smo dvije godine u Zagrebu, a nakon toga smo se vratili u Vinkovce jer je cijela obitelj bila tamo i roditelji su imali neke poslove tamo, pa im je bilo lakše tamo živjeti i odgajati djecu. Da, možda sam purger po rođenju, ali sam odrastao u Vinkovcima i ta dva grada su mi posebna i drago mi je da ih i danas povezujem. U kući se navijalo za dva Dinama, vinkovački i zagrebački, oduvijek su moji bili dinamovci.
Porijeklo svog imena ispričao je u "milijun" navrata: prvo ime nosi po izvedenici imena grčkoga boga vina, veselja i ekstaze, dok drugo ime nosi po nadimku djeda, za kojega se u Vinkovcima govorilo da je bio "mangup koji je u jednom danu mogao proživjeti pet tuđih života", a zaslužan je i za njegove prve nogometne bravure.
- Pokojni dida me uveo u nogomet, uvijek je govorio da mi je već u dječjim kolicima bacao loptu na lijevu nogu da bih postao ljevak, tako da on je bio prvi koji je inicirao taj pokret. Iako, počeo bih igrati taj nogomet i kasnije jer je od 14 dječaka u razredu nas 10 treniralo nogomet. Od malih nogu sam počeo i samo sam čekao da napunim dovoljno godina da me roditelji prijave u Cibaliju da treniram. Prije toga je pored moje kuće bila otvorena škola za razne sportove, tamo sam bio s četiri, pet ili šest godina, a sa sedam sam počeo u Cibaliji. Pamtim i prvi dres od Manchester Uniteda, navijam za njih u ligama ‘petice‘ i znaju to svi oko mene.
U vinkovačkim sokacima, pak, vladala su i prava "ulična" pravila nogometa, ali i odrastanja. Majčino povirivanje s prozora ili balkona i naredba o povratku kući bili su poput oblika završnog sučeva zvižduka na utakmici.
- Do mraka smo stalno igrali nogomet vani, uglavnom sam ja bio taj koji je donosio loptu. Jedno vrijeme smo igrali do toliko kasno navečer da smo tražili fluorescentno žutu ili narančastu loptu da ju možemo što dulje vidjeti i igrati. Mama je uvijek govorila da moram krenuti kući kada se upale svjetla i onda mene nije bilo još 10 ili 15 minuta, pa bih je vidio kako biciklom dolazi po mene i tada bih morao doma. Bilo je svakakvih scena ha-ha.
Slavonsku pozadinu potvrđuju i šaptanja iz Maksimirske 128 jer iz Dinamove svlačionice dopire glas da je najbolji igrač, istovremeno, zaslužan i za najbolji kulen u svlačionici, na što odgovara osmijehom.
- Moj otac se ne bavi time izravno, ali ima puno prijatelja i uvijek pomaže oko izrade toga, pa uvijek ima svega. Donosio sam i u reprezentaciju, pa smo jeli, a mi Slavonci imamo tih specijaliteta i ako je jedna naša osobina poznata, onda je to ona da smo gostoljubivi i da volimo počastiti. Donio je tata specijalitete i ovdje u Dinamo kada mi je bio rođendan, da počastimo sve.
‘Boban me zvao u teškim trenucima‘
Nakon retrovizora prema domu, djetinjstvu i odrastanju, razgovor ponovno prekidamo kratkim videozapisom, na kojemu je u fokusu opet "mali" Beljo, ovoga puta na utakmici, pa poslije pogotka juriša u zagrljaj suigračima i strastveno slavi pogodak. I danas su slavlja na terenu neizbježna, ali napadač istovremeno izvan nogometa odaje tiši i povučeniji dojam...
- Istina, nekako sam introvertan i ne volim izlaziti kada ne moram. Imam svoj mir, rutinu i tako se pripremam za utakmice, ali tako se i oporavljam. Kada sam bio mali, više sam volio slaviti, glumiti proslave za kameru i slikanje, dogovarao sam se s prijateljima... Sada je toga manje, ali uvijek proslavim gol.
No, zato ima naviku porazgovarati sa sucima na terenu, uz koju kritiku i primjedbu, naravno, pa i pokoji žuti karton.
- Nešto pričam, istina, drugačije je to na utakmici i u žaru borbe, ali nisam lik koji to podržava kada vidi na televiziji. To je dio igre, odnosno osobina koju mogu poboljšati i promijeniti.
A tko smije kritizirati njega? U prethodnim medijskim istupima istaknuo je petoricu prijatelja i djevojku kao njegovo najbliže okruženje, pa jesu li mu oni, uz obitelj, najveći kritičari?
- Više me kritiziraju mama, tata i tetak, ali i dobri prijatelji, djevojka će uvijek reći da sam najbolji, pa da i odigram najgoru utakmicu na svijetu ha-ha. Dosta sam i samokritičan nakon utakmice, čak i kada odigram dobro ili zabijem gol, smatram da sam mogao bolje. U nekim trenucima mi niti ne treba dodatna kritika, iako to uvijek od bližnjih mogu saslušati i prihvatiti. Evo, recimo, tata mi je uvijek govorio da vježbam desnu nogu kao dijete, pa sada, kada mi dođe situacija na utakmici za to, onda mi on voli naglasiti da mi je to uvijek govorio za desnu nogu ili kada se dogodi ozljeda zglobova, s kojima sam imao problema, voli reći da mi je uvijek govorio da pazim na to.
Iako mu je sada u Dinamu i reprezentaciji "med i mlijeko", iza njega je i zahtjevno razdoblje u Njemačkoj. Prije nepune četiri godine iz Osijeka se, s navršenih 20 godina, preselio u Augsburg, a usprkos obećavajućem otvaranju, uslijedile su borba i selidba na klupu, uslijed čega je i potražio izlaz prema Beču i posudbi u Rapidu. A potom mu je sletio i poziv Zvonimira Bobana.
- Uvijek se trudim gledati taj period u Augsburgu s pozitivne strane i trudim se izvući pouke iz toga. Gledam na to kao veliku školu, napredovao sam u tom periodu kao igrač i kao osoba. Prvih pola godine mi je stvarno bilo lijepo i dobro. Zadnju utakmicu u Hrvatskoj sam odigrao ispred 300 ljudi u Šibeniku, a iduća je bila u Dortmundu ispred 80 tisuća ljudi. Tih pola godine je bilo top, ali onda, kada pogledam cijelu epizodu, nije se završilo onako kako smo očekivali. To me, ipak, izgradilo na jedan način i dalo podlogu za ovo što sam danas. Nakon odlaska u Augsburg ušao sam i u reprezentaciju i sve je išlo dobrim tokom, ali onda se promijenio trener i od 4. do 34. kola nisam startao niti jednu utakmicu u Bundesligi, dobivao sam pet ili deset minuta s klupe. To mi je bilo najteže razdoblje, nije bilo jednostavno jer sam u drugoj državi, drugi je jezik, sve je drugačije. No, u Augsburgu su prije godinu i pol htjeli da ostanem s njima nakon posudbe u bečkom Rapidu, a pregovori su potrajali i malo me bilo strah da dogovor s Dinamom ne propadne. U težim trenucima me Boban tada znao nazvati, govorio je da ne brinem i da će se to sve riješiti, da ostanem smiren i tu mi je pružao podršku. Pokazao je interes i to mi je značilo, na kraju smo ispregovarali sve s Augsburgom i dobro je završilo.
Dok naglašava da "ne voli prijelazne rokove", oni ga vjerno prate u stopu jer se svakodnevno veže uz potencijalne transfere u inozemstvo iz Dinama, uz spominjanje odštete od 20 do 30 milijuna eura za njegove usluge. Te priče je, ipak, nemoguće izbjeći, ali mu se iz Zagreba ne žuri. Niti najmanje.
- Čujem, vidio sam dosta napisa i priča. Možda znam više nego što znaju ljudi koji pišu o tome, pa mi je to malo kontradiktorno. Trudim se ne razmišljati o tome i ostati fokusiran na ostale stvari. Imam li što protiv ostanka? Naravno da nemam ništa protiv ostanka u Dinamu, pa meni je ovdje odlično! Uživam ja, uživa moja obitelj, oni su ovdje sretni, imaju dva sata od Vinkovaca do Zagreba i dolaze na svaku utakmicu, djevojka ovdje ima prijateljice, meni su prijatelji blizu. Ekipa u klubu je odlična i ne mogu se ni na što požaliti, siguran sam da mi nigdje neće biti životno bolje nego ovdje.
Drugačija energija
No, u studenome prethodne godine raspoloženje je odisalo drugačijim tonovima. Do ovoga intervjua za Dinamo je isporučio čak 57 pogodaka, ali između 6. listopada i 14. prosinca 2025. jedini pogodak je zabio Karlovcu s bijele točke, u utakmici protiv drugoligaša. Što se tada događalo?
- Bilo mi je jako teško u prošloj sezoni, pogotovo u tom razdoblju kada nisam zabijao. Velik je pritisak javnosti, navijača i velika su očekivanja bila preda mnom. Kada nije išlo, ostajao bih u svojoj rutini, radio iste stvari i morala se dogoditi pozitivna promjena. Nakon tog posta počeo sam zabijati i dobro igrati. Nakon zimskih priprema sve se okrenulo na moju stranu i na tom valu sam i danas, nadam se da neće stati.
Novu dozu energije ubrizgao je i dolazak Jerka Leke na klupu prve momčadi, što je kulminiralo pobjedama na zahtjevnim gostovanjima u Sunderlandu i Varaždinu.
- Dosta se priča i piše o tome, od prvoga dana osjetila se neka drugačija energija i nakon utakmice u Sunderlandu sve je to zaokruženo i dobilo je smisao. Miran je kao osoba, ulio nam je povjerenje i momčad je reagirala odlično na njega. Drago mi je što je ostao trener i vjerujem da ćemo zajedno moći napraviti velike stvari.
I novi je trener na svome predstavljanju na konferenciji za medije komentirao glasine o Beljinu transferu, nije isključio mogućnost da će se na zimu "nešto događati", ali Beljo se vezao uz Zagreb i izvan travnjaka.
- Osjećam se kao kod kuće, iako uvijek govorim da ću živjeti u Vinkovcima nakon karijere jer je tamo moj dom, ali sada taj osjećaj imam i u Zagrebu, a nisam ga imao u Beču. Živim blizu stadiona, tu mi je i maksimirski park, sve mi je na dlanu. Sve mi se sviđa osim prometa i traženja parkinga ha-ha.
Od novih hobija je istaknuo sport koji se popularizirao u Dinamovoj svlačionici, pa ga sada usavršava i privatno, a iako ga nije mimoišla "ludnica" oko videoigrice GTA VI, ta ga je strast držala samo u djetinjstvu i odrastanju.
- Počeli smo igrati pikado u Dinamu, pa sam ga uzeo i kući i to igram, a igrice sve slabije. Prije smo stalno igrali kada sam bio u osnovnoj školi, pa su mi roditelji znali sakrivati joysticke po kući ha-ha. Iako, vjerujem da ću igrati GTA VI. Drago mi je da je izašla takva igrica koju mogu sam igrati i uživati, ali ne igram puno, tako da ću lako ostati fokusiran na sve u nogometu.
Veliki rezultat u Europi
S Beljom smo razgovarali i u ožujku, kada je u jednome odgovoru naznačio koliko mu nedostaje djed Drena, koji je - rekao je tada - "volio fine igrače, koji prodaju lažnjake, opale loptu vanjskom i lobaju golmana", pa je takvim stvarima učio i unuka, za kojega je sanjao da će zaigrati za Dinamo i hrvatsku reprezentaciju. Snove koje Dion Drena Beljo danas živi.
- Najviše mi je žao jer on to sada ne proživljava sa mnom, on je inicirao moje prve nogometne korake. I njemu su u glavi bili samo Cibalia, Dinamo i Hrvatska, tako da žao mi je zbog toga, ali siguran sam da to sve prati odozgo, da sve vidi i da mu je drago zbog toga gdje sam sada.
Razgovor smo zaključili i pogledima prema kratkoročnim i dugoročnim ciljevima, a iako je zadržao dašak misterioznosti u dijelu odgovora, otkrio je želje s Dinamom i vjeru u međunarodni iskorak.
- Osobne ciljeve nikada ne otkrivam, ali momčadski ciljevi su opet obje titule, a želja i cilj mi je da napravimo veliki rezultat u Europi ove sezone. Smatram da možemo, da imamo momčad za to, imamo iskustvo iz prošle sezone i možda to bude ta godina - zaključio je napadač Dinama i Vatrenih, dječak od devet godina koji je htio biti kao Cristiano Ronaldo, a danas novi klinci žele biti i kao Dion Drena Beljo.










Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....