Hrvatski nogomet po svijetu ima razasute brojne trenere, među kojima je najzvučnije ime Nike Kovača, ali mnogo smo slabije zastupljeni ljudima na pozicijama sportskih direktora, onim osobama koje kreiraju sportsku politiku u određenim klubovima.
Ovog trena teško se prisjetiti svih tih hrvatskih klupskih "arhitekata", istaknimo tek da je donedavno taj posao u Augsburgu obavljao Marinko Jurendić, koji je prije toga uspjehe bilježio u Zürichu, Goran Boromisa napravio je dojmljive stvari s Olimpijom, Ivana Mancea cijeni se zbog rada u Göztepeu...
No, u prilici smo, eto, svakodnevno pratiti i svjedočiti radu uspješnog sportskog direktora LASK-a iz Linza, Dine Burića (35), glavnog lika ove naše priče. Iz Linza nam dolaze samo riječi hvale od osoba bliskih LASK-u o tom vrijednom, serioznom, stručnom i ugodnom Hrvatu, a pamtimo i riječi jednog kolege, koji nam je otvoreno kazao:
"Dina Burića nam je dragi Bog poslao i on je najzaslužniji za uzlet našeg LASK-a".
Trenutačno se njegov klub bori za naslov prvaka, a osigurao je i finale Kupa ove alpske države, gdje se nogomet igra sve bolje i bolje. Naravno, slušajući te riječi osjetili smo ponos i obvezu predstaviti ga hrvatskoj nogometnoj javnosti...
Dino Burić sin je poznatog našeg trenera, Damira Burića Šolte i ta je činjenica vjerojatno "kriva" što mu je nogomet u krvi i što mu je opredjeljenje - nogometno. Ponosan je na svoje korijene, na svoju Šoltu, a njegov uspješan rad razlog je da se "...s ponistre vidi ne samo Šolta, već i Linz...", u kojem živi svoj nogometni i skladni obiteljski život sa suprugom i kćerkom Chiarom.
Koliko nam je poznato, i vi ste, poput mnogih, u mladim godinama trenirali nogomet, ali na koncu niste postali profesionalni nogometaš. Kakav vam je bio nogometni početak, razvoj, kako to da niste ostavili dublji igrački trag?
- Moj nogometni put započeo je u Njemačkoj, a kasnije smo živjeli dvije godine u Splitu. Tada sam prošao određene probe kod Dalmatinca, pa su me poslali na Poljud, gdje sam dvije godine igrao za Hajduk, uz kojeg me vežu uspomene iz moje generacije ‘90. godišta, kojoj pripada i Lovre Kalinić. Potom smo se opet vratili u Njemačku, gdje su me primili u nogometnu školu Freiburga, u kojoj sam prošao sve uzraste i došao do druge ekipe. Tu je bio i moj profesionalni nogometni kraj. Iskreno, nije bilo dovoljno za neku veću karijeru. Poslije sam se opredijelio za studij, tada mi je jako bilo bitno dobro školovanje. U tom trenutku još nisam ni znao da želim raditi u nogometu, iako je to, naravno, bila uvijek velika strast i emocija. Bachelor studij ekonomije završio sam u Hrvatskoj, a Master u Münchenu. Dobio sam ponudu za posao, odradio šestomjesečnu praksu u Frankfurtu, a u tom trenutku mi se otvorila prilika da radim u nogometu, u Admiri Wacker, u jednoj akademiji koja se u tom trenutku reorganizirala. Bio sam tamo na razgovoru i upoznao ljude s kojima bih radio i vodio akademiju, pa je ubrzo i počeo moj poslovni put u svijetu nogometa.
Opredijelili ste se, dakle, za nogometnog djelatnika, u struci, kakvi su vam bili počeci rada?
- U Admiri Wacker počeo sam s kolegom prvo raditi u vodstvu akademije, a onda me tadašnji sportski direktor više priključio sebi za planiranje kadra i u provođenju transfera. Imali smo i neke uspjehe s akademijom, odmah u drugoj godini smo postali prvaci Austrije. Nakon dugo godina dominacije Red Bull Salzburga u juniorima, s jednom manjom akademijom postali smo prvaci u toj uzrasnoj kategoriji. Prvi put u povijesti Admire igrali smo UEFA Youth League, što su jako lijepe uspomene. Tako sam krenuo, korak po korak, s više funkcija jer je Admira ipak manji klub. Dobro mi je to došlo jer sam brzo dobio puno odgovornosti u raznim segmentima, pa sam tako i štošta naučio.
Što vam je, ustvari, bio primarni cilj - biti profesionalni nogometaš ili raditi na boljitku nogometa u nekom klubu, savezu...?
- Kad sam krenuo raditi u nogometu, odmah sam spoznao koliko je trenerski posao kompleksan, kako je vijek jednog trenera iz godine u godinu sve kraći, kako je jako teško kao trener utjecati na neke stvari i promijeniti neke stvari u klubu. Tako sam shvatio da ako već želim raditi u nogometu, onda su mi prihvatljivije ipak neke druge funkcije, više u menadžmentu ili skautingu, gdje jednostavno možete dugoročnije planirati i razvijati jedan klub. Dakle, već ranih dana sam znao da ne želim krenuti stopama svog oca, nego u nekom drugom smjeru.
Vaša trenutačna pozicija zahtijeva i pojavljivanje u javnosti, a uočili smo da niste baš tip koji je svakodnevno na sportskim stranicama?
- Prije svega, nisam tip koji voli non-stop biti u javnosti. Evo, sad sam tek nakon nagovaranja s vaše strane pristao na intervju, za Sportske novosti, budući da stvarno nisam tip koji se voli pretjerano davati u medije. Volim da posao koji se odradi priča za sebe. Mišljenja sam da ako radite dobar posao, onda će ga drugi znati primijetiti, cijeniti, vrednovati, tako da nisam od neke velike osobne prezentacije po društvenim mrežama, kao ni po novinama. Volim da je privatno - privatno. A kad su nu pitanju negativne stvari, tu sam, neću bježati od odgovornosti, kao na početku sezone kad nismo dobro krenuli. Dakle, snosim odgovornost za određene stvari koje ne idu dobro. Ali, kad stvari idu dobro, vjerojatno me nećete vidjeti puno po medijima jer tada zasluge idu igračima i treneru, i to tako treba i biti, i to je dobro. Po meni je dobar znak kad me ne vidite puno po medijima jer to znači da klub dobro radi i da idemo u pravom smjeru.
Poznajemo mnoge koji su u nogometu ili sportu općenito, a djeca su poznatih očeva. Je li vama opterećenje ili olakšanje što ste sin poznatog trenera Damira Burića?
- Teško mi je reći... Jako puno ljudi s kojima se susrećem imali su neki doticaj s mojim ocem, bilo kroz neke transfere, gdje su igrali u njegovim klubovima, ili na neki drugi način. U svakom slučaju, otac mi je uvijek bio velika podrška i, u jednu ruku, uzor. Nisam stekao nogometne licence kao trener, ali naravno da sam učio nogomet kroz njegov rad. Otac bi, prisjećam se, nakon utakmice došao doma i kroz određene videomaterijale radio analize, a ja sam sjedio pored njega i kao spužva upijao sve te stvari i tako učio. E sad, je li bilo opterećenje ili ne, ja sam svoj put uvijek pokušavao graditi neovisno o njemu i mislim da mi je to dobro uspjelo. Idem svojim putem i ovdje u Austriji, i u LASK-u, koji nema nikakve poveznice s njim.
Koje ste zapravo sve funkcije obavljali u nogometu?
- Kao što sam kazao, prošao sam akademiju i nogometnu školu Freiburga, uz kojeg sam i dalje jako vezan. Jako je puno ljudi koji su u to doba bili moji treneri u kadetima, juniorima ili voditelji akademije, a sad su svi u prvoj momčadi i to pokazuje jedan određeni kontinuitet i zašto taj klub tako dobro posluje i funkcionira. Tu sam također radio jednu kratku praksu na raznim funkcijama, ali prvenstveno u akademiji. Moji prvi konkretniji koraci u profesionalnom nogometu bili su u akademiji Admire, gdje sam kroz četiri i pol godine u klubu postupno dobio dosta odgovornosti i postao voditelj sportskog menadžmenta i svih transfera u klubu, ajmo reći desna ruka sportskog direktora u ono vrijeme. Tada sam se prijavio za certifikat sportskog direktora od Bundeslige, gdje se godišnje u Austriji prihvaća 15–20 osoba. Kroz godinu i pol dana tog modula upoznao sam svog bivšeg šefa, Radovana Vujanovića, koji je odlučio dovesti me u LASK kao svoju desnu ruku, a gdje smo zajedno radili na novim mjerama skautinga, planiranju kadra, transferima... On je, dakle, bio zaslužan što sam završio u LASK-u, on mi je dao tu priliku. Od tada sam u LASK-u bio involviran u transfere, planiranje kadra, kako posložiti skauting, koju filozofiju želimo slijediti kao klub, itd...
Jeste li samo fokusirani na LASK ili vaša uloga zahtijeva potpuni pregled igara i izvan travnjaka?
- Pa vidite, ja sam kao sportski direktor jako fokusiran na LASK, da sam što bliže momčadi, da sam jednostavno u tijeku i vezan za sve. Tu sam tijekom tjedna, imam puno razgovora sa staffom i s igračima, prisutan sam i kod većine analiza i imam potpuni pregled što se događa, na travnjaku i izvan njega. Naravno da trebate imati i "pregled igre" i ostati u kontaktu s menadžerima igrača. U drugu ruku, imam svoj mali tim skauta s kojima na početku tjedna uvijek imam sastanak, na kojem se dogovaraju stvari za cijeli tjedan, tko gdje putuje, tko što radi itd...
Kako se nosite s pritiscima?
- Naravno, kad radite za klub kao što je LASK, koji je broj jedan u Gornjoj Austriji, koji je veliki magnet u ovoj regiji, koji ima određenu tradiciju i kojeg svi žele vidjeti u Europi, pritisak postoji. Otkad sam ovdje, bili smo među prva tri kluba u državi, igrali smo Europsku ligu i Konferencijsku ligu, tako da su očekivanja visoka, a time, dakako, onda rastu i odgovornost i pritisak. Mislim da se svi mi koji radimo u nogometu moramo znati nositi s tim pritiskom jer inače ne možemo opstati. Ciljeve smo postavili prije sezone - u jednu ruku smo htjeli prezimiti u Kupu, a sad se nalazimo u finalu, igrat ćemo s Altachom i to 1. svibnja. U ligi smo na dobroj poziciji nakon lošeg starta, stanje na vrhu ljestvice mijenja se iz kola u kolo. Puno ljudi u Austriji nije očekivalo da ćemo se naći među vodećima. Trenutačno smo zadovoljni, živimo lijepe trenutke, ali naravno da ostaje još puno rada i jako puno izravnih dvoboja. Mislim da smo jako neugodna momčad i da možemo svakome raditi probleme. Najveća nam je vrlina trenutačno da imamo mir, da smo jako fokusirani.
Kakva je vaša suradnja s trenerom Kühbauerom?
- Suradnja s trenerom Didijem Kühbauerom je jako dobra. Didi je tip koji je itekako jasan i konsekventan, zna točno što želi, igrači točno znaju što se traži od njih. On je sigurno jedan od razloga zašto smo na početku sezone preokrenuli situaciju. Malim adaptacijama u formaciji postavio je igrače na odgovarajuće pozicije i sad stvarno mogu pokazati sve svoje vrline i sve svoje znanje. Na kraju momčad funkcionira kao momčad, vidi se da dišemo zajedno. Uvijek iz jedne baze, iz jedne dobre momčadi, iskaču pojedinci, a za koje onda europsko tržište iskazuje i interes.
Koliko ste zadovoljni radom i igrama Lukasa Kačavende?
- Mogu vam reći da je itekako dobar momak. Na početku mu je trebalo vremena za adaptaciju na nogomet u Austriji, na stil igre i ovdašnja očekivanja. Mislim da je definitivno jedan od velikih dobitnika nedavnih zimskih priprema, gdje je napravio iskorak. Iako mu minutaža nije bila toliko visoka, i nema raskošan broj asistencija i golova, što svi gledaju, on je u određenim utakmicama kad je ulazio s klupe definitivno dao svoj doprinos i unio svježinu. Nama treba Kačavenda koji radi pritisak na igrače koji su trenutačno u prvoj postavi. Znate i sami kako momčad funkcionira... Mi smo imali niz utakmica u kojima nismo poraženi, a onda vi kao igrač izvan udarne postave jednostavno morate biti strpljivi i čekati svoju priliku, a on to i radi. Jako sam zadovoljan njime. Siguran sam da će do kraja sezone biti bitan za nas i da će dobiti svoje prilike i svoju minutažu.
Pratite li događanja u HNL-u i hrvatsku reprezentaciju?
- Tu i tamo pogledam neku utakmicu HNL-a, više reprezentacije, ali da budem iskren, da dam neku analizu trenutačnog stanja HNL-a, to bi bilo previše jer ipak nisam toliko u tijeku. Tu i tamo uspijem pogledati koji derbi, naravno Hajduka.
Imate li želju i ambiciju jednog dana se okušati raditi i u hrvatskom nogometu?
- Hoću li raditi jednog dana u hrvatskom nogometu? Ne znam. Trenutačno sebi ne želim zatvarati nikakva vrata, međutim, želim biti iskren i vidim se više u njemačkom govornom području. Jedan cilj je definitivno jednog dana raditi u Njemačkoj i to u Bundesligi. Trenutačno sam više nego zadovoljan ovdje u LASK-u. Ovo je savršen korak za mene. Jako sam zahvalan LASK-u jer su mi u prilično mladim godinama dali priliku da počnem ovdje raditi kao sportski direktor. Imamo ambiciozne ciljeve, tako da se ne zamaram drugim stvarima ili drugim scenarijima. Svi znamo kako se stvari brzo mijenjaju u nogometu i da se mora gledati dan za dan. Stoga, puni je fokus na LASK-u!
Slušate li savjete tate Damira ili ih samo čujete, a radite po svom?
- Naravno da se čujem s ocem, tu i tamo ga i pitam za savjet. Bio bih lud da to ne radim jer ima više od 30 godina iskustva u profesionalnom nogometu. On zna kako momčad diše, što je u određenom trenutku dobro za ekipu, tako da se često posavjetujem s njime. Na kraju krajeva, on nije unutra, ja sam tu, ja znam momke i znam kako funkcioniraju, tako da morate imati svoj osjećaj, instinkt, što i kada treba nešto napraviti. Teško je tako nekome sa strane savjetovati. Otac je i puno mirnije prirode nego ja. Dok sam ja možda u trenucima pod emocijama i temperamentan, on me zna smiriti i posavjetovati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....