Dinamova serija zastala je na svojevrsnom "odmorištu". Nakon niza pobjeda stigao je remi protiv HNK Rijeka, ali, realno – put prema naslovu nije sporan. Pritom se, pak, paralelno stvaraju nove vrijednosti, i igračke i financijske. Dinamo opet radi ono što ga definira – proizvodi i podiže. No svaka takva priča ima i drugu stranu: što je s onima koji su "stvarali" jesen, a sada ih nema? Zanimljivo je pritom da su baš ti, zapravo – krilni igrači. Konkretno: Mateo Lisica, Arbër Hoxha i Cardoso Varela.
Dinamovo ljeto, a pogotovo jesen, tražilo je stvaranje. Mario Kovačević i društvo lomili su ljude, a onda se u tom "miksanju" stvorilo društvo koje napada i igru i rezultat i pozicije. Lisica je zauzeo desno krilo, da bi Hoxha i Varela preuzeli lijevu stranu, stavljajući Gabriela Vidovića u kontekst upitne budućnosti. Razloga, možda i argumenata, bilo je puno.
U startu sezone Lisica je bio desno, a Vidović lijevo. Istrino pojačanje držalo je svoju poziciju, ali s druge strane vrlo brzo Albanac nadire i hametice stavlja konkurente sa strane. Vidović, doveden uz "desetku" na leđima, gura se prema sredini, no tamo svoje mjesto već drže i čuvaju Robert Ljubičić i Luka Stojković.
Borba za pozicije tada je imala smisla. Lisica u prvom dijelu sezone donosi četiri pogotka i četiri asistencije, ali nema alternativu i pravu konkurenciju kao na lijevoj strani, gdje Hoxha sa šest pogodaka i tri asistencije u jednom trenutku "otpuhuje" Vidovića, postaje glavni igrač Modrih, a onda i Varelu. Čiji bi, realno, učinak – osim gola za remi protiv Malmöa – ostao nezabilježen.
– Jest, traži ga Barca, ima potencijala, ali zašto je on ispred nekih naših klinaca, recimo Patrika Horvata – skiciramo poruke iz mobitela hrpe ljudi, i one imaju smisla.
Ono važnije, pak, jest da su se navedeni igrači ugasili tijekom proljeća. Sva trojica, koja su u jesen ušla kao prvi izbor, sada ih nema. Lisica je doživio ozljedu, Hoxha se izgubio, Varela, realno, nije ni postojao. Doista je zanimljivo da navedeni u kumulativno 30 utakmica za Dinamo nisu postigli niti jedan pogodak.
– Lisicu je zaustavila ozljeda, Hoxha se demotivirao, Varela je, realno, dijete. Želim ti reći da nema klasične priče i dijagnoze svega, jer osnovne ideje znaju doći u kontru vlastitih vizija – reći će jedan trener.
Da, s proljećem je došao nagli rez. Sva trojica – Lisica, Hoxha i Varela – praktički nestaju. Statistika koja ne traži dodatno objašnjenje, ali ga ipak zahtijeva. Lisicu je presjekla ozljeda – fizički prekid kontinuiteta koji je ionako bio krhak zbog izostanka prave konkurencije. Kada se vratio, momčad je već evoluirala, a ritam ga nije čekao. Ipak, Lisica je onaj koji bi sljedeće sezone opet trebao dobiti svoj prostor, jer tako ga se i doživljava. To je u jesen i pokazao; može, želi i treba.
Hoxha je kompleksniji slučaj: igrač koji je eksplodirao na energiju, direktnost i samopouzdanje često prvi osjeti pad kada se kontekst promijeni. Na jesen je bio "boom", ali s vremenom protivnici ga počnu čitati, zatvarati mu ulaze i prisiljavati ga na druga rješenja. Ako u tom trenutku nema adaptaciju – dolazi stagnacija. Ili, kako bi treneri rekli, "uhvate ga u šabloni". Je li to sada istina, pokazat će vrijeme, ali priča da je zima bila idealna za prodaju ima smisla...
Varela je, pak, označen kao projekt. I kao svaki projekt, podložan je oscilacijama, ali problem nastaje kada se svojevrsna projekcija sudari s potrebom rezultata. Dinamo, koliko god razvijao, ne može si priuštiti luksuz čekanja predugo. U takvom okruženju mladi igrač lako ispada iz rotacije – ne zato što nema potencijal, nego zato što vrijeme nije na njegovoj strani. Ipak, mali Portugalac trebao bi postati dio Dinama u sljedećoj sezoni, no pitamo se i mi: zašto je ispred njega bio Patrik Horvat, jedan od najboljih juniora, koji je lijevo krilo i koji je, za razliku od Varele, posve Dinamov?
No možda je ključni razlog u cijeloj ovoj priči ipak taktički: Dinamo se kroz sezonu transformirao od momčadi koja traži širinu i izolaciju na krilima prema strukturi koja više koristi međuprostor. Jesu li, doista, u takvom sustavu klasična krila izgubila dio svoje važnosti, otkrit će vrijeme. U ideji Dinamova 4-3-3, krila su, ujedno, jako bitna... Ipak, stvar je i priče: Hoxha je, budimo iskreni, bio u trećem planu, najmanje rečeno, a onda se probio ispred Vidovića i Varele. S druge strane, Lisica je bio taj, ali ga je ozljeda zaustavila. Čekajući, u neku ruku, da se sve "složi", Kovačević je dobio lijevo Vidovića, a desno Topića ili nekoga drugoga, no ideja prema naprijed je jasna: klasični 4-3-3 sa sitnim transformacijama. U naravi, Dinamo je iz svega toga ipak izvukao ono što želi – i igrački i rezultatski, kako god brojke govorile drugačije.
Može li Dinamo u budućnosti pritom vratiti, ili prodati, ili nadograditi krila koja proljeće žive bez učinka, pitanje je za Dinamo i Marija Kovačevića...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....